Foto: Getty Images/Guliver Image
JOŠ NIJE ni završio lipanj, a europski klubovi su u prijelaznom roku već potrošili stotine milijuna eura. Očerupali su jadni Monaco, razni igrači plaćaju desetke milijune eura, cijene se napumpavaju do maksimuma i sve skupa vodi prema tome da nas očekuje najluđi prijelazni rok u povijesti.
Mpabbe, Lukaku, Belotti, Bale… Sve su to igrači koji će mijenjati klubove za najmanje 100 milijuna eura, a za manje od 40-50 milijuna eura danas se ne može kupiti praktički nikoga. Za sve je, kažu, “kriv” transfer Paula Pogbe prošlog ljeta koji je zauvijek promijenio transfere u Europi, a engleske klubove konačno potvrdio kao jako dobre i izdašne kupce.
Ni minhenski Bayern više nije što je nekad bio. Od kluba koji bi tu i tamo doveo jedno pravo pojačanje u sezoni, Bavarci su već potrošili 100 milijuna eura, a navodno su još u igri i za Alexisa Sancheza kojeg Arturo Vidal nagovara da dođe u München.
Iznosi koje engleski klubovi međusobno plaćaju za nekakve “desne bekove” graniče sa zdravim razumom. Dodatni šlag na tortu zadnjih godina su Kinezi kojima nikakav problem nije Oscara platiti 70 milijuna eura ili Carlosu Tevezu dati 30 milijuna eura godišnje plaće. Put istoka ovog ljeta mogao bi i Pierre-Emerick Aubameyang koji bi se transferom od 80 milijuna eura vjerojatno pozdravio s ozbiljnim nogometom, iako bi u Europi još godinama sigurno imao što pokazati.
Jednostavno, takva su vremena. Neki kažu da će divljanje s transferima rasti iz godine u godinu, drugi pak tvrde da je pitanje vremena kad će se sustav urušiti sam u sebe. No dok se to ne dogodi i dalje ćemo svaki prijelazni rok redovito pratiti i vidjeti tko će ovaj put pomaknuti granicu ludila.
Jedno je sigurno, danas se teško može dogoditi da neki veliki, kapitalni igrač, izuzmemo li Kinu, završi u nekoj nogometnoj egzotici jer mu tamo igra ili je trener jako dobar prijatelj. Ili mu je dosta svjetla pozornice pa je odlučio otići u redove nekog niželigaša i tamo utonuti u romantiku.
Nažalost, romantike u nogometu nema odavno, kao što ni vrlo vjerojatno više neće biti ludih i nemogućih transfera kakvih smo se kroz godine nagledali. Od Pelea u NY Cosmosu, preko Caniggie u Dundee do O’Briena u Juventus. Niste čuli za O’Briena? Ništa čudno, nisu ni tisuće Juventusovih navijača kad je dolazio u Torino.
On je samo jedan na listi najčudnijih, najneobičnijih, naj kakvih hoćete transfera. Rangirati ih po ludosti bilo bi samoubojstvo, no u vrijeme priča o transferima red je da ih se podsjetimo.
Pele u New York Cosmos
Iako će ovaj transfer biti možda najshvatljiviji na popisu, to ga ne čini ništa manje neobičnim. Za mlađe čitatelje, zamislite da Cristiano Ronaldo danas ode u mirovinu i onda za dvije godine potpiše za, recimo, Manang Marshyangdi iz Nepala pod okriljem promoviranja nogometa u toj zemlji. Možda je primjer preradikalan, ali otprilike na sličan način je Pele šokirao svijet 1974. godine kad je došao u nogometno egzotični SAD.
Prava je istina da je legendarni Brazilac ostao bez novca i novoosnovani New York Cosmos platili su mu šest milijuna dolara da se malo lopta u “velikoj jabuci”. U 56 nastupa kroz tri sezone zabio je 31 gol i 1977. proslavio naslov američkog prvaka s Cosmosima i pokrenuo lavinu odlazaka velikih igrača u SAD.
Ali Dia u Southampton
Englezima ni 21 godinu kasnije nije jasno kako je ovaj opskurni tip uspio prevariti Graemea Sounessa, jednog uglednog prvoligaša kao što je Southampton i cijeli engleski nogomet. Ne mora vam biti čudno što nikada niste čuli za ovog tipa. Bez brige, nije nitko ni prije ni poslije te epizode. Da skratimo priču, tada veliki otočki trener Graeme Souness 1996. godine je ispao totalna budala. Senegalac je lutao po amaterskim engleskim klubovima, a nije uspio proći probu u “velikanima” poput FinnPa, PK-35, Lübeck i Blyth Spartans. Kako je završio u klubu iz Premiershipa, ostat će misterij.
