PRIJE točno 22 godine u Leverkusenu, malenom gradiću na zapadu Njemačke - koji mnogi i danas nazivaju tek predgrađem Kolna - sanjali su najveće nogometne snove. Momčad satkana od njemačkih, brazilskih i hrvatskih reprezentativaca ušla je u ranoproljetni niz pobjeda tijekom ožujka, koje su ih dovele na prvo mjesto prvenstvene ljestvice.
Pritom je imala prilike napraviti ono što je doista bilo nezamislivo - spojiti nogometnu tripletu - te zasjati među najvećim klupskim generacijama na nogometnom Olimpu. Na kraju, nisu izdržali. Porazi protiv Werdera i Nurnbera u samoj završnici prvenstva gurnuli su ih na drugo mjesto iza Borussije Dortmund, pa pobjeda u posljednjem kolu protiv Herthe nije bila dovoljna.
U finalu Lige prvaka, iako su cijelu utakmicu parirali Real Madridu, nade im je pokopala jedna Zidaneova majstorija te ih dovela do 2:1 poraza. Nije im pomoglo ni da su samo četiri dana prije velike završnice morali igrati i finale kupa, u kojem ih je Schalke porazio 4:2.
Dvadeset i dvije godine kasnije, spremaju iskupljenje. Dva mjeseca prije kraja sezone imaju deset bodova prednosti ispred Bayerna, čime je prvenstvo gotovo pa osigurano. Ostvarili su niz od 34 utakmice bez poraza u svim natjecanjima, novi njemački rekord, a pritom na kontu imaju nestvarnih 30 pobjeda. U polufinalu kupa igraju protiv drugoligaša iz obližnjeg Dusseldorfa i veliki su favoriti, a po kladionicama i drugi favorit u Europa ligi, gdje će u osmini finala igrati protiv Qarabaga.
Breme prošlosti
Nadimak Neverkusen doista je brutalan, ali nije neopravdan. Došao je kao posljedica sjajne generacije i velikih nogometnih zvijezda, koji su u dresovima svojih reprezentacija i nekih drugih klubova osvojili sve, ali tada u Leverkusenu nisu mogli ni do jedne krune. Pamtila se posebno ta 2002., kada su sve ispustili u posljednjih mjesec i pol sezone, ali i šokantna završnica Bundeslige dvije sezone ranije, kada je titula ispuštena u posljednjem kolu, nakon nevjerojatnog poraza protiv Unterchachinga.
Osim toga, trener koji je izgradio tu sjajnu generaciju Christoph Daum doživio je medijski i profesionalni fijasko te izgubio mjesto njemačkog izbornika 2000. godine, nakon jedne nepromišljene kokainske afere.
A spomenuta je momčad Leverkusena bila doista zastrašujuće dobra. Izgradio ju je primarno Reiner Calmund, vjerojatno najznačajnija figura u povijesti kluba i netko tko je doista Mr. Leverkusen. Najbolje je reći kako su tada, 2002. godine, u finalu Svjetskog prvenstva igrali Brazil i Njemačka, a u njihovom je kadru bilo čak sedam igrača Leverkusena. Za Njemačku je igrao najbolji igrač Michael Ballack, a uz njega i Ramelow, Neuville, Nowotny te Butt. Za Brazil su igrali Lucio i Ze Roberto, a uz njih su u momčadi bili i nama prepoznatljivi Boris Živković, Jurica Vranješ, Marko Babić i sjajni Dimitar Berbatov.
Jedina slabost te ekipe, kako to već biva među klubovima koji nisu sama elita, bila je dubina kadra, te ih je baš ona vjerojatno koštala posrtanja u samoj završnici, kada su u travnju morali odigrati čak devet utakmica, a ukupno su u sezoni odigrali tada nestvarno velikih 60 službenih utakmica. Mnogi su igrači, poput našeg Borisa Živkovića, u kasnijim intervjuima baš to znali naglasiti kao ključan faktor slabije završnice.
