Foto: Marko Lukunić, Vjeran Žganec-Rogulja/PIXSELL
DINAMO je drugi put ove sezone poražen od Lokomotive (3:1). Umjesto proslave naslova dva kola do kraja sezone, doživjeli su raspad.
Izuzmemo li onu nevjerojatnu sezonu Lige za bedaka, ovo je kadrom i igrom daleko najslabiji Dinamo u ovom mileniju. Europa stiže, a Dinamo više ne može pobijediti ni suparnika na treningu.
Sve ponudili rivalima, svi ih odbili
Dinamo je prvenstvo ponudio svim svojim konkurentima. Izgubio je, samo na proljeće, kod kuće i od Osijeka, i od Rijeke, i od Hajduka. U taj raspored uspio je ubaciti i sramoćenje od svoje druge momčadi te remije u Zaprešiću, Koprivnici i Zagrebu protiv Rudeša. Sve je započelo sramotnim nastupom u Europi, u kojem u dva susreta nije pošteno zapucao po golu slabašnog Skenderbeua, a premda su Plavi u finalu Kupa, na putu do tamo jedva su preživjeli gostovanje u Novigradu, koje su uz golemu dozu sreće prošli tek nakon izvođenja jedanaesteraca. U prvenstvu su tek dvaput uspjeli povezati tri pobjede, ali to će biti sasvim dovoljno da u utrci završe prvi. I Hajduk i Rijeka trudili su se biti još gori, i to im je pošlo za rukom.
Brojke ne lažu
Čak i ako do kraja prvenstva upiše svih šest bodova, Dinamo će sezonu završiti sa 76 bodova. Otkako se domaće prvenstvo igra u 36 kola, to je najslabiji Dinamov rezultat. Lani je, primjerice, s čak 86 bodova bio tek drugi na tablici. Sa 70 (ili manje) posto osvojenih bodova, ovo će biti i statistički najslabija sezona od povijesne 2004./05. Već sada je upisao najveći broj poraza (6) u promatranom razdoblju, od 2000. godine.
Rezultat bolji od igre
Čak i kada takvu sezonu stavimo u gabarite brojki, može se ustvrditi kako one lažu jer precjenjuju stvarnu vrijednost Dinamove igre. Besmislena i impotentna igra u posjedu stajala je glave Marija Cvitanovića, a pred Jurčevićem je tek dugotrajan put dokazivanja da je ispravno dijagnosticirao probleme u igri. Nemogućnost smislenog kreiranja viška, individualne i na propast osuđene solo dionice u napadu, propusnost u obrani i slabe veze među linijama i igračima krase Dinamo cijelu sezonu. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati utakmice u kojima je smisleno i uvjerljivo dominirao nad suparnikom, što mu je u većoj ili manjoj mjeri sve do prošle sezone bio običaj u HNL-u.
Ozljede Nikole Mora i Danija Olma samo su dale dodatnu potvrdu tezi da Dinamo igru nema. Problem igre protiv presinga ponovno bi ih mogao skupo stajati u Europi, gdje se preferira brži ritam, a Dinamo u ekipi više nema igrače koji mogu ubrzavati igru pravovremenim odlukama na lopti. Cijelu drugu polusezonu gledamo gušenje igre u sredini terena međusobnim smetanjem igrača, nakon čega je netko kao jedino i zadnje rješenje zvizne na bok u nadi da će je pokupiti bekovi, koji između sebe i pozicije za centaršut imaju barem dva igrača.
Posljedica dugogodišnjeg nerada
Zapravo, ovakav Dinamo ne treba nikoga čuditi. On je posljedica svih Dinama prije njega i kriminalno loše sportske politike. Ovakav Dinamo je slab ponajprije jer se oduvijek oslanjao na individualnu kvalitetu, a onda i zato što naročite individualne kvalitete više nema. Dugo je Dinamo dominirao HNL- om, u kojem sve do pojave Kekove Rijeke nije bilo ni izbliza pismene i dobre momčadi, na izričitu individualnu kvalitetu svojih igrača. Soudani, Fernandes, Pjaca, Rog i drugi bili su daleko najbolji igrači lige i svojim su talentom mogli nositi ekipu kroz susrete sa znatno inferiornim suparnicima. Naravno, takav pristup je završavao bolnim europskim porazima, kada bi se s druge strane našla organizirana i moderna, ili jednostavno talentiranija ekipa. U trenutku kada je Dinamo prestao kupovati i dovoditi igrače koji rade razliku, počeo je padati.
