U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Čehinja Vera Časlavska jedna je od najboljih gimnastičarki svih vremena i druga najuspješnija gimnastičarka na olimpijskim igrama iza slavne Ruskinje Larise Latinjine. Dominirala je na Igrama u Tokiju 1964. i u Mexico Cityju 1968. Na tim Igrama u Meksiku tijekom dodjele medalja napravila je jedan potez koji će joj uništiti karijeru, obilježiti život, ali na koncu i svrstati je u red najvećih sportaša u povijesti, jer je tim posebnim činom pokazala kako su neke stvari puno važnije od samog sporta.
FINALNI dan natjecanja u gimnastici za žene na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju 1968. donio je jedan od najkontroverznijih trenutaka u povijesti sporta. Tog 25. listopada trebalo se podijeliti još preostala dva kompleta medalja. Ostali su još greda i parter.
U ostalim disciplinama u to doba najbolja gimnastičarka svijeta Vera Časlavska pomela je konkurenciju i osvojila zlato u pojedinačnom višeboju (jedina je u povijesti koja je u toj disciplini obranila zlatnu medalju), dvovisinskom razboju i preskoku, a kao dio čehoslovačkog tima srebro u momčadskom višeboju. Naravno, zlato je u toj disciplini otišlo u ruke Sovjetskom Savezu.
Prva disciplina tog dana bila je greda. Časlavska i predstavnica SSSR-a Natalija Kučinskaja bile su apsolutne favoritkinje i jasno je bilo da će se između njih dvije voditi borba za prvo mjesto. Obje gimnastičarke su odradile sjajne vježbe i za svoje nastupe dobile su identičnu ocjenu 9.850.
Dva neobična događaja zadnjeg dana
Međutim, kako je Kučinskaja u preliminarnom dijelu natjecanja zaradila 9.800, a Časlavska 9.725, zlato u ovoj disciplini otišlo je na stranu Sovjetskog Saveza. Bila je to prilično diskutabilna odluka sudaca jer je Kučinskaja na samom početku vježbe napravila malu pogrešku i mišljenje navijača i novinara bilo je identično - smatrali su da su suci sovjetskoj sportašici trebali oduzeti više bodova i zlato dodijeliti Čehoslovakinji. No, to se nije dogodilo.
Nešto kasnije istog dana dogodio se još neobičniji trenutak. Pred finalni nastup na parteru, vodeća je bila Kučinskaja s 19.600 bodova (prosjek 9.800), a drugo mjesto su dijelile Časlavska i Larisa Petrik iz Sovjetskog Saveza s 19.550 bodova (9.775 prosjek).
U finalu ekstremno tešku vježbu Kučinskaje suci su, po mišljenju novinara tog doba, ocijenili sa skandalozno niskih 9.850 (ukupno 19.650), što je bilo dovoljno tek za broncu, a dvoboj za zlato između Časlavske i Petrik desetljećima se smatra najvećom prevarom u povijesti gimnastike.
Naime, na temelju rezultata koji su kružili prije finala na parteru, Časlavska, a i cijela javnost su mislili da je ona apsolutna pobjednica s osvojenih 9.900 bodova. Međutim, ni Vera, ni komentatori ni publika u dvorani, koja je otvoreno navijala za Čehoslovakinju, nisu znali da je Petrik imala baš kao i Časlavska 9.550 bodova iz prednatjecanja i da je s 9.900 u finalu te s ukupnih 19.675 postala izjednačena s rivalkom na prvom mjestu.
Skandal ili samo mit zbog pogreške sudaca?
Ispao je skandal, a i dandanas, kad se priča o tom finalu, mogu se čuti komentari da su "preliminarni rezultati Larise Petrik misteriozno poboljšani, kako bi se izjednačila s Časlavskom na prvom mjestu". To ipak nije točno.
Što se dogodilo? Suci su nakon kvalifikacijskih nastupa jednostavno upisali krivi zbroj bodova Petrik i to su shvatili tek kad je finale završilo. Časlavska, koja je publiku osvojila nastupom uz taktove Jarabe tapatío, čuvene meksičke glazbe sa šeširima, bila je uvjerena da je pobjednica i proslavljala je još jedan trijumf kad su joj suci, uz vidljivu dozu neugode, priopćili da će morati podijeliti zlato s Petrik.
Publika je bjesnila, novinari su istog trenutka slali tekstove u svoje redakcije s bombastičnim naslovima kako se politika uplela u sport i kako je Časlavska pokradena. Čak i danas neki svjedoci vremena tvrde da je Vera zakinuta.
"Mislim da je postojala pristranost", rekla je za BBC Mary Prestidge, britanska gimnastičarka koja je to finale gledala s tribina dvorane u glavnom gradu Meksika. "Suci su uglavnom bili iz istočne Europe i mislim da nisu mogli dozvoliti da Časlavska do nogu potuče sovjetske gimnastičarke. Čehoslovački tim se žalio, ali Vera nije. Bez problema je prihvatila ocjenu."
Točno. Časlavska se nije bunila. Znala je da od toga ne bi bilo velike pomoći, a ionako je imala plan. Složila ga je pred odlazak na Igre u Meksiko. Bio je to plan, pokazat će se, koji joj je donio nevjerojatnu slavu i popularnost širom svijeta, ali i kraj karijere u domovini i početak životne agonije.
