HRVATSKA je sinoć protiv Mađarske odigrala jednu od najgorih utakmica u svojoj povijesti. Goru čak i od onog remija s Finskom na Rujevici zbog kojeg je pao Ante Čačić.
Možda i najgora utakmica Hrvatske od samostalnosti
Svjetski doprvak je protiv reprezentacije iz europskog C razreda odigrao užasno. Nevjerojatno je da vezni red koji su činili najbolji igrač svijeta prošle godine, jedan od najpouzdanijih nogometaša Barcelone te jedan od ključnih igrača Intera u 90 minuta protiv 52. reprezentacije svijeta nije kreirao nijednu izrazitu šansu. Gol koji je postigao Ante Rebić više je bio plod sreće i spretnosti nego vizije i ideje. Napad je bio sterilan, obrana tragikomična, a Lovre Kalinić… E, to je tek priča za sebe.
Momčad bez klase i prave kvalitete održala lekciju zvjezdicama Reala, Barcelone, Intera...
S druge strane Mađari su odigrali junački. Momčad koja nema nijednu pravu klasu i reprezentacija u kojoj kvalitetom donekle tek odskaču suigrač Andreja Kramarića iz Hoffenheima Adam Szalai te ikona mađarskog nogometa, Balázs Dzsudzsák, održala je lekciju hrvatskim zvjezdicama u želji, volji, htijenju i hrabrosti. Nevjerojatna je bila dekoncentriranost Hrvatske u svim linijama. Jasno, Mađari su imali puno motiva. Da se poslužimo otrcanom frazetinom, igrali su iznad svojih mogućnosti i u završnih dvadesetak minuta bili su toliko nakrcani adrenalinom da se činilo da Hrvatska igra protiv Atletico Madrida na speedu, a ne protiv prosječne ekipice koja na veliki rezultat čeka još od SP-a 1966. Teško se sjetiti kad su Luka Modrić i Ivan Rakitić odigrali više netočnih paseva. Veznjaci Reala i Barcelone izgledali su zbunjeno, preplašeno čak, kao da su direktno iz popodnevnog drijemeža direktno stigli na utakmicu. A kad je tako, kad njih dvojica ''ne dođu'' na utakmicu, epilog je jasan – poraz bez ispaljenog metka.
Balázs znalac s mudima i lider Mađarske
Mađari su pokazali da se srcem i voljom može nadoknaditi limitiranost u kvaliteti. Ipak, jedan je igrač u crvenom dresu odigrao sjajno. Njegovo je ime Balázs Dzsudzsák. Omiljeni lik Football Managera od prije 15 godina vrhunac karijere doživio je prije desetak godina, kad je tri sezone branio boje PSV-a. Ovaj krilni napadač nakon neuspješne avanture u turskom Bursasporu već dvije godine igra poluamaterski nogomet u Emiratima, no sinoć je u Budimpešti odigrao kao u najboljim danima. Bio je lider, vođa, čovjek koji je dirigirao svakom akcijom. Bilo ga je pun teren. Znalac s mudima.
Kad je on počeo vjerovati da svjetski doprvak može pasti, u to su počeli vjerovati i ostali Mađari
Jedan detalj iz prvog poluvremena najplastičnije ocrtava što za Mađarsku znači Dzsudzsák i kakvu karizmu ima među suigračima. Hrvatska je vodila 1:0. U tim trenucima mnogi su bili uvjereni da će se Mađari raspasti, da će ih Rebićev gol uškopiti, smiriti ih i natjerati da shvate da igraju protiv druge najbolje momčadi svijeta. Vjerojatno bi se to i dogodilo da na terenu nije bio igrač s kapetanskom trakom. Gergő Lovrencsics, desni bočni Mađarske primio je loptu na strani, Dzsudzsák, premda zatvoren u sredini tražio je loptu u noge, ali je nije dobio. Lovrencsics je vratio loptu svom stoperu, na što je Balázs poludio. Izderao se na svog suigrača i prigovorio mu je da s alibi igrom ne mogu doći do čuda i preokreta protiv druge najbolje momčadi svijeta. Dzsudzsák je želio pobjedu, vjerovao je u nju čak i kad je semafor pokazivao drugačije. Njegov mentalitet ubrzo je zarazio ostatak reprezentacije i Mađari su počeli letjeti. Svjesni da mogu. Igrali su pred svojim navijačima, na svom stadionu, u svojem gradu. Ako su trebali izgubiti, u redu, no poraz bez da se krv popiša nije dolazio u obzir. Dzsudzsák je uvijek bio takav karakter.
''Ništa nije nemoguće kad igraš sa srcem, dušom i voljom''
''Kad je naša himna svirala, naježio sam se. Uvijek sam bio iskrena i strastvena osoba, ali i dalje sam pod emocijama'', kazao je Dzsudzsák nakon utakmice za mađarski M$ Sport, pa je nastavio:
''Morali smo se iskupiti za poraz od Slovačke u četvrtak. Ne kažem da tada nismo odigrali sa srcem, ali definitivno nije bilo tolike strasti i volje kao večeras. Igrali smo pametno, koncentrirano. Iskoristili smo svoje prilike, imali smo nekoliko prekrasnih akcija. Znali smo što želimo. Hrvatska je moćna, jaka, o njima se sve zna, ali mi smo igrali za Mađarsku. Sve se može postići ako vjerujete u sebe. Ništa nije nemoguće ako igraš sa srcem, dušom i voljom.''
Mađari su jučer bili ono što je Hrvatska bila u Rusiji
Hrvatska je do svjetskog srebra došla upravo takvim pristupom. Krvarili su za svaku pobjedu. Ulazili su, kako je lijepo napisao jedan američki novinar, u crveno. Nisu prestajali trčati čak ni kad su im tijela vrištala da prestanu, ni dok su se borili da uhvate zrak ni dok su im kosti pucale pod težinom utakmice. Radili su za svoju nagradu i zaslužili su je.
Jučer takvog pristupa nije bilo. Zapravo jest, ali nažalost, ne na hrvatskoj strani.