Foto: Yugopapir / Studio
OD SVOJIH gledatelja oprostio se jednostavnim riječima, onako kako to veličine rade. "Poštovani gledaoci, oprostite mi za sve greške koje sam napravio. Želim vam dobro zdravlje. Ja odlazim zauvijek", kazao je 1984. godine nakon prijenosa polufinala Francuska - Portugal na Europskom prvenstvu.
Na povratku u Zagreb, kapetan se obratio putnicima u avionu.
"Nije običaj da se obraćam, ali večeras s nama leti Mladen Delić i odlazi u zasluženu penziju"
Rekao je još nekoliko lijepih riječi, a potom su svi zapljeskali.
Mladen Delić rođen je u Sinju 1919. godine, a preminuo je na današnji dan 2005. godine. Za cijelog života bio je predan sportski radnik, novinar, profesor, reporter, urednik, komentator, publicist, atletski i košarkaški sudac, dobitnik brojnih priznanja i jedan od pionira sportskog programa na Hrvatskoj televiziji. Utemeljitelj je Sportske redakcije Radio Zagreba, a 12. svibnja 1957. komentirao prvi prijenos u povijesti naše televizije - nogometnu utakmicu Jugoslavija - Italija (6:1) sa stadiona u Maksimiru. Bio je zarazan u svojoj neposrednosti, izvor znanja, ali i emocija, jednako dok je igrao nogomet za sinjski junak ili izvještavao iz hramova europskog sporta.
Ovo je njegova priča.
Mladen Delić: Junak našeg TV doba
Listopad 1990: Gledajući nedavno divljanje mladih navijača u Splitu, paljenje zastave, tučnjavu s milicijom na "Dinamovu" stadionu u Zagrebu, neviđeno šakanje i kreševo navijača "Zvezde" i "Partizana" itd, pitao sam se kako bi reagirao Mladen Delić da je prenosio te utakmice.
Čovjek koji je, bez razlike, prigovorio svakome tko bi ga razočarao na terenu: sucima, igračima i publici. Možda bi zbog razjarene mase mladih, koja trga mreže, zastave, juri igrače, iskočio iz kože ili bi opet povikao: "Ljudi, da li je to moguće? Ludnica! Pa ljudi moji, što je to?!"
"Bio bih u vrlo teškoj situaciji", kaže Mladen Delić.
"Nekad smo učili deset zapovjedi Božjih: ne ubij, ne ukradi itd, a onda se u školi više učilo o marksizmu"
"Ispad mladih na stadionima, to je pitanje odgoja. Sve počinje od djeteta i roditeljskog odgoja. Među mladima mnogo je narkomanije, a sve zato jer se ne boje roditelja, a kamoli nastavnika.
I to oslovljavanje u školi. Kako mališan od sedam ili deset godina može mnogo starijem profesoru reći "druže"? Kako on njemu može biti drug!? Čekaj malo!"
Pamtite li da se ikad prije na našim nogometnim stadionima događalo nešto slično?
"Nikada! A ovo što se danas događa strašno je, jezivo. Moja generacija pristupala je sportu s ljubavlju, a sad je ljude i omladinu pokvarila profesionalizacija.
Jer, posrijedi je novac. Veliki dio publike nema nogometnu, ni sportsku kulturu. Na stadion treba doći zbog uživanja u igri, utakmici, nadmetanju, treba poštivati protivnika.
Navijači su ljudi koji vole svoj klub, ali ne ponašaju se kao "Bad Blue Boys", "Torcida", "Delije", "Armada" i ne znam kako se sve glupo ne zovu"
Što im znače ta imena?
"Oni ne gledaju utakmicu nego se dolaze iživjeti, a to nema veze sa sportom ni navijanjem"
Iako se ti mladi, neobuzdani navijači, te prave ratničke grupe na nogometnim stadionima, sve češće brinu za to da nam ne bude previše dosadno na utakmicama, ipak i onima koji ga možda nisu voljeli, na TV-ekranima nedostaju glas i lice Mladena Delića. Nitko poput njega nije mogao dočarati atmosferu na sportskom natjecanju. U tome je bio nenadmašan majstor. Nema vatrometa njegovih riječi, "svađe" sa sucima, kritike igrača zbog loše igre.
Poslije njegova odlaska u mirovinu TV-ekran nekako je pust, prazan, anemičan i pomalo uniformiran, jednoličan. Svojim lapsusima mogao je nasmijati ili naljutiti, ali nikog nije ostavio ravnodušnim.