Tog 25. listopada 1968. Vera Časlavska je dva puta bila na podiju kad se dvoranom orila sovjetska himna. Prvi put kad je oko vrata primala srebrnu medalju za vježbu na gredi i kad se himna svirala u čast prvakinje Natalije Kučinskaje, a drugi kad je podijelila zlato s Petrik.
Tihi protest je čin puno veći od samog sporta
Oba puta je napravila istu stvar. Nije se okrenula k zastavama, već na drugu stranu, pognuvši glavu. Ne zbog toga što je smatrala da je zakinuta, pokradena ili što već, nego zbog nečeg puno većeg. Puno većeg od samog sporta.
Ta 1968. bila je jedna od najturbulentnijih godina u modernoj povijesti. Te godine je eskalirao rat u Vijetnamu, a s prvim objavljenim slikama torture američkih vojnika nad tamošnjim seljacima počeo je prvi val antiratnih protesta. Amerika je te godine gorjela, rasni nemiri i sukobi Afroamerikanaca i građanskih aktivista s vladom doveli su SAD na rub građanskog rata.
Duhovni vođa crnačke zajednice Martin Luther King dobio je Nobelovu nagradu za mir, ali je i ubijen snajperskim hicem 4. travnja 1968. ispred jednog hotela u Memphisu. Dva mjeseca kasnije u atentatu je ubijen i Robert Kennedy, brat pokojnog predsjednika JFK-a i veliki borac za ljudska prava.
1968. godina promijenila je svijet, a možda najviše Verinu domovinu
U zapadnoj Europi studenti su masovno izlazili na ulice, tražili su promjene i poboljšanje položaja u društvu. Osim antiratnih prosvjeda, 1968. je bila ultimativna godina bunta protiv autoriteta svih vrsta. Rasla je i popularnost angažirane rock glazbe The Beatlesa, Boba Dylana, Joan Baez, Janis Joplin, Jimija Hendrixa, The Doorsa..., a hipi pokret bio je na svom vrhuncu.
No, za našu priču, odnosno za priču naše junakinje, ključni događaj se dogodio u ljeto te 1968. SSSR i zemlje Varšavskog pakta u noći 21. kolovoza okupiraju Čehoslovačku i brutalno guše Praško proljeće, reformistički pokret u komunističkoj Čehoslovačkoj koji je u siječnju iste godine pokrenuo prvi tajnik KP-a Aleksandar Dubček. Dubček i proljećari su zagovarali tzv. socijalizam s ljudskim licem, tj. liberalizaciju države i oslobođenje od sovjetske čizme.
Uspon i pad Praškog proljeća
Reforme su započele revizijom staljinističkih političkih procesa, ukidanjem cenzure i uvođenjem tajnog glasanja za rukovodstva Komunističke partije Čehoslovačke. Kasnije su reforme proširene i na gospodarstvo i rezultirale su demokratizacijom čehoslovačkoga društva i zahtjevima za većom autonomijom od SSSR-a.
Dubčekove promjene imale su široku podršku društva, uključujući i radničku klasu, ali i dobar dio čehoslovačkih sportaša. Jedna od najgorljivijih pristaša Aleksandra Dubčeka i njegovih reformi bila je Vera Časlavska. Vera nikad nije podržavala komunizam i za nju je Praško proljeće bilo oslobođenje od diktature. Nakon svakog treninga bi otišla bratu te bi s njim i njegovim prijateljima raspravljala o politici.
"Zatim bi moj brat uzeo gitaru i pjevali smo antisovjetske, ali i pjesme Boba Dylana. Tih prvih osam mjeseci 1968. bilo je prekrasno, mogla sam čuti ljude kako u kafićima ili na ulicama slobodno, bez straha raspravljaju kako bi slobodna i demokratska Čehoslovačka trebala izgledati", u jednom intervjuu je pričala Časlavska, koja je kao dokaz svoje naklonosti demokratskom pokretu svoje medalje osvojene u Tokiju 1964. poklonila Dubčeku.
I dok je većina Čehoslovaka uživala u novostečenoj slobodi, komunistički tvrdolinijaši su bili zgroženi. Sovjetske vođe su na ove reforme gledali kao na prijetnju njihovoj hegemoniji nad zemljama Istočnog bloka, kao i na ugrožavanje sigurnosti samog Sovjetskog Saveza.
I Vera je potpisala Manifest 2000 riječi, tako je na leđa stavila metu
Naime, Čehoslovačka se nalazila u sredini obrambene linije Varšavskog pakta i njen mogući prelazak na stranu neprijatelja je bio neprihvatljiv u vrijeme Hladnog rata. Kad je komunistički vođa Leonid Brežnjev otvoreno zaprijetio invazijom, kao odgovor, čehoslovački intelektualci, pisci, umjetnici i sportaši potpisali su 27. lipnja Manifest 2000 riječi, pamflet koji je predstavljao prkosni odgovor Sovjetima i podršku Dubčeku. U Manifestu je kritiziran komunistički sistem, a za vodstvo Komunističke partije je rečeno da je nekompetentno i optuženo je za korupciju.