Sounessu je zazvonio telefon. Čovjek s druge strane predstavio se kao liberijski reprezentativac i rekao mu da za njega ima rođaka Georgea Weaha, koji je godinu dana ranije bio proglašen Fifinim igračem godine. Čovjek je rekao da se dečko zove Ali Dia i da je veliki talent. Čovjek koji je zvao bio je Alijev kolega s fakulteta, a sam Dia bio je “mučki” prevarant. Iako je to bilo vrijeme bez YouTubea i ostalih servisa, Souness si nije dao truda da provjeri informaciju nego je Alija zaista pozvao na probu.
Dia je neke treninge izbjegavao zbog “bolesti”, a tog 23. studenog 1996. trebao je igrati za rezerve protiv Arsenala, no ta utakmica je bila odgođena zbog vremena. Tako se Ali Dia, anonimni Senegalac našao na klupi premierligaške momčadi u premierligaškoj utakmici. A onda se u 32. minuti dogodilo nezamislivo. Matt Le Tissier se ozlijedio i Souness je u igru stavio svoje novo pojačanje.
“Izgledao je kao Bambi. Samo je trčkarao bez ikakva plana. Bilo je to neugodno”, prisjetio se Le Tissier urnebesne 53 minute karijere Alija Diae koji je na kraju u 85. minuti sam tražio izmjenu. Odmah mu je otkazan probni ugovor i Dia je napustio klub, ali se mogao prijateljima pohvaliti da je u karijeri igrao 53 minute u Premiershipu i prevario uglednog trenera…
Robert Jarni u Coventry pa u Real Madrid
Nakon što je s Hrvatskom 1998. godine osvojio treće mjesto na SP-u u Francuskoj, bilo je jasno da će Robert Jarni Betis zamijeniti puno većim klubom. I to najvećim. Real je pod svaku cijenu želio sjajnog hrvatskog lijevog beka, ali postojao je samo jedan mali problem. Nije postojao ni jedan posto šanse da Betis proda Jarnija velikom rivalu. Nula posto. Zero.
No, Real je našao način kako da ga dovede, iako je sve bilo “po propisima”. Madriđani su kao posrednika angažirali mali Coventry City koji je “senzacionalno” doveo Jarnija za 2,6 milijuna funti. I dok su se svi čudili kako je traženi lijevi bek završio baš u Coventryju, a Jarni nije ni navukao dres novog kluba, gazde Cityja ekspresno su ga prodale Realu. Za 3,4 milijuna funti.
Kao razlog tako brzog odlaska iz Coventryja navedena je činjenica da se Jarni nikako nije mogao priviknuti na stil života u tom gradu, što mu nitko ne može zamjeriti. Neslužbena istina je, tvrde Englezi, da je Coventry uskočio Realu i pritom zaradio 800.000 funti, što 1998. nije bio mali novac. I svi zadovoljni.
Ronnie O’Brien u Juventus
Bez brige, sve je u redu s vama i vašim pamćenjem što niste nikad čuli za ovog tipa. Iskreno, nismo ni mi dok nismo počeli sastavljati ovaj popis. Ronnie O’Brien punio je police u supermarketu kad mu je stigao poziv Middlesbrougha. Ipak, u Borou nije uspio i klub ga je 1999. otpustio kao slobodnog igrača. Tko bi želio 20-godišnjaka Irca koji je u dvije godine zabio točno 0 golova? Juventus!
Teško je i danas objasniti što je bilo Marcelu Lippiju i društvo kad su mladom O’Brienu ponudili ugovor. I to na pet godina. Baš kao što ste i očekivali, O’Brien nije odigrao nijednu utakmicu i pet godina je selio s jedne posudbe na drugu skupivši pritom 24 nastupa za Lugano, Crotone, Lecco i Dundee.
Da stvar bude bolja, O’Brien je skoro proglašen osobom stoljeća magazina Time. Među 99 ponuđenih kandidata, čitatelji su mogli glasovati i za nekoga po svojem izboru. Duhoviti navijači Middlesbrougha ponudili su Ronnieja O’Briena koji je ubrzo isplivao ispred "opskurnih likova" kao što su Martin Luther King, Nelson Mandela i Elvis Presley. Ipak, netko je došao zdravom razumu pa je O’Briena skinuo s popisa.
Claudio Caniggia u FC Dundee
“Ako je kokain droga, ja sam narkoman”, legendarna je izjava argentinskog “sina vjetra”, kako su ga nazivali. Kažu da je Claudio Caniggia u najboljim danima stotinu metara mogao pretrčati za 10,2 sekunde, što je bilo samo 28 stotinki sporije od tadašnjeg svjetskog rekordera Carla Lewisa.