Bilo kako bilo, neponovljivo sjajna generacija raspala se na prepoznatljiv način; njihova tri najbolja igrača - Ballacka, Ze Roberta i Lucija - kupio je Bayern, a kasnije su prešli i u druge europske velikane. Ono što je ostalo bila je nevjerojatna žal, tuga te osjećaj nedorečenosti.
22 godina kasnije, situacija je drugačija. Iako relativno gledajući još i više financijski zaostaju za Bayernom i europskom elitom, po pitanju sportske politike napravili su nezamislivo - sagradili kadar koji je sposoban odraditi 53 utakmice, koliko će biti potrebno da bi se osvojila trostruka kruna.
Nepogrešiva sportska politika
Da bi momčad odigrala čak 53 utakmice bez velikih posrtanja ili negativnih nizova, potrebna je rotacija. Da bi rotacija bila uspješna, potrebno je u kadru imati 18 do 20 igrača koji mogu odigrati na sličnoj razini. Klub poput Leverkusena, koji ima četiri puta manji proračun od Bayerna te više nego dvostruko manji proračun od BVB-a, gotovo da i nema šanse to napraviti.
Međutim, oni su upravo to uspjeli. Tercet zaslužan za sportsku politiku, sačinjen od tri njihova bivša igrača - prekaljenog lisca Rudija Vollera te mladih Stefana Kiesslinga i Simona Rolfesa - odradio je posao za čistu peticu.
Već i prije ovoga ljeta uspjeli su izgraditi iznimno dobru ekipu, koja je početkom prošle sezone, kada su igrali i Ligu prvaka, imala nevjerojatno puno nesreće. Najbolji je potez napravljen još davne 2020., kada je iz Kolna dogovoren prelazak Floriana Wirtza, tada tek obećavajućeg juniora. Međutim, ovoga ljeta, iako je potrošeno samo 80 milijuna eura, dovedeni su redom Alejandro Grimaldo, Granit Xhaka, Victor Boniface, Jonas Hoffman, Nathan Tella, Arthur, Matej Kovar te na posudbu Josip Stanišić.
Prva četvorica postali su instant prvotimci te ključni igrači, a Tella i Stanišić također vrlo važni dijelovi rotacije. Momčad je tako prebrodila ne samo odlazak četvorice (Koussounu, Tapsoba, Boniface, Adli) igrača na AFCON nego i dodatnu seriju problema s ozljedama ključnih igrača, poput Bonifacea i Palaciosa. Tako nešto gotovo da je nemoguće klubu s toliko ograničenim financijskim mogućnostima.
Međutim, za Leverkusen je čak 19 igrača dosad upisalo barem 9 nastupa, a još je impresivnija činjenica da je njih čak 11 zabilo pet ili više pogodaka. Iako nemaju izrazitog strijelca (najbolji je Boniface sa 16 u svim natjecanjima), dosad su u 34 utakmice postigli 99 golova. A to djeluje gotovo pa nestvarno.
Xabi Alonso, šlag na torti
Kada je dolazio u Leverkusen prije 17 mjeseci, tada u listopadu, u trenerskom je svijetu bio gotovo pa početnik, vodeći tek drugu momčad Real Sociedada. Činjenica da su mu njemački nogomet i jezik bili poznati definitivno je pridonijela, ali svi su njemački mediji i stručnjaci njegovu akviziciju smatrali velikom kockom.
Tek nešto više od godinu dana kasnije, europski velikani poput Bayerna iz Munchena te Liverpoola bore za njegov potpis. Iako je sam Alonso nekoliko puta ponovio kako je "uvijek bio te će ostati prije svega navijač Liverpoola", i dalje nije jasno hoće li sljedeće sezone biti na klupi Bayerna, Liverpoola ili čak i ostati u Leverkusenu, što nije otklonio kao mogućnost.
Razlog zašto je danas vruća roba na trenerskom tržištu potpuno je jasan: na klupi Leverkusena vodi momčad prema najboljoj sezoni u povijesti kluba, srušio je već nekoliko njemačkih rekorda, a sve to napravio je implementirajući estetski iznimno dopadljiv i taktički napredan nogomet. Štoviše, u taktičkom je smislu napravio nešto što se doimalo gotovo nemoguće: spojio je ideje pozicijskog nogometa Pepa Guardiole s relacionizmom Fernanda Diniza, najboljeg trenera Južne Amerike 2023. te osvajača Copa Libertadores na klupi Fluminensea; čovjeka koji je vjerojatno najbolji učenik Marcela Bielse.