Verina je popularnost u Čehoslovačkoj bila tolika da su vođe pokreta otpora po svaku cijenu željeli na Manifestu vidjeti i njen potpis. "Vi ne možete pojmiti koliko je Vera Časlavska bila popularna u Čehoslovačkoj. Bila je simbol nacije. Nitko kad bi pričao o njoj nije koristio njeno prezime. Dovoljno je bilo samo Vera", za češki portal iDNES rekao je zlatni strijelac s Igara 1968. Jan Kurka. Nakon što je razgovarala s obitelji, Vera je pristala staviti svoj potpis na Manifest.
Kako su se približavale Olimpijske igre, Vera i ostali gimnastičari trenirali su u kampu u predgrađu Šumperka, 230 kilometara istočno od Praga. 21. kolovoza, u ranim jutarnjim satima, probudili su je povici: "Rusi napadaju! Rusi su napali!" Isprva je mislila da je u pitanju loša šala.
Sve dok nije čula vojne mlažnjake kako joj prolijeću iznad glave. Istog trenutka je sjela na bicikl i vozila je satima kako bi došla do središta grada. Tijekom sljedećih nekoliko sati ona i građani Praga pokušali su urazumiti sovjetske trupe okupljene ispred hotela Grand. Verina podrška Pražanima je značila mnogo. No, ni ona nije mogla napraviti puno. Zapravo, nije mogla napraviti ništa.
U krvavom gušenju Praškog proljeća ubijeno je 137 građana, više od 500 ih je ozlijeđeno, a oko 70 tisuća građana Čehoslovačke je pobjeglo iz zemlje na zapad. Aleksandar Dubček i ostali progresivni političari su uhapšeni i krajem kolovoza su u Moskvi bili prisiljeni potpisati dokument u kojem su se obvezali između ostalog da će obustaviti reforme, da će ponovo uvesti cenzuru i da će prihvatiti stacioniranje sovjetskih trupa u Čehoslovačkoj.
Skrivala se u šumi i poput Rockyja je trenirala za Igre
Vedro i veselo Praško proljeće zamijenila je tmurna i teška ruska zima, a u takvim okolnostima Vera se morala spremati za Igre u Meksiku koje su zbog svega što se dogodilo za nju bile više od sporta. Kad je čula da su Dubček i ostali uhićeni, kao potpisnica Manifesta bojala se da će i sama završiti iza rešetaka pa je pobjegla u kolibu u šumi, 50 kilometara sjeveroistočno od Šumperka, gdje je smatrala da će biti sigurna.
Mogla je povući svoj potpis, mogla se praviti naivna i reći da je bila zavedena, da je samo sportašica i da se ne razumije u politiku. Na koncu, nakon sloma Praškog proljeća mnoge istaknute osobe koje su potpisale Manifest javno su se distancirale od njega. Vera to nikad nije napravila. Štoviše. "Vera Časlavska potvrdila je svoj potpis na Manifest 2000 riječi naknadnom deklaracijom", izvijestile su komunističke novine Nova Svoboda neposredno nakon sloma pokreta.
"Članovi Gorske službe čuli su na radiju da je u tijeku hapšenje svih poznatih potpisnika Manifesta. Uzeli su džip i sakrili su me u kolibu", pričala je kasnije Časlavska. U toj kolibi usred ničega živjela je puna tri tjedna, okružena samo s nekoliko vjernih čuvara koji su joj u tajnosti nosili hranu i čuvali je od KGB-a.
Tamo se pripremala za Igre za koje nije bila sigurna hoće li ih uopće vidjeti. "Srećom, Brežnjevu je sinulo da će na sebe navući samo dodatan pritisak i mržnju cijelog svijeta ako mi zabrani nastup. Dopušteno mi je otići u Meksiko", pričala je legendarna gimnastičarka, koja se za Igre pripremala slično kao Rocky Balboa u kultnom četvrtom dijelu slavnog serijala kad se negdje na selu, dižući balvane i trčeći po blatu i snijegu, spremao za revanš protiv sovjetskog stroja za ubijanje Ivana Drage. Slomljeno stablo predstavljalo je gredu, grane drveća glumile su razboj, a snagu je nabijala bacajući kocke koksa u kotlovnicu i dižući vreće s krumpirom.
"Bila sam potpuno izolirana tri tjedna, ali nastavila sam trenirati", rekla je za Los Angeles Times 1990. "Dok su sovjetski gimnastičari odavno bili u Mexico Cityju, prilagođavajući se na nadmorsku visinu i klimu, ja sam visjela s drveća, vježbajući svoje vježbe na podu na livadi ispred kolibe i stvarajući žuljeve na rukama grabeći ugljen."
Prije leta u Meksiko poručila je: "Žrtvovala bih sve medalje koje sam dosad osvojila samo da ih osvojim sad. Sad se ne borim za sebe, nego za sve nas. A naš narod zaslužuje slobodu."
Bila je rođena za gimnastiku
Najveća čehoslovačka sportašica i nakon Ruskinje Larise Latinjine najtrofejnija gimnastičarka u povijesti Olimpijskih igara rođena je u ratnom i okupiranom Pragu, u proljeće 1942. Gracioznost i elegancija su joj bili urođeni od malena i kao djevojčica je počela trenirati umjetničko klizanje. Međutim, taj sport je bio prestatičan za nekog tako nemirnog duha kao što je bila Vera.