Tek kad je zauvijek rekao zbogom televiziji, čak su i Delićevi kritičari, kojima je smetala njegova impulzivnost i otvorenost, hrabro priznali da je otišla prava legenda našeg sportskog novinarstva.
A nakon povlačenja svake legende, ostaje praznina.
Kopačke slavnog Joze Matošića
Cijelo ljeto, više od četiri mjeseca, Mladen Delić nije se mogao naći u Zagrebu, a ni ondje kamo je "pobjegao" od sporta i urbane nervoze.
Sakrio se u svoju vikendicu, koju je gradio dvadesetak godina, u nekoj nepristupačnoj uvali nedaleko od Povlja na otoku Braču.
Tko bi ga tražio pješice, mogao se izgubiti u kamenjaru. Do njega se moglo samo brodicom.
U Zagrebu se pojavio početkom listopada. Odmoran, svjež, s bojom jadranskog sunca, visok, vitak i elegantno odjeven. Doima se mnogo mlađi od stvarnih godina. Isti je kao nekad na TV: vitalan, nasmijan, na trenutke temperamentan.
Da nije bilo sporta, vjerojatno ne bi bilo ni Delića.
Iako mu je otac, vlasnik uglednog restorana u Sinju, namijenio sudbinu konobara, Mladen je potrčao za loptom. Zaljubio se do ušiju u nogomet, atletiku, košarku.
Igrao je nogomet u sinjskom "Junaku", kojeg je pomagao splitski "Hajduk".
Mladen je jednom dobio kopačke slavnog Joze Matošića, jer su obojica imali velike noge - broj 7!
Kad je došao u Zagreb, bavio se atletikom, skijao.
Njegov otac, Pavao, htio je od sina stvoriti glazbenika. Kupio mu je bubanj od prave kože, po kojem je oduševljeni Mladen udarao dva dana, i koža je pukla. Kad je to vidio, otac se toliko naljutio da je sinu nabio bubanj na glavu!
Kad je završio gimnaziju otišao je u Beograd na studij prava (koji je apsolvirao), jer se mogao upisati lakše nego u Zagrebu.
Istodobno, završio je Visoku školu za tjelesni odgoj i postao nastavnik tjelesnog odgoja.
Dok je Delić pričao o svojoj mladosti, iznenada je zastao. Uozbiljio se, pogledao me ravno u oči i uskoro otkrio da je i on postao jedna od žrtava sadašnjeg medijskog rata u Jugoslaviji.
A povod je davni drugi svjetski rat, kojeg je Delić dočekao u vojničkoj uniformi starojugoslavenske vojske u Mariboru i Travniku.
Bio je u đačkom bataljonu, koji je ubrzo rasformiran, a onda se uputio u Zagreb.
"U posljednje vrijeme doživio sam veliku neugodnost, koju nikako ne mogu shvatiti", kaže vidljivo ogorčeni Delić.
"Još sam pod dojmom te glupe dezinformacije i insinuacije. Prije mjesec i pol dana "Politika svet", objavila je da sam se u vrijeme rata borio na Istočnoj fronti!"
"Pa ja to... Pa ja sam se deset puta prekrižio kad su mi prijatelji rekli da su to pročitali. Kome je to palo na pamet i zbog čega pišu takve izmišljotine? Zašto? I meni da to prilijepe. Vidite, u tom našem novinarstvu ima svega i svačega"
Jeste li to demantirali?
"Ma što ću demantirati! Kome? To su laži od kojih se čovjeku smuči. Sramota. Užas."
Demantirajte ovdje: gdje ste bili u ratu?
"Cijelo vrijeme bio sam u Zagrebu, u domobranima i četiri godine radio u njih kao nastavnik tjelesnog odgoja. Tako me ustvari sport spasio. Tko zna gdje bih završio i možda ludo stradao da se nisam bavio sportom, jer rat je ludost, nenormalno stanje"
Prijenos prve utakmice na Radio Zagrebu
Već 1945. Delić je počeo raditi u Ministarstvu narodnog zdravlja, u odjelu za fiskulturu.
Na Višoj fiskulturnoj školi predavao je atletiku, boks i druge sportove, a onda upoznao veliko sportsko ime i svog učitelja Hrvoja Macanovića.
Delić je zakoračio u sportsko novinarstvo.
Godine 1947. prenosio je prvu utakmicu na Radio Zagrebu, između "Dinama" i "Crvene zvezde", koja se igrala u Kranjčevićevoj ulici.