Taktička dijalektika i spajanje nespojivog
Kada se pogledaju podaci, ali i same utakmice, vidi se sve navedeno. Leverkusen je ekipa koja dominira posjedom, pa su po količini kratkih dodavanja i onih po tlu usporedivi s PSG-om i Cityjem, dvama ekipama koje uvijek vole imati loptu u nogama. Cijena toga za City i PSG je sporiji tempo igre, izgradnja kroz faze te općenito ritam koji je sve samo ne frenetičan. Igrači pokrivaju i iskorištavaju prostor, a lopta je samo sredstvo.
U isto vrijeme, njihovo vrijeme reakcije na lopti te brzina distribucije usporedive su s ekipama, koje igraju vrlo direktno, poput Atletico Madrida ili Las Palmasa. Upravo se u igri tih dviju momčadi vidi puno relacionističkih postavki, a Xabi Alonso ih je spojio u jednu cjelinu, zaokružujući igru nevjerojatno postojanim pritiskom na protivničkoj polovici. Poanta nogometnog relacionizma nije prostor nego lopta i pozicija, pa zahtijeva konstantno pomicanje linija i prilagodbu.
Kako je metodološki spojio dvije naoko oprečne ideje, najbolje je opisao Alejandro Grimaldo, koji je jedno od otkrića ove sezone: "Cijelo nas vrijeme na treningu prisiljava da razmišljamo brže i donosimo odluke unaprijed. Što je najbolje od svega, često sebe uključi u proces kako bi nam pokazao način na koji trebamo razmišljati. Doista je fascinantno vidjeti koliko smo svi zajedno narasli kao momčad te kako djelujemo sada u odnosu na ono gdje smo počeli."
I doista, kada se gleda Leverkusen, vidljiva je ogromna sinergija svih igrača te brzina koja dolazi iz odlične anticipacije, suradnje i razumijevanja na terenu. U Leverkusenu se igra totalni nogomet u modernom smislu upravo zbog toga toliko igrača postiže golove, a ujedno su svi aktivni i u fazi obrane. Xabi Alonso dao je ovoj ekipi upravo ono što je imao kao igrač: veliku mogućnost manipulacije tempa te distribuciju lopte koja je na elitnoj razini.
Što dalje?
Kako sada stvari stoje, gotovo je pa nemoguće zamisliti scenarij u kojem Leverkusen ne bi obranio 10 bodova prednosti te prvi put u svojoj povijesti osvojio Bundesligu. Ne samo zato jer će vjerojatno doći do sedam pobjeda u posljednjih 10 susreta nego jer je teško zamisliti realnost u kojoj bi Bayern do kraja došao do svih 10 pobjeda.
Ono što je zanimljivije, dosad su odradili dvije trećine sezone bez poraza, uz čak 30 pobjeda. U kupu su veliki favoriti, a ako bi se ždrijeb pomalo otvorio u Europa ligi, lako je zamisliti i trostruku krunu. Bayer i Xabi Alonso doista bi mogli ove sezone ispisati povijest.
Ono što im ne ide na ruku činjenica je da su u posljednja tri kola - protiv prilično nejakih Heidenheima, Mainza i Kolna - djelovali vrlo neuvjerljivo te samo uz puno sreće došli do maksimalnih devet bodova. Takva razina igre sasvim sigurno neće biti dovoljna za trostruku krunu, ali ove su sezone pokazali da mogu puno bolje.
Pravi problemi će nastati ovoga ljeta, kada će klub vrlo vjerojatno napustiti Xabi Alonso i Florian Wirtz, a onda će neminovno doći do pada te će vjerojatno ponovo morati proći 20 godina prije nego im se stvari ponovo poslože.
Dotad, neka sanjaju najljepše snove - one u kojima Neverkusen postaje pobjednik s povijesno uspješnom generacijom te mladim trenerom genijalcem koji sada ima svijet pod sobom.