"Klizanje mi je bilo dosadno i sanjala sam izvoditi vježbe kakve smo gledali u cirkusu. Zato su me roditelji odveli na gimnastiku", prisjetila se Časlavska svojih početaka u svom dnevniku. "Kad me majka odvela u dvoranu i kad sam upoznala gospođu Bosakovu, bila sam najsretnija na svijetu", zapisala je 13. ožujka 1957.
Eva Bosakova, 11 godina starija od Vere, bila je svjetski slavna gimnastičarka u koju je mlada Časlavska gledala kao u svog uzora. "Nakon što sam izvela nekoliko pokreta, Eva je kratko rekla: 'Ova curica će biti moja nasljednica.' Bio je to moj najsretniji dan u životu."
Nije joj trebalo puno vremena da se nametne. Nakon samo jedne godine treniranja sa 16 godina, kao najmlađa članica, upala je u reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu u Moskvi i odmah je osvojila timsko srebro iza nedodirljivog Sovjetskog Saveza, koji je predvodila najveća ikad - Larisa Latinjina, legenda čije je pokrete Vera zadivljeno promatrala i upijala.
Iduće godine na EP-u u Krakovu vježbom na gredi zasjenila je konkurenciju i osvojila je svoje prvo veliko zlato, a u preskoku je uzela srebro. U Rimu 1960. Sovjetski Savez je izdominirao u ženskoj gimnastici osvojivši 15 od 18 medalja, a Časlavska je bila dio čehoslovačke reprezentacije koja je uzela timsko srebro.
Kao klinka se iz mora tmurnih i robotiziranih Ruskinja izdvajala šarmom, elegancijom i osmijehom. Tako je osvojila svijet
Bila je to prva od njenih jedanaest olimpijskih medalja. Premda je u Rimu osvojila samo jednu medalju, zbog svog nekonvencionalnog stila vježbanja, zbog za to vrijeme neobične interakcije s publikom i, naravno, zbog svoje ljepote, šarma i gracioznosti, istog trenutka Vera je osvojila srca svih ljubitelja gimnastike.
"Dok su Ruskinje nastupale s licem od kamena, izgledajući kao da se suočavaju s prirodnom katastrofom, Vera je vježbala s lakoćom, jednostavnošću i, više od svega, elegancijom", tijekom Igara u Rimu napisao je jedan talijanski novinar. Nakon Igara našla se na životnoj prekretnici - studij medicine ili gimnastika.
Izbor nije bilo lagan, no, pokazat će se, konačna odluka bila je savršena. Tko zna, možda bi Vera bila vrhunska liječnica, ali sigurno je da u znanosti ni izbliza ne bi ostavila trag kakav je ostavila u sportu.
Na Europskom prvenstvu u Leipzigu (1961.) i Svjetskom prvenstvu u svom Pragu (1962.) osvojila je pet medalja, postala je svjetska viceprvakinja u višeboju (bolja od nje bila je samo Latinjina) i na Igre u Tokiju 1964. doputovala je s puno ambicija.
U Tokiju je srušila svog idola i postala je zauvijek Miljenica Japana
Kako je rekla, došla je u Japan s trona skinuti svog idola Latinjinu i postati najbolja na svijetu. U višeboju, kraljevskoj disciplini, Latinjina godinama nije imala baš nikakvu konkurenciju. No nakon četiri vježbe na semaforu je stajalo: Vera Časlavska 77.564, Larisa Latinjina 76.998.
Učenica je srušila učiteljicu, klinka koja je zaljubljeno gledala u svog uzora nadmašila je najbolju ikad i zauzela je njeno mjesto na tronu. U Tokiju je Vera uzela još zlato u preskoku i gredi, a u timskoj konkurenciji Čehoslovačka je osvojila drugo mjesto.
Vera je na Dalekom istoku zadivila svijet. Kao nitko prije, pokazala je da se u gimnastici može spojiti suptilna ženstvenost, radost života i matematička preciznost u izvođenju vježbi. U Japanu je Vera pokazala nešto što će joj u karijeri biti zaštitni znak - obraćanje publici i interakcija s njom tijekom nastupa. I taj zarazni osmijeh.
Pogledala bi tribine i samo bi se nasmiješila, a navijači bi na nogama skandirali njeno ime. Do tada u svijetu gimnastike nešto slično nije bilo viđeno. Bila je sve suprotno od kolegica iz Sovjetskog Saveza koje su odrađivale vježbe savršenom preciznošću, ali bez da su pokazivale ljudskost i toplinu.
Vera je u svojim nastupima uživala, dok su Ruskinje odrađivale zadatke za Partiju. Zato je nakon Igara u Tokiju dobila posebnu državnu počast i postala je Miljenica Japana. S dvadeset dvije godine očarala je svijet. I dandanas, kad pitate Japance o Igrama u Tokiju 1964., reći će vam samo dvije riječi: Vera Časlavska.
