MARIO MANDŽUKIĆ se početkom ove sezone vratio u vrhunski nogomet. U pola sezone u Milanu nije se naigrao, ali je klub ostvario ključan cilj plasmana u Ligu prvaka.
Ugovor mu istječe za mjesec dana i postavlja se pitanje što će biti s njegovom karijerom. Je li vrijeme za konačni kraj velike karijere ili u Mandžukiću ima dovoljno vatre za još jedan izazov i dovoljno snage za još jedan, posljednji juriš?
Možda je vrijeme da najveći ratnik modernog nogometa nakon deset godina u kojima je igrao stalno za nekog drugog, odigra napokon jednu sezonu samo za sebe i vrati se u Dinamo.
Biologija je nemilosrdan suparnik. Protiv nje ne može igrati ni Mandžukić
Otkad je stigao u Milan, Mario Mandžukić je odigrao tek 287 minuta nogometa u kojima nije zabio gol. Tek je jednu prvenstvenu i jednu europsku utakmicu započeo, a ni u jednoj utakmici nije odigrao 90 minuta. U prošloj sezoni odigrao je tek sedam utakmica za katarski Al-Duhail, u kojima je zabio jedan gol.
U cijelom periodu od Svjetskog prvenstva u Rusiji kad se oprostio od reprezentacije naovamo, Mandžukić je odigrao 3458 minuta. Njegov vršnjak Luka Modrić ih je samo ove sezone odigrao 4325.
Povijest nas je učila da se igrače Mandžukićevih radnih navika ne smije otpisati ni u 35. godini, ali svi indikatori okrenuti su u istom smjeru, onom u kojem Mandžukić više neće igrati nogomet na razini liga Petice.
Grafika: Sofascore za IndexSport
Zašto ne Turska, Kina, Rusija, Bliski istok…?
Ako Mandžukić ne odluči završiti karijeru, jedna od opcija su europske lige drugog jakosnog razreda (poput Turske i Rusije) ili nogometne zemlje Trećeg svijeta na Bliskom istoku koje su, prije svega zbog financijskih uvjeta, česta destinacija igrača koji više nisu na vrhuncu moći.
Takav rasplet se iz ove pozicije čini moguć, ali postoji nekoliko bitnih faktora koji kažu da nije vrlo vjerojatan. Prvi je sportski motiv. Pitanje je želi li se Mandžukić nakon 10 godina u ligama Petice spustiti jednu stepenicu i koliki mu izazov predstavlja igranje u tim ligama. Drugi faktor je osobne naravi. U 35. godini života Mandžukiću je mnogo teže početi živjeti u novoj zemlji, privikavati se na njenu kulturu, običaje i stil nogometa.
Konačno, postoji i financijski faktor. U korona-krizom pogođenom nogometu klubovi imaju ograničenije budžete i za pretpostaviti je da će dovoditi isključivo ciljana pojačanja koja imaju neku preprodajnu vrijednost ili barem 4-5 godina vrhunskog nogometa ispred sebe. Konačno, može se pretpostaviti da je Mandžukić u fazi karijere u kojoj je dovoljno zaradio da mu novac ne bude primarni motiv.
Ako sve te faktore uzmemo u obzir, nije nezamisliv scenarij u kojem se Mandžukić - vrati u Dinamo.
Epska priča bila bi da zadnji krug velike karijere otrči oko Maksimira
Kada ga je vodio u tadašnjem prvoligašu Zagrebu, Ćiro je Mandžukića prozvao Đilkošem. Bio je to savršen opis za tipa koji je od Marsonije preko Kranjčevićeve pa do Dinama i reprezentacije imao uvijek u sebi ogromnu dozu sportskog bezobrazluka, lukavosti i prgavosti. Već solidnu radnu etiku u Wolfsburgu je usavršio Felix Bič Božji Magath i od Mandžukića napravio najvećeg ratnika modernog nogometa.
Bio je najbolji branič među napadačima, lik koji ide glavom tamo gdje drugi ne bi kopačkom i čovjek za kojeg ne postoji izgubljena lopta ili duel. Velika koreografija navijača Juventusa iz studenoga 2017. godine prije susreta Lige prvaka s Barcelonom savršeno je to opisala. "Ratnici među ljudima", pisalo je preko čitave Curve Sud.
I baš je takav bio Mandžukić čitavu svoju inozemnu karijeru, ratnik koji je uvijek igrao za druge. Igrao je za trenere koji nisu mogli zamisliti ekipu bez njega jer trči za dva i pol igrača. Igrao je za suigrače koji su takvog fajtera uvijek htjeli imati na svojoj strani, za koje je neumorno osvajao lopte i otvarao prostor. Igrao je i za navijače koji su ga zbog požrtvovnosti fanatično voljeli. Pomogao je tako svima oko sebe da uživaju u ogromnom broju trofeja, njih čak 18 u inozemstvu. Danas, na kraju karijere, možda je došlo vrijeme da Mandžukić konačno odigra nešto isključivo za sebe. Možda je došlo vrijeme da se oprosti u dresu iz kojeg se otisnuo u svijet.
Sad je već izvjesno da će Dinamo nakon Eura prodati veći dio ključnih igrača i da će u nove izazove krenuti sa sasvim drugačijom ekipom i drugim ključnim igračima. Iskustvo i mentorstvo koje on može ponuditi mladim igračima, kao i vodstvo na terenu i izvan njega, mogli bi Modrima biti ogroman kapital. Mandžukić je dovoljno jako ime i karakter da dio tereta smjene generacija ponese na vlastitim leđima. Dinamo mu neće moći ponuditi ugovor kao Milan, ali Mandžukićev povratak ne bi bio presedan. Dario Šimić je došao okončati karijeru u Dinamo i u modrom dresu je igrao besplatno, a Igor Bišćan je malo prije svog umirovljenja oprostio Dinamu novac i odbio primati plaću dok je ozlijeđen. Nedavno je i Vedran Ćorluka izjavio kako je karijeru htio završiti u Dinamu.
Mandžukića su svugdje primili kao kralja, ali možda je vrijeme da se vrati na mjesto odakle je otišao kao Đilkoš. Pljeskali su mu i na San Siru i na Santiago Bernabeuu i na Allianz Areni, ali njegov pravi nogometni dom je Dinamo. Bio bi to savršen i pomalo poetski kraj jedne od najvećih karijera u povijesti hrvatskog nogometa. Čovjek koji nije prestao trčati otkad je prvi put udario nogometnu loptu zaslužio je posljednji krug u karijeri otrčati oko Maksimira i doživjeti skandiranje omiljenog Sjevera.