SLAVEN BILIĆ se vratio. Hrvatska nakon devet godina ima novog čovjeka na jednoj od najvažnijih društvenih funkcija. Nekoć omiljeni izbornik u 14 godina od odlaska s klupe reprezentacije prošao je sve i svašta, a sada se vratio u najnezahvalnijem mogućem trenutku. Pred njim je nemoguća misija.
Kako nakon Dalića?
U svojem posljednjem činu prije nego što je napustio kormilo reprezentacije Zlatko Dalić pojavio se na HRT-u. U udarnom je terminu na nacionalnoj televiziji održao monolog u kojem je još jednom uspješno maknuo fokus sa svih slabosti koje je Hrvatska pokazala na Mundijalu.
Umjesto toga još je jednom svom silinom udario na unutarnje i vanjske neprijatelje, FIFA-u, suce, zločeste novinare, još zločestije kritičare, nezahvalni narod i koncentraciju igrača koja je stala na put tome da njegov plan još jednom poluči veličanstven rezultat.
Već je neko vrijeme očito da Dalić nema energije nastaviti biti izbornik. Umjesto da svoj odlazak prikaže kroz prizmu zamora na svim stranama i potrebe da se okrene nova stranica, Dalić je otišao tako da je sebe prikazao žrtvom.
Dalić to nije napravio slučajno. Godinama uspješno tehnicira domoljubljem, svjestan koliko je jednostavno i jeftino kupiti naklonost mase. U PR smislu za taj potez ima ocjenu 5+, ali je svojem nasljedniku, a da toga možda nije bio ni svjestan, nacrtao metu na leđima.
Prvi Bilićev problem neće biti na terenu
Stvar je postavljena vrlo jednostavno. Ako Dalić nije otišao isključivo svojom odlukom, nego je posredstvom mračnih sila doveden pred gotov čin, onda je njegov nasljednik netko koga su te iste sile gurnule na poziciju koja je Daliću nezasluženo oteta.
Kada 2026. godine jedno od prvih pitanja na konferenciji za medije novom izborniku bude u kontekstu kritika desničara, to vrlo dobro oslikava kakva kultura vlada oko hrvatske nogometne reprezentacije.
Bilić će, prije nego što riješi ijedan problem na terenu, morati usmjeriti javni diskurs prema nogometu, a ne prema željama i kriterijima ljudi koji svoje životne vrijednosti pasu iz Bujice. Barem ako po tom kriteriju želi biti drukčiji od svojeg prethodnika.
Nemoguća očekivanja?
Dalić je najuspješniji hrvatski izbornik u povijesti, a dobre su šanse da će to ostati i sljedećih sto godina. Svatko tko dođe nakon uspješnog trenera suočava se s istim problemom visokih očekivanja i naslijeđene stečevine koju ne smije upropastiti.
Bilićev je problem u toj priči to što će ljudi pamtiti Dalića iz 2018. i 2022. godine, a ne onoga koji je na posljednja dva turnira najprije ispao u skupini, a zatim među 32 momčadi, što je rezultatski mnogo normalniji i očekivaniji okvir za Hrvatsku.
Dalićeve će medalje u kolektivnom sjećanju biti sve sjajnije što Hrvatska bude prosječnija. A prije nego što je odigrala ijednu utakmicu pod Bilićem, nema mnogo onih koji su svjesni da je sličnija Hrvatskoj kakva je bila prije Dalića. Solidna, ali ne i sjajna.
Što Bilića čeka u momčadi?
Iako se Hrvatskoj često "tepa" da je stara momčad, Bilić ne treba provoditi drakonske rezove ni smjenu generacije kakvu je, primjerice, morao provesti u svojem prvom mandatu, kada je u vodeće uloge promovirao Modrića, Eduarda i Ćorluku, među ostalima.
Dalićev popis za Svjetsko prvenstvo bio je 16. najstariji na turniru, s prosjekom nešto nižim od 28 godina. Na njemu je niz igrača na kojima Hrvatska može graditi dugoročne planove, poput Gvardiola, Vuškovića, obojice Sučića, Baturine i drugih.
Problem Hrvatske nije opća starost momčadi, nego dob njezinih najvažnijih karika. Modrić je u padu treći turnir zaredom. Njegovo znanje i kvaliteta i dalje se itekako mogu koristiti, ali ne u ulozi nužnog startera u svakoj mogućoj utakmici.
Ivan Perišić ima 37 godina, ali odigrao je izvrstan turnir. No pitanje nije samo kakvi su ti igrači danas nego kakvi će biti za dvije godine, kada stiže sljedeće veliko natjecanje, Europsko prvenstvo. I drugi nositelji igre, poput Kramarića, Budimira pa i Kovačića, u godinama su u kojima nije sigurno koliko još turnira imaju pred sobom.
Za dva mjeseca igraju se utakmice koje Biliću život znače
Odlazak na SP i EP olakšan je UEFA-inim i FIFA-inim reformama pa se na njih ne plasiraju samo reprezentacije koje se svojski potrude biti loše. Zbog toga Bilić ima nešto više manevarskog prostora, ali već za dva mjeseca slijede mu utakmice koje život znače.
Hrvatska igra u skupini A Lige nacija. Uz neatraktivnu, ali neugodnu Češku, ondje će igrati protiv Engleske i Španjolske, koje su uz Francusku najbolje, najvrjednije i najkonstantnije europske reprezentacije.
Eventualan uvjerljiv poraz u jednoj od tih utakmica nije sam po sebi drama ni tragedija, ali će u Bilićevu slučaju neizbježno značiti podsjećanje na uspjehe njegova prethodnika. Simpatije koje uživa među dijelom javnosti mogle bi u tom slučaju vrlo brzo iščeznuti.
Kada se svi navedeni faktori stave na hrpu, jasno je da prihvaćanje pozicije izbornika nakon Dalića nije mudra odluka. Pred Bilićem je gotovo nemoguća misija. Sretno, trebat će mu.