Kažu, isto tako, da su jedine “lajne” koje Caniggia nije pošmrkao bile one na travnjaku, iako bi u nedostatku vjerojatno posegnuo i za njima. Nažalost, Caniggia je ostao upamćen više po stvarima vezanima za noćni život nego za nogomet. Nakon sjajnih igara za River, Veronu, Atalantu i Benficu, Caniggia se 1995. vratio u Argentinu. U Boca Juniorsima je dobro počeo, ali krenuo je igrački i svaki drugi pad i Caniggia se vratio u Atalantu, sada drugoligaša.
No tamo se posvađao s trenerom i onda senzacionalno otišao u - Dundee! Nije puno trebalo da se temperamentni Škote totalno zapale za velikog Argentinca koji je s 33 godine postao apsolutni heroj Dundeeja.
Socrates u Garforth Townu
Jedan od najomiljenijih nogometaša diljem svijeta igrao je na dva Svjetska prvenstva, bio proglašen najboljim južnoameričkim igračem 1983. godine i po mišljenju mnogih bio je jedan od najboljih igrača svih vremena. Veliki politički aktivist i čovjek s doktoratom iz medicine bio je kapetan reprezentacije godinama sve dok 1989. godine nije otišao u mirovinu.
I onda, niotkuda, 2004. godine potpisao je jednomjesečni ugovor kao igrač-trener engleskog devetoligaša Garforth Town. Njegov nastup protiv Tadcaster Albiona je, umjesto uobičajenih 150, gledalo 1300 ljudi. Vremešni, sjedi, promrzli i 50 godina stari Socrates, odigrao je zadnjih 12 minuta susreta usred hladnog studenog u engleskoj provinciji, nakon čega se vratio u topli Brazil, gdje je preminuo sedam godina kasnije.
Carlos Tevez u West Ham United
Tog ljeta 2006. godine Carlos Tevez je mogao birati gdje će nastaviti karijeru. Zadnjih dana prijelaznog roka spominjali su se Manchester United, Chelsea i Arsenal, no fantastični Argentinac je na opće iznenađenje završio u West Hamu. Čekićari su dobili najatraktivnijeg južnoameričkog napadača za 15 milijuna eura, jer su veliki klubovi odustali od posla zbog sumnjive agencije koja je polagala prava na igrača.
West Hamu ništa nije bilo sumnjivo (iako su kasnije platili 5,5 milijuna funti kazne za taj transfer), dogovorili su se agencijom koja im je utrapila i Mascherana i doveli Carlita. U početku mu ništa nije išlo, ali upravo zahvaljujući njemu je klub na kraju sezone ostao u ligi. Tevez ih je doslovno sam vukao u zadnjih deset kola i sa sedam golova, uključujući i gol na Old Traffordu za pobjedu 1:0 u zadnjem kolu, spasio od ispadanja.
Iako je igrao samo jednu utakmicu na Upton Parku, Tevez je i danas heroj West Hama upravo zbog tog čudesnog bijega u završnici sezone, a Bilićev klub se mogao pohvaliti da je pred nosom velikanima uzeo velikog igrača.
Tyrone Mears u Marseille
Nije bitno što je riječ o potpunom anonimusu, Mears je legenda. Desni bek Derbyja bio je tipični, prosječni engleski desni bek. Četiri godine je igrao u Preston North Endu, pet utakmica za West Ham i 41 za Derby County u tri sezone. Kad takvom 25-godišnjem igraču dođe poziv na posudbu iz Marseillea, prvo provjeri je li ga netko zafrkava, a potom kupuje prvu kartu za jug Francuske.
Jedini problem u cijeloj priči je to što Mears baš nikome u Derbyju nije rekao da ide u Marseille u to ljeto 2008. godine, čak ni treneru Paulu Jewellu. Drugi problem bio je što je Mears ostavio svu opremu i kopačke u Derbyjevoj svlačionici pa se tako jedne noći ušuljao u trening kamp kroz otvoreni prozor da pokupi svoje stvari.
Dobio je šest mjeseci novčane kazne i poruku da se ne mora ni vraćati u Derby. Još čudnije, Mears je prošao probu u Marseilleu za koji je te sezone odigrao četiri utakmice, nakon čega je otišao u Burnley.
Rivaldo u Bunyodkor
Nevjerojatnim prelaskom u opskurni uzbekistanski klub Rivaldo je dobio tada astronomskih 10,2 milijuna eura godišnje plaće. Legendarni Brazilac dočekan je kao bog u Taškentu, gdje je na prvoj utakmici zabio dva gola i odmah osvojio naslov prvaka.
Sljedeće godine je u jednoj utakmici zabio jedan gol. U sljedećoj dva, u onoj iza nje tri, a u sljedećoj četiri gola, što nikada prije ni poslije nije uspjelo nijednom nogometašu. S 20 golova je odveo Bunyodkor do još jednog naslova prvaka i, vjerovali ili ne, bio drugoplasirani u izboru za ligaškog igrača godine 2009. godine.