"Vera je za njih ostala simbol Olimpijskih igara u Tokiju. A Olimpijske igre u Tokiju za njih su postale simbol poslijeratnog povratka Japana u svjetsko društvo. Zato je za njih Vera toliko posebna", zaključio je Jiri Zedniček, bivši potpredsjednik Češkog olimpijskog odbora. Dvije godine kasnije na SP-u u Dortmundu osvojila je dva zlata i dva srebra. Na prvu, ništa neobično, ali prvi put Vera je svoju reprezentaciju vodila do timskog zlata ispred Sovjeta.
Sovjeti su okupirali Prag, a Vera je otišla na Igre u Meksiko s planom
12. listopada 1968. službeno su otvorene Olimpijske igre u Mexico Cityju, a čehoslovačka ekipa od 122 sportaša u defileu otvaranja dočekana je ovacijama i skandiranjem cijelog stadiona: "Čeko, Čeko, Čeko. Ra! Ra! Ra!" Kad su Sovjeti došli na red, dočekali su ih zvižduci i uvrede, a negodovanje Meksikanaca i ostalih na tribinama bilo je toliko da je organizatorima bilo neugodno.
Cijeli sportski svijet otvoreno je podržavao žrtve agresije i okrenuo je leđa agresoru. A Vera... Vera je bila simbol i, bez ikakve konkurencije, najpopularnija sportašica na Igrama. "Svi su pokazali ogromno suosjećanje s nama. Znali su što se dogodilo, znali su da su nas Rusi okupirali", pričala je Vera.
Politika se u dobroj mjeri prenijela na Igre u Meksiku. Posljedice burne 1968. nisu poštedjele ni sport. Najveća zvijezda sveučilišne košarke u SAD-u Lewis Alcindor, poznatiji kao Kareem Abdul-Jabbar, odbio je biti dio američke reprezentacije zbog brutalnog odnosa vlasti prema ljudima njegove rase, a u jednoj od prošlih Retrosportiva smo pisali o "Black Power" salutiranju američkih atletičara Tommieja Smitha i Johna Carlosa tijekom dodjele medalja.
Njihov protest ciljano je bio glasan, namjerno je bio dramatičan da cijelom svijetu ukažu na nepravde koje se događaju u njihovoj domovini. Verin protest bio je tihi protest, ali čak i takav nije prošao bez posljedica.
Samo je pognula glavu i tako se osudila
Štoviše, Smith i Carlos su nakon početne histerije vrlo brzo rehabilitirani i u Americi su dobili statuse heroja. Vera je bila zgažena, dotučena, ponižena. Samo zato što je pognula glavu i odbila gledati zastavu, istu onu koja se vijorila na tenkovima koji su par mjeseci ranije okupirali njenu domovinu.
Vera u Meksiku nije razgovarala sa sovjetskim gimnastičarkama. Premda je znala da te cure nisu ništa krive, za nju su predstavljale simbol zla i preko toga nije mogla prijeći. Nije bila neugodna ni agresivna, samo se pravila da ne postoje. "O čemu da s njima razgovaram kad znam da su iz Kremlja dobile dojavu da smo mi kontrarevolucionari i da nanosimo štetu Partiji i komunizmu? S Bugarkama i Rumunjkama smo tajno, uglavnom u toaletima, pričale i govorile smo im što se dogodilo kod nas. Bile su zapanjene. Nisu imale pojma jer je i kod njih vladala cenzura", pričala je Časlavska u dokumentarnom filmu jednostavna imena Vera.
Spomenuli smo da Časlavska tijekom cijelih Igara nije razgovarala sa sovjetskim kolegicama, ali u jednom trenutku ipak nije izdržala. Nakon što su se ona i Larisa Petrik spustile s postolja Vera se obratila rivalki.
"Ne mogu ni zamisliti što je u tom trenutku osjećala dok je svirala sovjetska himna. Spustila je glavu, a tko zna što joj je tada prolazilo kroz glavu. Nakon što je ceremonija dodjela medalja završena, Vera se naglo okrenula prema Larisi i pružila joj je ruku i nešto joj je rekla", za BBC je rekla Mary Prestidge i dodala:
"Užasno me zanimalo što, ali s tribina naravno nisam mogla čuti što. Nešto kasnije, Vera me pozvala u svoju sobu. Odmah sam je pitala što joj je rekla. Ne sjećam se sad svake riječi, ali otprilike njene riječi su glasile ovako: 'U redu, čestitam ti na nastupu i na medalji, ali ne mogu prijeći preko toga što je tvoja zemlja napravila mojoj.' Dakle, prilično izravno i točno. Vera je uvijek bila izravna."
"Taj potez je bilo moje najljepše olimpijsko sjećanje", pričala je godinama kasnije Vera češkom novinaru Tomašu Maceku. "Pobijedila sam okupatorske suparnike u Meksiku i tako sam im barem uzvratila što su nas ponizili. Bila sam presretna i pomislila sam kako sam to zaslužila."
