ZA AMERIKANCE je Monica Seles, za Mađare Monika Szeles, a u bivšoj Jugoslaviji bila je Monika Seleš. Legendarna tenisačica mađarskog podrijetla, rođena u Novom Sadu, a odrasla u Americi, u koju se preselila sa samo 12 godina kako bi gradila tenisku karijeru, osvojila je devet Grand Slamova u singlu, bila prva tenisačica svijeta i preživjela napad nožem u izvedbi suludog fana rivalkinje Steffi Graf. Opće je prihvaćena kao jedna od najboljih tenisačica svih vremena, a danas slavi 46. rođendan.
Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, donosimo reportažu o 14-godišnjoj Moniki koju je na Floridi napravio Sports Illustrated, a prenio ga je Tempo u listopadu 1988. godine.
MONIKA SELEŠ, naše "tenisko čudo", preselila se na Floridu – zbog uspjeha na sportskom polju. Kako tamo živi i koliko brzo napreduje vidi se iz velikog teksta koji je o njoj ovih dana objavio poznati američki časopis Sports Illustrated...
"Kada je imala osam godina, Monika Seleš iz Novog Sada u Jugoslaviji, s obitelji je posjetila Monte Carlo. Ubacila je novčić u automat za igre na sreću, povukla ručku i zatvorila oči. Tri limuna. Novčići iz automata doslovno su je zatrpali. Ali za razliku od sretnih dobitnika oko sebe, ona ovaj neočekivani dobitak nije iskoristila da bi nastavila igru. Novčiće je spremila u džep.
Čudna suzdržanost za dijete. Ali ne i za Moniku koja je od tog vremena uspjela odoljeti mnogim iskušenjima - ne automata za igru, već uspjesima u tenisu koji kao da je neprekidno prate na putu ka slavi. Danas je Monika četrnaestogodišnjakinja, visoka 1,65 m i teška 45 kg: poznata je po svom nepriličnom "hroptanju" na igralištu i svojim niskim, snažnim udarcima reketom koji steže s obje ruke. U ožujku je nastupila na dva predturnira, a iako je još amater, smjelo se suočila s izazovom.
Na turniru u Boca Ratonu na Floridi pobijedila je Helen Kelesi, 35. na teniskoj listi 7:6, 6:3, dok su je iz gledališta pratile Steffi Graf i Chris Evert.
Zatim je Monika igrala s 19 godina starijom Chris Evert. Izgubila je 6:2, 6:1, ali je Evert priznala da je ova razlika vrlo lako mogla biti manja. Tjedan dana kasnije, na Liptonovu prvenstvu u Key Biscayneu na Floridi, Monika je pobijedila Louise Field, 140. na listi, 6:0, 6:3. U sljedećem meču imala je tri set-lopte prednosti pred Gabrielom Sabatini, ali je izgubila 7:6, 6:3.
Istina, Monika je doživjela poraz u oba slučaja, ali to su bili primamljivi gubici - poput onih zveckavih novčića iz automata - mamili su: "Igraj još. Kockaj se dalje."
Međutim, Monika je odoljela iskušenju. Rekla je da neće prijeći u profesionalke dok ne završi srednju školu i da neće igrati na turnirima sve do Otvorenog prvenstva Sjedinjenih Država u kolovozu. U međuvremenu, vježbala je servis i volej tako da ih poboljša do nivoa jačine njenih prizemnih udaraca.
"Mnogi žele oboriti neki rekord dok su mladi", kaže. "Ja ne želim obarati rekorde. Tako se možete ozlijediti. Želim samo dobro igrati kada budem imala 19 godina.
Usprkos toj skromnoj izjavi, Monika je postigla više od dobre igre. Od 1982. godine, kada je prvi put uzela teniski reket u ruke, stavila traku oko glave i pokušala imitirati Björna Borga, Monika nije izgubila ni od koga iz svoje generacije ili mlađeg od sebe.
