POPUT košarke, hrvatska odbojka najbolje dane imala je devedesetih godina prošlog stoljeća, posebno ženska. Mladost i Dubrovačka banka osvojile su titule europskih prvakinja, reprezentacija je triput zaredom igrala finale Europskog prvenstva te nastupala u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva i Olimpijskih igara u Sydneyju 2000.
Današnja gošća u Intervjuu tjedna Index sporta može s autoritetom govoriti o oba ta sporta. Devedesetih je Barbara Jelić bila ne samo najbolja hrvatska nego i jedna od najboljih svjetskih odbojkašica, a nakon udaje za Tomislava Ružića postala je košarkaška supruga, a zatim i košarkaška majka jer je njihov 17-godišnji sin Michael već prvotimac u jakoj španjolskoj ligi i buduća zvijezda NBA drafta.
Danas 46-godišnja Barbara Ružić prvu je polovicu života posvetila odbojci, odrasla u odbojkaškoj obitelji, a otac Ivica bio joj je dugogodišnji trener u Mladosti i u Japanu, a u nekoliko navrata i izbornik. Osim njega, karijeru joj je obilježio i možda najlegendarniji odbojkaški trener u povijesti Nikolaj Karpolj, koji je također vodio Mladost i reprezentaciju.
Karijeru je, na opće zaprepaštenje hrvatske javnosti, prvi put prekinula sa samo 24 godine kako bi prvi put postala majka, a drugu je trudnoću, sa sinom Michaelom, odgodila na godinu dana jer su je nagovorili da se vrati iz mirovine za Europsko prvenstvo 2005. u Zagrebu, što se na kraju ispostavilo užasnim potezom.
Od tada je u njenoj obitelji jedini sport košarka, a u više od dva sata razgovora Barbara je pričala kako joj je vlastita karijera pomogla da bolje razumije supruga, koji je igrao još više od 15 godina nakon vjenčanja, ali i udijeli koristan savjet sinu, koji je baš poput nje otišao u inozemstvo sa samo 17 godina.
Rekla je da joj je žao što treneri poput njenog oca i Karpolja, koji su do igračica dopirali vikanjem, više ne prolaze jer bi ih se u današnjem preosjetljivom svijetu moglo tužiti za zlostavljanje, ali da su potrebni kako bi mladi sportaši mentalno očvrsnuli. Prisjetila se godina u Japanu i prve utakmice na kojoj je doslovno nokautirala protivničku igračicu, zbog čega su je odmah prozvali Killer Jelić.
Konačno, govorila je i o najuspješnijoj eri hrvatske odbojke, koja je trajala do njenog odlaska iz sporta, o medaljama i rezultatima kojima ljudi nisu bili zadovoljni iako se danas o sličnima može samo sanjati, o načinu na koji Hrvati doživljavaju sport iako im ishod ni na koji način neće promijeniti život kao što će sportašu koji je utakmicu izgubio.
Prvo, da razjasnimo, čita li se sinovo ime Mihael ili Majkl, po engleski?
Mi ga zovemo Mihael, a c je tu jer je dobio ime po dvojici sportaša koje suprug i ja jako volimo - Michaelu Schumacheru i Michaelu Jordanu. Hrvatski i njemački je Mihael, engleski je Majkl, ali mi ga svi zovemo Mihael. Zara je ime dobila po Zadru, nije samo Tomina ideja, nego zajednička.
Michael se pokazuje kao velik potencijal u Španjolskoj, kako ste zadovoljni dosadašnjim razvojem karijere?
Moramo biti prezadovoljni. Kao roditelj ne možeš uvijek biti objektivan, ali, realno, nitko nije očekivao ovakvo nešto niti je to bilo planirano ove sezone. Prvi razgovori s njima su išli da igra za juniore i seniorsku košarku za razvojnu ekipu, pa ćemo vidjeti koliko će tamo participirati. On je tada imao 16 i pol godina i to je bio najnormalniji plan.
Na ljeto je počeo pripreme s prvom ekipom, što je normalno da klub uzme nekoliko juniora za treninge prije nego što počne uigravanje. Ali, odmah su mu rekli da neće uopće biti s juniorima, da će možda odigrati s njima poneku utakmicu, nego da će odmah u Prat, razvojnu ekipu, da se što prije adaptira na seniorsku košarku.
Imao je minutažu, igralo se na njega, a jednom ili dvaput tjedno bi trenirao s prvom ekipom Joventuta. A onda su im se sredinom listopada zaredale ozljede. Nisu bili zadovoljni prvim centrom i raskinuli su s njim, a prije nego što su doveli novog, ozlijedila su im se još dva centra. Odjedanput su ostali bez centarske linije pa su iz Prata povukli Michaela i godinu starijeg Rubena Preya.