Stadion današnjeg "Zagreba" bio je pun ljudi, a cijela Jugoslavija uz radio-prijemnike.
Delić je imao strahovitu tremu. Osjećao se kao malo dijete, koje su bacili u vodu, pa ako zna, neka sam ispliva. Sretno je isplivao, ali upamtio je neobičan događaj s te utakmice. Za mladog reportera bilo je to ozbiljno iskušenje.
U žaru borbe "Zvezdin" igrač Jovan Jezerkić nehotice je nogom udario u glavu "Dinamova" golmana Dogana, koji se srušio i ostao ležati na zemlji.
Okružili su ga milicionari, treneri, redari, liječnici.
"Osjećao sam se užasno. Mislio sam da je Dogan gotov", prisjeća se Delić.
"On je i dalje ležao na zemlji. Svašta mi je prolazilo kroz glavu. Što sada? Prvi put sam prenosio utakmicu i nisam znao kako najbolje reagirati u toj situaciji.Nekako sam se snašao. Shvatio sam da ne smijem stvarati paniku putem radija. Pitao sam se moram li prenositi da golman "Dinama" nemoćno leži? A morao sam govoriti istinu"
"Tad mi je sinulo da taj prijenos slušaju njegova majka i otac. Odlučio sam da neću biti taj koji će ih prestrašiti. Neznajući što da govorim dalje, tko zna koliko puta sam u tom prekidu utakmice pročitao sastave momčadi"
"Tad su na stadion ušla bolnička kola, koja su odvezla Dogana. Pretrpio je teški potres mozga. Otad nikad više nije branio. Kad je ozdravio, zaposlio se kao fotoreporter u "Dinamu".
Uskoro, Delić je kao sportski dužnosnik krenuo na prva putovanja u inozemstvo.
Iz Beča je svojoj supruzi donio toaletne sapune, koji su u nas tad bili prava raskoš, te nešto torte.
Godine 1948. prvi put odlazi na ljetne Olimpijske igre u London, ali kao tajnik našeg Olimpijskog odbora, a ne kao novinar.
Jugoslavenska ekipa stanovala je u kasarnama pilotske baze, koja je bila olimpijsko selo.
Prije polaska u London sportaši i drugi članovi ekipe nisu mogli dobiti dovoljno funti za džeparac, jer cijela zemlja oskudijevala je devizama. Osim toga, zbog sukoba s Informbiroom, SSSR je uveo ekonomsku blokadu Jugoslavije.
Međutim, snalažljivi olimpijci doznali su da u Engleskoj mogu lako prodati šljivovicu i doći do nešto funti.
"Jednog dana čujem da naši momci prodaju šljivovicu", nastavlja Delić.
"Koju vražju šljivovicu, pitam, plašeći se neugodnosti, posavjetujem se s našima u ambasadi što da učinim"
Zatopek na ramenima naših nogometaša
"Rekli su mi da ih sve pozovem i da meni daju šljivovicu, koju ću im platiti po najvišoj cijeni. Nakon dan-dva jedan od naših momaka ohrabrio se, donio bocu i dobio obećani novac. Tad je nastala prava invazija. Oko mene na podu našlo se 60 boca šljivovice u svakakvoj ambalaži"
"Što smo učinili s tim pićem? Naš Olimpijski komitet njime je poslije poslužio strane goste na primanju. I svi smo bili zadovoljni"
Na Olimpijadi u Londonu Delić je upoznao legendu svjetske atletike i jednog od najvećih trkača svih vremena. Čehoslovaka Emila Zatopeka.
Nekoliko mjeseci prije naši sportaši gostovali su u Pragu, čiji ih građani zbog poznatih događaja oko rezolucije Informbiroa i napada na Jugoslaviju, nisu najbolje primili.
"Za boravka u Londonu s nama jugoslavenskim sportašima nitko nije htio mnogo razgovarati", priča Delić.
"Zna se zašto su ovi iz istočnog bloka bili šutljivi, a zapadnjaci nam također nisu previše vjerovali. Unatoč svemu, Emil Zatopek je prema nama ipak pokazao simpatije. Nije nas ignorirao"
I kad je pobijedio u utrci na 10.000 metara, naši sportaši koji su na cilju čekali rasplet borbe, prvi su mu potrčali a među njima i ja. Nogometaši su ga digli na ramena i ponijeli stadionom, a publika je tu sportsku i ljudsku gestu pozdravile burnim pljeskom"
Napisao: Stipe Jolić (Studio, 1990.)