"Igrala je i nije brojala poene. Uvijek bi me pitala pobjeđuje li ili gubi"
U devetoj godini, svega godinu dana nakon što je počela igrati, nastupila je na Prvenstvu Jugoslavije za djevojčice mlađe od 12 godina.
"Nije znala pravila igre", kaže njen stariji brat, 23-godišnji Zoltan, teniski partner i bivši jugoslavenski teniski prvak u klasi mlađih od 18 godina. "Igrala je i nije brojala poene. Uvijek bi me pitala pobjeđuje li ili gubi."
Pobjeđivala je. Pokupila bi svoje medalje i vraćala se kući da i dalje udara lopticom u zid.
Monika je stupila na scenu 1984. kao desetogodišnja djevojčica, kada je pobijedila na Europskom prvenstvu u Parizu, u klasi natjecatelja mlađih od 12 godina. Sljedeće godine proglašena je sportašicom godine u Jugoslaviji, što je bilo prvi put da se ovakva počast ukaže nekom mlađem od 18 godina.
Iste godine, kada je osvojila Orange Bowl u Miamiju, privukla je pažnju Nicka Bollettierija, trenera Andrea Agassija.
"Vidio sam kako ta mala 'groktavica', ne veća od teniskog reketa, tuče sve od reda", kaže Bollettieri.
Tako je odluka pala. Monika se kao stipendistica upisala na Akademiju za tenis Nicka Bollettierija u Bradentonu na Floridi.
S bratom Zoltanom, koji je upravo odslužio vojni rok, Monika se 1986. godine iz Novog Sada preselila u Bradenton. Uzdišući za kućom i jogurtom, ćevapčićima i snijegom, njih dvoje su čekali dolazak roditelja. Stanovali su na Akademiji.
Zatvorili su tri kuće i unajmili stan na Floridi, ne znajući ni riječi engleskog
Šest mjeseci kasnije njihova majka Eszter, po zanimanju računalni programer, uzela je dvogodišnju pauzu na poslu, a otac Károly, negdašnji jugoslavenski prvak u troskoku, napustio je svoj posao crtača stripova i snimatelja dokumentaraca. Zatvorili su svoje tri kuće - dvije u Novom Sadu i jednu na selu - i iznajmili dvosoban stan u Bradentonu, ne znajući ni riječi engleskog.
O životu na Floridi, gdje mali gušteri trče pod nogama, bogataška djeca cijeli dan igraju tenis, a ljeto nikada ne prolazi, Károly na svom novopečenom engleskom kaže: "Kao da sam na Mjesecu."
Ali neobičan novi svijet nije odvratio Selešove od njihove misije da od Monike naprave veliku tenisačicu.
"Rijetko se viđa toliko posvećena obitelj", kaže Ted Meekma, direktor Bollettierijeve Akademije. "Oni su se posvetili Moniki, vrlo su strogi u treninzima i vrlo su strpljivi."
Dok Monika "hropće" na terenu, Károly, Zoltan i Eszter gledaju. Kada završi, obitelj koja govori nekoliko jezika održi ozbiljan sastanak na mađarskom. Monika, koja također govori srpsko-hrvatski, engleski i francuski, sluša i guta.
"Njena je koncentracija nevjerojatna", kaže Bollettieri.
Ona i mora biti takva jer ima trojicu trenera, Károlya koji s njom radi vježbe i trči, Zoltana, s kojim vježba na terenu i Bollettierija koji radi na njenoj strategiji i udarcima.
Prošlo je dugo vremena od kada su Károly i Zoltan u Moniki vidjeli vrlo sitnu, vrlo agresivnu igračicu s vrlo čudnim stilom igre. Ljevakinja, ona se cijelom svojom težinom baca na loptu i držeći reket s obje ruke, zavitla lopticu kratkim bekhendom i forhendom.
Njen grip - desna ruka preko lijeve - nikada se ne mijenja. To znači da joj je bekhend gotovo normalan, ali joj je forhend potpuno izvrnut: zato uvijek mora nakon udarca preokrenuti zglob.