Tako su obojica morala odigrati koju utakmicu i obojica su se pokazala, Michael malo bolje. Dobio je veliku minutažu, ali mislili smo da će ga vratiti u Prat kad se oporave Tomić i Brodziansky jer to su iskusni, prekaljeni igrači. Ipak, trener nije htio ni čuti i ostavio je Michaela u prvoj ekipi.
Sad nam je već normalno i kad počinje u petorci. Da, dobio je priliku jer su se drugi ozlijedili, ali iskoristio je tu priliku i pokazao da zaslužuje biti tamo već u ovako ranoj dobi. Baš sam neki dan s tatom gledala utakmicu pa je rekao kako ga je lani u ovo vrijeme išao gledati u Samobor kako igra seniorsku košarku, a sad se u Parizu bori za polufinale Eurokupa.
Iznenadilo nas je sve to, iznenadilo je i njega, iako će on reći da nije jer je, onako, kuler. Očito ih je kupio nečim, a Joventut je poznat po tome da gura mlade igrače. Trener Duran, koji ih je donedavno vodio šest godina, u tom je razdoblju promovirao ukupno 13 igrača, od kojih je šest sad u prvoj ekipi.
Oni su poznati po tome i to je razlog zašto je otišao tamo. Svjesni su da moraju proizvoditi igrače jer nikad neće imati budžet kao Barcelona ili Real Madrid. Pa ako uspiju nekog unovčiti, super, a ako ne, imaju odlične igrače za svoju ekipu. Dovode klince iz cijelog svijeta, i sad imaju Belgijca, Nizozemca, Meksikanca...
Puno klinaca pokupe ti klubovi, i mi smo imali ponudu iz Barcelone, ali nismo htjeli ni čuti jer znamo da je tamo teži prijelaz u seniore jer nemaju razvojnu ekipu. A Michael je retardant u smislu fizičkog razvoja i mislili smo da će mu možda trebati prijelazni period i da s 18 neće biti spreman za prvu momčad euroligaša, a njemu su trebale minute. Tako smo birali klub, da ima razvojnu ekipu u kojoj može postati igrač.
Koliko je bilo presudno i koliko je Michaelu značilo to što ima Antu Tomića pokraj sebe?
Sigurno mu je puno značilo, i imati ga uz sebe i igrati s njim, igračem koji je prošao sve i svašta, koji potpuno nesebično igra, koji mu može dati savjet i s kojim uostalom može nešto na hrvatskom iskomentirati kad je ljutit.
Kad nije mogao doći doma za Božić jer su igrali utakmice, Ante i supruga su ga pozvali k sebi da barem malo osjeti dio obiteljske atmosfere, domaće hrane. Sigurno mu je velika pomoć.
Je li prošlo ljeto bilo idealan tajming za odlazak?
Postojali su pozivi iz stranih klubova i godinu ranije, među njima i Joventuta, ali on tada još nije bio spreman. Taman je počeo igrati za Jazine, došao je umoran i ozlijeđen iz reprezentacije, škola je upravo počinjala i nije se činio dobar trenutak da ode.
Ispala je super odluka jer tu je imao odličnog trenera Roka Jurlinu i kondicijskog Marija Mandira. U Jazinama je igrao sve više kako je sezona odmicala, protiv starijih, i po 30 kila težih igrača i to je bilo odlično za njegov razvoj.
Dočekao je da ga tijelo počne slušati i tada se desila eksplozija. Jer on je kasnio u razvoju za generacijom, bio je visok, ali nerazvijen, kasnije je ušao u pubertet, pa je bio frustriran što ne može napraviti što i ostali jer ga tijelo ne sluša. Ali objašnjavali smo mu da samo nastavi raditi na vještinama, a da će tijelo početi slušati. I to se dogodilo prošle sezone.
Sad je na 209 cm, ali još raste i još se razvija, ništa se s njim ne radi na silu, ne nabija mu se kile, nego sve ide prirodno. Prema projekcijama, mogao bi narasti do 212-213 cm, mada je ovo sasvim dobra visina.
Koliko ste vi, a koliko Tome utjecali na njegov sportski razvoj i na koji način?
Nismo ni njega ni Zaru forsirali ni na što, samo nam je bilo bitno da se igraju vani, a manje je bitno igra li se nogomet, rukomet, košarka ili što drugo. Već s četiri godine Michael je imao višak energije pa sam ga upisala na plivanje, tu je ostao dvije godine i bio je odličan.