Dan nakon čina koji joj je obilježio život vjenčala se u Meksiku pred 100 tisuća ljudi
Teško je reći je li Vera znala što će joj se dogoditi kad se vrati kući, ali dok je još bila u Meksiku, izgledalo je da ju nije ni briga. Već idućeg dana se na spektakularnom vjenčanju udala za svoju višegodišnju ljubav, čehoslovačkog atletičara Josefa Odložila, inače srebrnog na 1500 metara u Tokiju 1964. "Da" je rekla u meksičkoj katedrali, a na njihovom vjenčanju prisustvovalo je, prema pisanju tadašnjih medija, čak 100 tisuća ljudi. Treba li veći dokaz što je Vera značila Meksikancima?
"Trčali smo iz katedrale kroz stražnji ulaz. Naš veleposlanik je rekao da kada Meksikanci imaju idola, pregaze ga iz ljubavi, a onda se odu pomoliti na njegovu grobu", objasnila je kroz smijeh trenerica Slavka Matlohova. Časlavska je proglašena najboljom sportašicom Čehoslovačke 1968.
Posljednji put. Nevjerojatna 11-godišnja gimnastička karijera Vere Časlavske završila je u Meksiku kad je imala samo 26 godina. Sa scene je otišla sa sedam zlatnih olimpijskih medalja, četiri svjetska i 11 europskih naslova.
"Želim imati djecu, običnu ljudsku sreću. Toliko čeznem za mirom i odmorom, za životom jednostavnih ljudi", rekla je nakon Meksika. Pokazalo se da je bila u pravu, karijeru je okončala, ali ne svojom željom, nego odlukom Partije koja nije mogla probaviti njen tihi protest.
Izbačena je iz gimnastike, zabranili su joj raditi s djecom i uzeli su joj putovnicu. Trebala je samo povući svoj potpis s Manifesta
Sanjala je biti trenerica, željela je djecu učiti onome u čemu je bila najbolja na svijetu, ali to joj nije bilo dopušteno. Mogla je zadržati svoje medalje, ali ništa više od toga. Izbačena je iz gimnastike, bilo joj je zabranjeno čak i proviriti u dvoranu, a kao antidržavnom elementu oduzeta joj je i putovnica.
"Strah i pretvaranje bili su svuda oko mene. Ljudi za koje sam donedavno bila zlatna Vera odjednom su me izbjegavali", rekla je Tomašu Maceku. "Bojali su se razgovarati sa mnom. Nisam im zamjerila. Znam što je strah, a iza svakog stabla bile su 'oči'. Jednostavno, bila sam prokleta." Vera je čak pisala tadašnjem predsjedniku Čehoslovačke Gustavu Husaku, ali nikad nije dobila odgovor. I on ju je ignorirao.
U međuvremenu su Vera i Odložil dobili kćer Radku, a nešto kasnije i sina Martina. Djeca su joj bila utjeha, no njen nemirni duh nije joj dopuštao da se preda bez otpora. Komunističke vlasti su joj 1970. predložile kompromisno rješenje. Trebala se samo pokajati i povući svoj potpis s Manifesta. Naravno da je odbila.
Kazna je bila nemilosrdna pa je jedno vrijeme za život zarađivala kao čistačica. Ipak, nije imala namjeru odustati. 3. siječnja 1970. zamolila je ministra sporta Antonina Himmela za posao u ženskoj gimnastičkoj reprezentaciji. Odbio ju je, rekavši: "Vratite se sljedeće godine. Ovo još nije prikladno vrijeme." Pune četiri godine, svakog 3. siječnja dolazila je u isti ured s istim pitanjem. Svake godine je odgovor bio isti: "Još nije vrijeme."
Nije odustajala i upornošću je zbunila sovjetske vlasti
"Petu godinu sam se naravno ponovno prijavila, ali sam znala da moram promijeniti način pregovaranja", pričala je Vera u filmu. "Obukla sam uski, uz tijelo pripijeni triko za vježbanje. Konzervativna sam osoba i jako mi je teško bilo tako se oblačiti, ali nisam imala izbora. Situacija u kojoj sam se nalazila izvukla je iz mene hrabrost za koju nisam ni znala da je imam. Himmel me pogledao i u čudu me odmjerio očima. 'Vera, što to imaš na sebi? Jesi li poludjela?' Odgovorila sam mu: 'Ne, ali trebala sam se vratiti 3. siječnja i opet se prijaviti za posao. Sad sam tu i obučena sam za posao. Ne odlazim dok mi ne date dvoranu u kojoj ću raditi.'"
Himmel se zbunio, Vera ga je zatekla i šokirala. Nije očekivao da će napraviti nešto tako. Nije znao što mu je činiti i pozvao je sve svoje savjetnike u svoj ured. 20 muškaraca je začuđeno zurilo u prkosnu ženu koja je došla među njih znajući da nema što izgubiti. Postignut je kompromis.
Odlučeno je da Vera može dobiti svoj tim, ali da se to mora realizirati u tajnosti. Da bi sačuvali obraz pred nadređenima, sportski su autoriteti Časlavskoj dopustili da radi samo s trenerima koji su već bili zaposleni. Nije joj bilo dopušteno putovati izvan zemlje. Bar ne na način koji je ona htjela.
S vremena na vrijeme, vlasti bi joj predložile da povuče potpis s Manifesta, ali to su radili pro forme. Svjesni su bili da od toga neće biti ništa i da ju ne mogu slomiti. Premda je bilo točno da je Časlavskoj bila oduzeta putovnica i da nije smjela izaći izvan granice zemlje, tri puta se dogodilo da joj se vlast "smilovala".