"Moj je otac htio da tako igra i ona je to prihvatila", kaže Zoltan. "Sviđa joj se taj način."
Ova ekscentričnost djeluje na druge aspekte Monikine igre. Osobito na njen dohvat. "Teže je kretanje kada se reket drži s dvije ruke", kaže Zoltan. Da bi to neutralizirala, Monika mora trčati mnogo više po igralištu od igračica koje koriste jednu ruku. Njeni udarci zato sliče na snažne isprekidane rafale tijekom neprekidnog sprinta po igralištu.
A budući da nema mnogo vremena da lopticu pažljivo usmjeri "ona ide na snažne lopte", kaže Zoltan. "Ne preostaje joj ništa drugo." I zaista, Monika udara tako jako da Zoltan za nju podešava četiri reketa tjedno.
"Sada", kaže Zoltan, "Monika nalikuje nekome tko brzo vozi auto, a nije naučio kako će ga kontrolirati. To je opasno, ali također i nevjerojatno bučno."
Za "monstruozno nedovršeno kihanje" zaslužan je Jimmy Connors
To je zato što svaki put kad udari lopticu, Monika ispušta odvratni "hroptaj" koji zvuči kao monstruozno nedovršeno kihanje - haa-aah, haa-aah, haa-aah...
"Kada sam igrala sa Sabatinijevom, čuli su me u gledalištu", kaže s ponosom. "Ljudi su mi prilazili i pitali me je li mi dobro. Kažu, to nije lijepo. Ali za mene je to OK. Moderno i interesantno. Zašto? Jer takav zvuk ispušta Jimmy Connors. On ide na svaku loptu i brz je."
Iako vrijeme provodi dijelom sa svojim psom Astrom, a dijelom s prijateljicama, većinu vremena provodi na tenisu i u učenju. Među najboljima je na Akademiji. Ne samo da želi biti broj 1 u tenisu, nego želi postati odvjetnica – "jedna od onih koji su uvijek u pravu ispred suca", kaže. Naravno, to će morati sačekati.
Za sada, cijela obitelj bavi se njenom karijerom jer je "Monikin uspjeh i naš", kaže Zoltan. On tako i misli. "Pogledajte", kaže pokazujući na jedan članak o Moniki. "Napisali su sestrino prezime Selas." To je i njegovo prezime, ali očigledno stvar nije u tome. Seleš je Monika, Monika je Seleš.
Što Selešovi duže žive u Sjedinjenim Državama, to su veće šanse da će ih smatrati doseljenicima, što tvrde da nisu. Nalaze se u delikatnom položaju, da Bollettieriju pokažu da su mu zahvalni i da su sretni zbog Akademije, ali i da nisu ni previše zahvalni, ni previše sretni: da planiraju kako će se jednog dana vratiti u Jugoslaviju.
U siječnju Monika je igrala u Portlandu u Oregonu kao gost tima Sjedinjenih Država u prijateljskom susretu sa SSSR-om. Kada je pobijedila Nataliju Zvercovu, drugu s Otvorenog prvenstva Francuske 6:2, 6:1, američki časopis USA Today objavio je da je Monika igrala za Sjedinjene Države, a ne kao običan gost. Ovaj tekst se pojavio u Jugoslaviji.
"Ljudi kod kuće su mislili da je postala Amerikanka", kaže Zoltan. Stvar se, međutim, brzo izgladila.
"Sada svi znaju da je Monika ovdje zbog tenisa", kaže Zoltan. "Mi je ne želimo preforsirati. I ne tvrdimo da mora postati broj 1. Samo želimo da postane dobra tenisačica."
Ovo pomalo zvuči kao klimav razlog za selidbu cijele obitelji, napuštanje posla i život u stranoj zemlji, uz rizik da se pomisli kako su zauvijek napustili svoju zemlju. Ali, s druge strane, vjerojatno niste nikada vidjeli kako igra Monika Seleš.