Ali onda je odlučio da hoće košarku kao tata. Znao je da je mama igrala odbojku, ali za to je samo čuo, njega je gledao prvi put kad sam ga u kolicima dovela s mjesec dana. Obožavao je ići na utakmice, gledati tatu, nakon treninga bi trčao po terenu... U prvom razredu je odlučio da više neće plivanje, nego košarku.
Mislio sam više na zadnjih nekoliko godina, koliko mu je Tome pomagao individualnim radom i koliko ste mu vi mogli pomoći savjetima kao bivša vrhunska sportašica?
Znao je Michael pitati tatu da mu nešto pokaže, znali su raditi na nekim stvarima, crtati nešto, pokazivati neke kretnje, ali nije tu bilo nikakvog plana ili programa. Samo kad je on htio i koliko je htio. Nismo mu nikad stavljali pritisak. Čak i sad Tome kaže "što ću mu ja govoriti, ima svoje trenere". Nije dobro da se roditelji puno petljaju, pa čak i kad su iz istog sporta.
Najveća noćna mora trenera su roditelji koji misle da znaju bolje...
To je velika zamka u koju puno roditelja upada i tako griješi. Htio bi pomoći, a ne znaš kako bi, a čak i ako znaš, pitanje je je li to pravi način, možda je trener baš tražio da nešto napravi baš tako. To nije dobro. Mi smo ga išli gledati na sve utakmice na kojima smo mogli, bitno je bilo da zna da smo uz njega i da ga podržavamo, ali nikako da vičemo s tribine.
Je li postojala opcija da netko od vas ide s njim u Španjolsku?
Ne, nismo ni istraživali tu opciju jer smo znali da imaju rezidenciju za mlade igrače, trenutačno ih je tamo osam. Imaju jednu odraslu osobu koja tamo živi s njima i koja im je zakonski skrbnik, gospođu koja čisti i kuha svaki dan i tamo su pod kontrolom. Tako da nije bila ta opcija, a, uostalom, mora se osamostaliti.
Kako mu ide španjolski?
Odlično, baš smo se iznenadili kad smo ga zadnji put posjetili. Treneri mu se obraćaju na španjolskom i sve ih razumije. U restoranima je sve on naručivao. Svaki tjedan ima sat španjolskog, prvo uči španjolski, a onda će i katalonski. Jaka Lakovič mi je rekao da je razlika otprilike kao između hrvatskog i slovenskog.
Znači, namjerava se duže zadržati?
Sad je potpisao novi ugovor na pet godina pa ćemo vidjeti koliko će ostati, sve su opcije otvorene.
Već je na radaru NBA klubova, ESPN mu prognozira 12. mjesto na draftu 2025. godine.
Da, među najboljih pet je u svojoj generaciji u Europi, doduše jedan je od rijetkih koji igra seniorsku košarku sa 17 godina. A što će biti... Nikome se ne žuri u NBA, ići će kad bude spreman. Svi klinci žele u NBA, to je normalno.
Naravno da mu je to želja jednog dana, ali ne na silu, samo da bude tamo, nego kad bude spreman za igrati, a hoće li to biti za godinu, dvije ili tri, stvarno nema žurbe. Najviše ovisi o tome koliko će mu se tijelo brzo razviti.
Kakav bi igrač htio postati, tko su mu uzori?
To treba pitati njega, ali Španjolci ne dopuštaju igračima intervjue prije 18. rođendana. Idoli mu se mijenjaju, oduševljava se jednim igračem pa mu se neki drugi više sviđa. Ali to je proces, to je dobro. Ne može pokupiti najbolje osobine od svakog igrača, ali uvijek je dobro gledati šire.
Bitno je da ima šut, a to ima, ostalo se nauči s vremenom. Prirodno je četvorka, iako mu i za to još fali kila, ali još je dijete.
Kći nije u sportu?
Oni su drukčiji karakteri, trenirala je rukomet, ljevakinja, visoka, imala je talent, ali nekako su je druge stvari više zanimale. Posvetila se školi, otišla u Englesku na fakultet, studira kriminologiju i kriminalističku psihologiju, prošlo ljeto je diplomirala i sad je na magisteriju. Našla se u tome i baš smo ponosni i na nju.
Sin je otišao u inozemstvo sa 17 godina, i vama je bilo 17 kad ste otišli u Japan, iako ste vi išli s ocem trenerom, ali sigurno postoje paralele i savjeti koje ste mu mogli dati u smislu ranog odlaska od kuće.