Izvjesni Odil Ahmedov pričat će unucima da je on odnio prestižnu nagradu uzbekistanske nogometne lige ispred Rivalda. Nakon još jedne godine i još jednog naslova prvaka, Rivaldo je otišao u Brazil.
Julien Faubert u Real Madrid
Iako je bio samo na jednogodišnjoj posudbi u Realu, to svejedno ne umanjuje neobičnost i nelogičnost ovog posla. Julien Faubert je u to vrijeme bio sasvim prosječan klupski igrač za kojeg se odjednom počeo zanimati, ni manje ni više, Real Madrid.
Netko je u Madridu zaključio da je Francuz potencijalna zvijezda pa je 2009. završio na Santiago Bernabeuu. Odigrao je dvije utakmice i ostao zapamćen po tri stvari. Nosio je Realovu desetku (!!!), jednom nije došao na trening jer je mislio da je dobio slobodan dan, a na jednoj utakmici mu je toliko bilo dosadno na klupi da je zaspao.
Isto tako kako je došao, Faubert je i otišao iz Reala, a 2012. godine otišao je u Elazigspor. Danas igra u Interu. Onom iz finskog Turkua. Sasvim logičan nogometni put, zar ne? West Ham, Real, Elazigspor, Bordeaux, Inter Turku…
Darius Vassell u Ankaragucu
Darius Vassell bio je sasvim solidan napadač. Igrao je za Aston Villu i Manchester City za koje je zabio 60-ak golova u malo manje od 300 nastupa. S 29 godina tražio je novi klub i našao ga u Turskoj. Ni Fener, ni Galatasaray, ni Bešiktaš, nego Ankaragucu. Scene njegova dolaska u tursku metropolu jedne su od najluđih u nogometnoj povijesti.
Vassell je tek doputovao na pregovore s novim klubom, a u zračnoj luci ga je dočekalo 3000 ljudi. Čak 250 vozila i 50 autobusa pratilo ga je na putu do hotela, a staro i mlado je s njegovim fotografijama i uzvikujući parole u suzama dočekalo budućeg heroja.
Vidno iznenađen, Vassell nije imao izbora. Potpisao je ugovor, ali je ljubav trajala samo jednu sezonu u kojoj je zabio četiri gola.
Bebé u Manchester United
Sir Alex Ferguson nije previše puta u karijeri promašio. Ali kad je promašio, onda je - promašio. Možda i najveći kiks bio mu je Bebe, kojeg je Vitoria Guimaraesu 2010. godine platio devet milijuna eura, samo pet tjedana nakon što je potpisao za portugalski klub.
Bebea je Sir Alexu preporučio bivši pomoćnik Carlos Quieroz i Unitedov menadžer ga je kupio, iako je priznao da ga nikad nije gledao. Bebe je bio apsolutni promašaj. U četiri godine odigrao je samo dvije utakmice za United i zlatnim slovima se upisao u knjigu najvećih Unitedovih kikseva u povijesti. Nikad nismo saznali kako je zapravo završio u Unitedu.
Andy Carroll u Liverpool
Nema te ljestvice transfera na kojoj se ovaj slučaj neće pojaviti. Najbolji, najpromašeniji, najluđi, najbesmisleniji, najovakvi, najonakvi... Transfer Andyja Carrolla u Liverpool godine toliko je besmislen da uopće nemamo riječi.
Zadnji je dan zimskog prijelaznog roka 2011. godine. Chelsea u zadnjim satima od Liverpoola kupuje Fernanda Torresa i Redsi su se najednom našli sa 60 milijuna eura koje hitno treba potrošiti. Čak 23 su nekoliko sati ranije platili izvjesnog Luisa Suareza Ajaxu, ali im je trebao “pravi” napadač.
U sljedećih nekoliko sati Liverpool je očajnički tražio napadača i našao ga u Newcastleu. Andy Carroll činio im se kao idealna kupovina, ali bilo je tu problema. Carrollu je to bila prva premierligaška sezona, u kojoj je doduše zabio 11 golova, ali je zadnjih nekoliko kola bio teško ozlijeđen. No, unatoč tome Liverpool je slao ponudu za ponudom, a Newcastle ih je odbijao. Znali se mudre Svrake da Liverpool ima love i čekali su zadnje minute prijelaznog roka.
Tako je Dalglish polomljenog, neiskusnog i neprovjerenog 22-godišnjeg igrača platio 41 milijun eura na dan na koji je nogomet i službeno otišao "na kvasinu". Carroll je u 12 utakmica do kraja sezone zabio tek dva gola kad se vratio nakon ozljede, a Dalglish je sljedećeg ljeta, gle čuda, dobio otkaz. U 58 nastupa za Liverpool Carroll je upisao samo 11 golova, odnosno svaki njegov gol klub je platio malo manje od četiri milijuna eura.