ZNATE onu mantru koju svaki narod pripisuje sebi da je netko nekada rekao? Recimo, 100.000 Hrvata ili 1,000.000 Srba će pokoriti svijet? Rekao Napoleon, general McKenzie ili netko treći…
Kada mi je Bob Hanning govorio da će Njemačka imati DVA protivnika na putu do polufinala Svjetskog prvenstva, ali i da će DVA puta igrati kod kuće, vjerojatno nije ni slutio da će Brazilci napraviti pola posla pa će za to biti dovoljna jedna utakmica i jedna lopta. Eh, ti Brazilci, uskratiše nas za još jednu "besanu sudačku noć'' poslije Španjolaca.
I suci su ljudi
Pohvalno je to što su Gjeding i Hansen priznali krivnju i još rekli da nisu spavali te noći. I suci su ljudi. Nisu oni neka endemska vrsta koja dođe na utakmicu, odradi svoja dva-tri sata, pokupi apanažu, stavi prst u uho i nestane do sljedećeg vikenda ostavljajući ozlijeđene trenere s pet plaća u minusu i neuhranjene igrače koji razmišljaju samo kako se dočepati Rumunjske ili Turske da bi preživjeli, kako se to u Srbiji misli.
''Ma jebem ti više taj rukomet i to vaše domaćinsko suđenje"
Eh, Martine, tako ti tvojih podočnjaka i zarađene dnevnice, koliko ljudi nije spavalo te noći! Koliko ljudi je reklo "ma jebem ti više taj rukomet i to vaše domaćinsko suđenje", koliko sponzora je dodalo "u ovo se ne ulazi" jer se samo priča o sucima, koliko je djece uplakano ostalo pored televizora s vječnim osjećajem da se radi o "sportu nepravde", koliko ljudi je poduprlo teoriju o ''svijetu koji ne voli male'' na tragu Červarovih izjava?
Karačićevo probijanje je skandal
Danci su, bez sumnje, jedan od najboljih sudačkih parova na svijetu. To su i pokazali u većem dijelu sporne utakmice u Lanxess Areni. Imali su nekoliko briljantnih, teških utakmica u karijeri, sudili su prošlo finale SP-a 2017., kada su bez ikakve potrebe navlačili na Francuze protiv Norvežana. Kada skinu EHF pa stave IHF značku, čini se, postaju drugi ljudi. Karačićevo probijanje je skandal. Dovoljno da sve što su dobro napravili te noći padne u vodu. Dovoljno da više ništa ne sude do kraja turnira (vjerojatno i neće s obzirom na to da će Danska biti u polufinalu). Znaju oni to vrlo dobro, bolje nego svi mi, što se može, a što ne smije suditi na 59:00 u jednoj takvoj utakmici.
Ne vidim im podočnjake, ali se nadam da nisu spavali ni kada su na pravdi Boga u 11. minuti prve utakmice na prvenstvu dodijelili crveni karton Korejcu. Doduše, nisu znali kome će dodijeliti pa su prvo isključili pogrešnog, a onda na asistenciju svog gazde Španjolca Gallega, i pravog, iako je faul bio više nego nebitan. Pobijedila bi to Njemačka u Berlinu i da su njima dodijelili pet crvenih kartona, ali simbolika je važna, poruka je bila poslana. S druge strane, najbolji hrvatski par Gubica – Milošević, isto TOP klasa u svom zanatu, sudio je turnir "nesvrstanih'' u Kopenhagenu s Azijcima, Arapima, Afrikancima i, nažalost, Srbima, na sigurnoj udaljenosti od velike pozornice.
EHF nije IHF, ovdje nema improvizacije
Kod IHF-a nema improvizacije. Od Tunisa, Njemačke, Katara… Hvala Bogu pa je EHF na dobrom putu da izađe iz te ''domaćinske'' mantre. To su prethodna natjecanja pokazala. Kada sam pisao o tome da se sustav natjecanja promijenio da se više ne bi dogodili Hrvatska i Slovenija u polufinalu, znao sam da ne griješim.
Ovi što ne vole Červara, grešku Gjedinga gledaju kroz prizmu Brazila. Ne. Grešku bi trebalo gledati kao grešku koja se ne smije dogoditi u tom trenutku. Jedna utakmica, dva boda i put u polufinale, što god je bilo prije toga ili će poslije biti.
Lino, nemoj oponašati komšiluk
S druge strane, ne prihvaćam Červarovu tiradu o dijeljenju rukometnog svijeta na "velike i male"... Zapravo, lažem, dijeli se, samo što se mijenjaju "veliki'' i ''mali''. Nerijetko je Hrvatska bila velika u tom pogledu. Netko će se prisjetiti Sudžuma 2005. u Tunisu. Ako je to predaleko, ni ona Bjelorusija iz Zagreba prošle godine nije loš primjer. Priča o pokradenom finalu iz Zagreba 2009. godine postala je mit, i to jako loš. Hrvati često znaju ismijavati srpske poraze koji ovi slave kao najveće pobjede. Često se mogu složiti s tim. Červar ne bi smio oponašati komšiluk.
2009. Hrvatska ne bi pobijedila da se tri dana igralo to finale
Siječanj 2009., Zagreb, Arena je zapravo početak stvaranja pravog mita o jednoj zemlji, jednoj naciji i jednom sustavu koji će pokoriti svijet. To je Francuska, jučer, danas, sutra. NBA za sve nas. Da se tri dana igralo to finale, da se na svaka tri sata onih 15.000 promuklih ljudi mijenjalo s 15.000 svježe nabrijanih navijača, a da su se na klupi i terenu smjenjivali Červar, Kljun i Stenzel, odnosno, Cveba Horvat, Ćavar i Saračević, Hrvatska ne bi pobijedila. To je bila ceremonija snage i postavljanje dinastije Karabatić na kraljevsko prijestolje dimenzija 40×20 s čuvarom trezora Omeyerom i dvorskom ludom Abaloom.
Nadam se, a to i vama želim, da ću ove godine gledati proslavu desetogodišnjice. Samo nemojte one loše reprize netalentiranih iz 2007. Muka nam je već sada, a nismo stigli ni do polufinala.