Soudani, Ademi i Gavranović stoje kao jedine istinske igračke superzvijezde ove momčadi, ali i oni imaju svojih problema. Alžircu je mnogo teže bilo igrati bez Gavranovića jer su suparnici ispravno procijenili da mu se mogu kudikamo više posvetiti s obzirom na bitno smanjenje kvalitete u ostatku navale. Ademi je konstantan, vjerojatno najpodcjenjeniji Dinamov igrač u modernoj eri, ali dvije godine neigranja nogometa mu nitko ne može vratiti. Livaković je talentiran golman, ali ne zna igrati nogom i događaju mu se rupe. Lešković i Rrahmani nisu ništa manje, ali ni više od dobrih HNL stopera, a na istoj razini su i bekovi. Doumbia je fizički monstrum, ali njegovi pokušaji vođenja igre su poput gledanja snimki prometne nesreće – znate da će se dogoditi nešto užasno, ali ne možete skrenuti pogled. Ćorić je izgubio previše vremena time što ga se tetošilo i još uvijek nije sazrio, ni igrački ni psihički. Već od prvih dana vidjelo se da taj dečko loptu udara drugačije od drugih, ali je i dalje ostao tek prvoklasni medijski projekt, a igrački nije samo stagnirao nego je i nazadovao. S 21 godinom, otprilike može izdržati i podjednak broj minuta ozbiljnog tempa. Od ostatka ekipe talentom se bitno izdvajaju Benković, Moro i Olmo, ali pitanje je koliko mogu s ovakvom pratećom postavom jer su i dalje klinci. A još je bolje pitanje hoće li kolovoz uopće dočekati u Maksimiru.
Dinamo već sada djeluje kao netko tko ne zna kakvu ekipu želi i može imati sljedeće sezone, a vrući krumpir gurnut je u ruke treneru koji iza sebe nema rezultat koji ulijeva samopouzdanje. Dinamo je apsolutno nespreman za Europu i četiri završne utakmice uz skraćene pripreme teško da mogu ispraviti loše ili nepostojeće navike u igri koje se uzgajaju godinama. Ruina od kluba pritom prijeti biti još i veća ako Maksimir napusti još netko uz Sosu. Apsolutno su nužna pojačanja, prije svega na stoperskim pozicijama. Odlaskom Sigalija nestao je i vođa obrane jer Dinamo u sadašnjem kadru nema igrača tog profila, a eventualnim odlaskom vječno ozlijeđenog Benkovića Plavi ostaju bez ikakve širine na toj poziciji, s dva igrača koji mogu tek donekle odgovoriti zahtjevima modernog nogometa. Možda je i najočitija potreba ona za organizatorom igre - u Ademiju i Doumbiji Dinamo ima pluća, ali ne i kreacije. Machado je dugi niz godina trebao biti taj, ali Dinamo od njega praktički nije imao igrača u centrali terena koji može voditi igru i razigravati ekipu. Sa Soudanijem, Gavranovićem i Olmom prema naprijed uvijek mogu biti opasni, ali ako ta tri igrača ujedno budu morali biti i kreatori i egzekutori, efikasnost će im bitno padati.
Ljestvica nije postavljena visoko, ali ovakav Dinamo mora se bojati kvalifikacija za Ligu prvaka. Neuvjerljiv i tanak kadar, trener koji se tu našao silom prilika i novo veliko natjecanje kao izlog za prodaju oduvijek su bili recept za katastrofalno ljeto u Maksimiru.