Tri odlaska izvan zemlje uz pratnju "očiju"
Godinu dana nakon Igara u Meksiku otputovala je u Sjedinjene Države kako bi primila nagradu za sportašicu godine na Sportskoj večeri u Yorku u Pennsylvaniji, gdje je živio velik broj iseljenika iz Čehoslovačke. Tu je vijest objavio New York Times 1. veljače 1969. Zatim ju je MOO pozvao da u društvu Jesseja Owensa, Emila Zatopeka i sjevernokorejskog pobjednika maratona s Igara 1936. Sohn Kee-chunga bude počasna gošća tijekom Igara u Münchenu 1972.
Treći put je napustila Čehoslovačku kad je dobila poziv iz "njenog" Japana da prisustvuje natjecanju u gimnastici 1977. Tijekom 11-dnevnog boravka u Japanu Vera je dala zanimljiv intervju za tamošnji The Daily Yomiuri, u kojem je oštro kritizirala nove trendove rekavši da ženska gimnastika sve više prestaje biti sport, a pretvara se u cirkusne vratolomije.
Obraćajući se novinarima, rekla je da je zabrinuta da se od mladih gimnastičarki sada zahtijeva da vježbaju tehnike koje bi mogle ugroziti njihov fizički rast. Dodala je da zbog toga ne želi da njena osmogodišnja kći Radka bude gimnastičarka. Također, u istom intervjuu Časlavska je pokazala prilično kritičan stav o tadašnjoj vladarici svjetske gimnastike Nadiji Comaneci. Rekla je da mlada Rumunjka nije pokazala nikakvu širinu u repertoaru vježbi i da koristeći se istim tehnikama neće moći ostati na vrhu.
"U svibnju kad je osvojila europski naslov, odradila je iste vježbe kao na Igrama u Montrealu 1976. Neće moći ostati broj 1 nastavi li raditi iste stvari", rekla je Časlavska Japancima.
Naravno, Vera je dobila dopuštenje da ode ne zato što je kod kuće abolirana, već zato što se tamošnji birokrati nisu usudili reći "ne" krovnoj kući svjetskog sporta te bogatim i utjecajnim SAD-u te Japanu, u kojem je Vera imala status božanstva. Ipak, komunistički agenti su je i tada pratili kako joj ne bi palo na pamet zapričati se sa zapadnjačkim novinarima ili odlučiti se na nešto još gore po državu i Partiju.
Spasio ju je predsjednik Meksika
Omča je počela popuštati 1979. Čehoslovačka je pokušala poboljšati gospodarske i diplomatske odnose s Meksikom, a meksički predsjednik Jose Lopez Portillo, veliki fan Časlavske, kao jedini uvjet suradnje tražio je da Vera dođe u Meksiko kako bi radila s tamošnjim mladim gimnastičarima. Putovnica joj je bila vraćena.
"Ne želim reći da su me zamijenili za naftu, ali...", kroz smijeh je rekla Časlavska. U Meksiku je provela dvije godine, ali čak i kad se vratila, vlasti su je pokušale držati skrivenu od javnosti. Tijekom posjeta Čehoslovačkoj 1984. godine, predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch tražio je da vidi nju i čuvenog atletičara Emila Zatopeka.
Španjolcu je rečeno da je Zatopek bolestan, a da Časlavska ima obiteljskih problema. Godinu dana kasnije Samaranch se vratio i inzistirao da se Zatopeku i Časlavskoj uruče olimpijski ordeni.
Slom komunizma donio joj je punu slobodu, ali tek tada ju je čekala užasna tragedija
Vlasti su ovog puta poklekle i od tog trenutka više nisu mogle negirati njezino postojanje. Dopušteno joj je da se pridruži Europskoj gimnastičkoj uniji kao predstavnica Čehoslovačke i postane stalni trener reprezentacije koja se pripremala za Olimpijske igre u Seulu 1988.
Godinu dana kasnije, kad je srušen komunizam, Vera je dobila funkciju savjetnice predsjednika Vaclava Havela za pitanja zdravstvene zaštite, ljudskih prava, tjelesnog odgoja i sporta, a bila je članica Međunarodnog olimpijskog odbora od 1995. do 2001. Legenda se na velika vrata vratila u društveni život, no privatni joj se raspadao.
Njena velika ljubav i suprug Josef Odložil ubrzo nakon stupanja u brak pokazao je svoje pravo lice. Bio je alkoholičar, tiranin i obiteljski nasilnik. Vera je u početku sve to trpjela zbog djece, a 1987. par se raspao. Šest godina kasnije, kad je napokon vratila svoj život, dogodila se tragedija koja ju je potpuno dotukla.
Sin joj je u jednoj barskoj tučnjavi slučajno ubio muža, to ju je dotuklo
Sin Martin se u jednom baru 7. kolovoza 1993. potukao s ocem. Ovaj je pao, udario je glavom i poginuo na mjestu. Martin je uhićen, a Vera je potpuno potonula. Protiv komunističkih budalaština se mogla boriti, ali sad je ostala bez oružja. Pala je u depresiju i izgubila je volju za bilo čime. Iz apatije ju nije vratila ni amnestija Havela za Martina koji je pušten iz zatvora.
