SCENA je postala dio kolektivne svijesti: mladi Zvonimir Boban karate udarcem ulijeće u prsa jugoslavenskog policajca na Maksimiru i ostalo je povijest. Boysi su s tom scenom u mislima krenuli u obranu Hrvatske, dok je Boban ušao u legendu kao onaj koji je poveo Hrvate u rat za neovisnost.
Taj čuveni 13. svibnja 1990. uklesan je u spomenik poginulim Bad Blue Boysima, a Boban je od svog udarca podigao spomenik svom hrvatstvu. Evo što o tom događaju zbori ovih dana: "S ponosom se sjećam tog događaja. Reagiralo se ljudski na jednu nepravdu koja je trajala jako puno godina". Pa nedavno u gotovo mitološkom intervjuu za Večernji list: "Bio sam klinac koji je nešto sanjao. I koji nije mogao trpjeti nepravdu. A taj dan je bila vidljivija nego ikad. Taj dan dok su nas prebijali, drugovi plavi... Ponosim se tim danom. I svima nama koji smo bili dio te priče. Kao i odrastanjem preko noći u noćima poslije". Za Bobanov udarac jedan je novinar napisao kako je "već tada pokazao kome pripada, što želi", dok je drugi istaknuo kako je "taj udarac simbolizirao otpor protiv 70-godišnje srpske dominacije u Jugoslaviji".
Ukratko, Bobanu je te nedjelje puk'o film. Svo ono hrvatstvo koje je godinama taložio eruptiralo je na poprištu prve bitke u Domovinskom ratu. Bitke Delija i Boysa. Njegov udarac na policajca bio je udarac u ugnjetavački režim. I Boban je postao ikona, kao što je taj 13. svibnja postao mit. Bila je to poruka da "ovaj narod više ne želi živjeti pod čizmom i u lancima".
I 1991. godine Boban je igrao za Jugoslaviju
Ali kad se malo razgrne nacionalna koprena, otvara se malo drukčija perspektiva. Boban je za svoj udarac dobio kaznu neigranja od devet mjeseci, koja je kasnije smanjena na četiri mjeseca. No, svejedno, nije išao s reprezentacijom Jugoslavije na Svjetsko prvenstvo u Italiju. Kako bi i mogao, pomislit ćete, kad je udario na taj isti antihrvatski režim?
U listopadu te iste 1990. godine nastupio je novi legendarni trenutak. Hrvatska reprezentacija odigrala je prvu povijesnu utakmicu u Maksimiru protiv SAD-a. Odmah pomislite, Boban je sigurno bio kapetan ili nešto slično. Ali pogodite gdje je on bio u to vrijeme, tog 17. listopada 1990. godine kad se još jednom stvarala hrvatska povijest? U ruskom Simferopolju. Što je tamo radio? Igrao je utakmicu za mladu reprezentaciju - ali Jugoslavije. Zajedno s Jarnijem, Panadićem, Prosinečkim i Bokšićem. Izgubili su 3:1, ali rezultat nije važan. Važna je činjenica da isti onaj Boban koji se proslavio udarcem u simbol Jugoslavije, na ruskom bojištu branio njezine boje upravo u trenutku kad je Hrvatska stvarala povijest u Maksimiru.
I to nije sve. Sjećate li se možda gdje je i kada Zvonimir Boban odigrao svoju zadnju utakmicu za reprezentaciju SFRJ? U Beogradu, 27. travnja 1991. godine. Manje od mjesec dana nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama. Svladao je Farske Otoke 7:0, ali rezultat opet nije važan. Važno je da je Boban "branio svoje" u Beogradu nakon što je pala krv na Plitvicama, da je uklizavao za Jugoslaviju u trenutku dok su neki drugi - danas uglavnom bezimeni - u Maksimiru uklizavali za samostalnu Hrvatsku. I nakon toga, početkom pravog rata u Milano je otišao tiho, ali je zato ušao u legendu. Scena njegova "high kicka" izjednačena je u svojoj važnosti s podizanjem hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi. Kao simbol. Ikona. Nadahnuće.
Kad se govori o 13. svibnja, govori se o Bobanu. A kad se govori o Bobanu, spominje se legendarni sukob s Delijama. Mlađe generacije mogle bi pomisliti kako je tog dana srušena Jugoslavija. Kako su tog dana raskinute sve veze s omraženom državom, kako je Dinamo istupio iz natjecanja i kako Zvezda više nikad nije došla u Maksimir. E pa krivo. Došla je Zvezda u Maksimir i u narednoj sezoni, kad se borila s Dinamom za naslov prvaka Jugoslavije.
No, svejedno, taj 13. svibnja 1990. godine ostao je urezan u kolektivnoj mitologiji kao početak borbe za hrvatsku samostalnost. Bad Blue Boysi taj dan označili su početak svog sudjelovanja u obrani Hrvatske, a Boban iskoristio kao odskočnu dasku za sve ono što je uslijedilo kasnije: bliskost s Franjom Tuđmanom, mit o velikom domoljubu, status nacionalne ikone. Nije to bio karate udarac, više tipično bobanovski dribling, "finta lijevo, prolaz desno".
Tomislav Klauški
Foto: Arhiva