Bila je legenda izranjavane duše. Odrekla se svih funkcija i potražila je spas u samoći. "Počelo je na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. Trebala je dati medalje gimnastičarkama, ali je u posljednji trenutak odbila tu počast i zahvalila se predsjedniku MOO-a Samaranchu.
Zamijenila ju je Nadia Comaneci", primijetio je Jiri Kubička, tadašnji predsjednik Češkog gimnastičarskog saveza. Kubička je rekao kako je Vera bila toliko slavna i popularna da ju je Samaranch želio vidjeti kao svoju nasljednicu na čelu MOO-a. Ona za to nije željela ni čuti.
"Sramila se istupati u javnosti. U suzama je često govorila: 'Svi znaju što se dogodilo u mojoj obitelji.'"
O Veri su se pisale knjige i pjesme, njen čin je bio tema kazališne predstave, ali nju za ništa više nije bilo briga
Pedesetpetogodišnja Časlavska nije vidjela svjetlo na kraju tunela. "Uvijek sam bila takav borac", prisjetila se u filmu Olge Sommer. "I odjednom nisam imala snage suprotstaviti se svim tim lažima i izmišljotinama. Odustala sam od svega. Željela sam se maknuti. Odlučila sam se preseliti u Nuselak, gradić pokraj Praga. Željela sam samo biti sama."
U Češkoj je njen tihi protest 1968. postao nacionalni simbol, opći dio češke kulture i povijesti. O Verinom činu su se pisale pjesme, snimali filmovi, o njezinoj hrabrosti djeca su učila u školi, a trenutak kad je pognula glavu i tako pljunula u lice okupatoru je čak završio i na kazališnim daskama. Klanjali su joj se čak i oni koji su je se u rujnu 1968. odrekli. Veru za ništa od toga nije bilo briga.
U Prag je stigla dvostruka olimpijska pobjednica Ruskinja Tamara Manina, koja je željela posjetiti Veru i donijeti joj dar. Zajedničku fotografiju s Igara u Tokiju nakon vježbe na gredi. Vera ju nije željela primiti. "Htjela sam dati fotografiju Veri. Ali ona se nije htjela upoznati", u filmu je rekla Manina, prisjećajući se kako se divila apsolutnoj koncentraciji češke gimnastičarke. "Bila je tako ozbiljna. Tijekom nastupa nikad ne bi podigla ni obrvu na licu. Tek bi se nakon uspješne vježbe nasmiješila i zavela gledatelje svojim jednistvenim šarmom."
Baš kad se probudila iz depresije, dočekala ju je najgora moguća vijest
Tijekom razdoblja depresije i apatije, za Veru su se brinula djeca, a iz ništavila se probudila 2009. kad je dobila nagradu za životno djelo. Tek tada je izašla iz svoje ljušture, a javnost ju je dočekala s oduševljenjem. U želji da nadoknadi sve izgubljene godine, s nevjerojatnim je poletom prionula na posao.
"Znate, moj anđeo čuvar prije je, nažalost, nekako zakazao. Godinama se izležavao i ništa nije radio. A sad se vratio i pustit ću ga radi po svome", kroz smijeh je pričala Časlavska, koja je odjednom dobila neku novu životnu snagu. Dama koja je nekoć svijet očarala gracioznošću i stilom, odjednom se mahnito vrtjela kroz život ne znajući kamo bi prije skočila. Željela je iskoristiti svaki dan koji joj je preostao.
"Prije jednog od naših intervjua čekao sam ju u dvorani. Pretrčala je sve stepenice. Bila je potpuno iscrpljena, ali je zadovoljno rekla: 'Sad imam novu disciplinu, utrku s vremenom.' I onda se slatko nasmijala", pričao je novinar Tomas Macek. Jedan praški gimnastičarski klub ju je molio da im bude predsjednica. Odbila je.
"Ne dolazi u obzir. Želim raditi s djecom. Tada se osjećam sretnom i živom." U svojim sedamdesetim svaki je dan bila u dvorani i izvodila je vježbe. Bez straha. "Neka u mom životu više ne bude nekog velikog pada. Dosta ih je bilo. Neka bude samo onaj konačni, kad poletim u dimnjak", rekla je Vera pokazavši da itekako ima smisla za crni humor.
U proljeće 2015. dobila je najgoru moguću vijest. Liječnici su joj rekli da ima najteži oblik raka gušterače. Ovaj put nije klonula. Borila se, pokušavala je sve, patila je, ali nije odustajala. Punih godinu i pol odupirala se nadmoćnom i okrutnom neprijatelju. Ipak, nije imala šanse. 30. kolovoza u praškoj bolnici je zauvijek zatvorila oči i pognula glavu posljednji put.
Nikad nije zažalila nad svojim postupcima i odlukama, ma koliko je skupo koštali. Nikad nije požalila zbog onog što je napravila, a još manje zbog onog što nije. Zato je danas veća od sporta i vječna je inspiracija svima koji smatraju da se za neke stvari isplati žrtvovati i platiti ogromnu cijenu ako u njih čvrsto vjeruješ.