Apsolutno, iako je meni bilo lakše jer sam bila s tatom. Jednostavno smo mu dali do znanja ako nas zatreba, da ćemo sjesti na prvi avion ili u auto i odmah doći. A otišli smo tek nakon dva mjeseca da se uvjerimo da mu je stvarno tako dobro kao što nam govori. I stvarno mu je super.
Mislim da je u glavi bio spreman za otići i da je zato sve tako brzo prihvatio. Odlučio je da je to najbolje za njega, to je ono što je želio. Zato mu je prilagodba bila laka. Znao je da je potrebna žrtva i da je mora prihvatiti ako želi postići to što želi. To je naučio od nas.
Gledao je tatu kako dolazi s treninga, pa ruča, pa ide odspavati sat vremena kako bi se odmorio za večernji trening ili utakmicu, rano ide spavati, zna da to tako funkcionira i da će ti tijelo vratiti onoliko koliko mu daš. Imao je kući dobar primjer, a ja sam tu bila podrška koja pazi da se pravilno hrani, pazi na raspored, a kad se toga držiš, ta sportska disciplina postane rutina.
Rekli ste da djecu niste forsirali u sport. Kako je bilo kod vas, koliko vas je otac usmjeravao i silio na odbojku, a koliko je bila vaša odluka?
Nisu ni mene ni sestru silili, same smo tražile da nas vodi na trening pa trčale po dvorani, valjda je to prirodno došlo da ćemo obje postati odbojkašice, kad su nam i mama i tata igrali odbojku, gledale smo ih oboje kako igraju.
Počela sam trenirati u petom osnovne, tada se nije počinjalo u prvom razredu kao danas. Imala sam već nekakvo odbojkaško znanje što me tata naučio, ali prije nisam baš trenirala. On je tada taman prestao igrati, prvo je trenirao kadete i juniore, a onda preuzeo mlađu selekciju ženske ekipe. Ja sam tada imala 13 godina, a ekipa je bila izmiješana, neke cure su imale i 18, nismo bile podijeljene.
Kad je došao Nikolaj Karpolj, tražio je mlađeg trenera da mu bude pomoćnik, pa je tata paralelno radio s prvom ekipom i s nama. Karpolj je tražio da vidi mlade cure pa je rekao tati da mu je ova zanimljiva, a on mu je odgovorio da mu je to kći. Karpolju sam se odmah svidjela, poslao me i u Rusiju na treninge s curama moga godišta. Ali tada još nisam bila u seniorskoj ekipi, u nju sam ušla godinu kasnije, u prvom srednje.
Mora da je bilo fascinantno početi s 11 godina, a s 14 biti u ekipi koja je postala prvak Europe?
Te godine još nisam bila u prvoj ekipi, godinu kasnije sam počela igrati domaće prvenstvo i ulaziti tu i tamo u Ligi prvakinja kad smo bile druge. Onda je Karpolj otišao, tata je postao prvi trener, a vratila se Irina Kirilova nakon godinu dana suspenzije kad je dobila naše državljanstvo. Te sezone je plasman na Final Four Lige prvakinja bio senzacija jer su nas zvali "dječji vrtić Ivice Jelića". Kirilova i djeca od 16, 17 godina.
Zatim se vratio Karpolj, doveo još dvije Ruskinje i odlučilo se da opet napadnemo titulu, Final Four je bio u Zagrebu, gdje smo nesretno izgubile od Uraločke 3:2 u finalu. To mi je bio jedini put da sam plakala nakon poraza, dugo me to boljelo. Poslije toga bio je velik interes za nas mlade igračice iz inozemstva, pustili su nas van i tako sam otišla u Japan.
Kako je uopće bilo raditi s ocem? Postane li odnos čudan kad vam je otac istovremeno i trener?
Znam da to može biti katastrofa, ali u mom slučaju je bilo super. Možda mi je bilo teže jer je od mene više očekivao nego od drugih i morala sam se više truditi, da ne bi netko rekao da igram samo zato što sam mu kći, pogotovo jer sam bila najmlađa. Znala sam da će se češće izvikati na mene, da ću češće biti kriva nego druge, ali nije mi to teško padalo.
I ja sam imala svoj cilj, nisu me dirale ni priče da igram zbog tate jer sam znala da nije tako nego jer sam bolja od drugih. Ja znam što je istina, a ako ćete se vi tako tješiti, izvolite. Uvijek sam bila fokusirana na cilj i to prepoznajem i u Michaelu.
Bilo je teško igrati za tatu, bilo je teško dobiti pohvalu od njega, bilo je trenutaka kad očekuješ čuti "bravo, kćeri", a čuješ samo "dobro je". Jedanput sam ga i pitala zašto je bio takav, rekao mi je da je znao da mogu bolje. I bio je u pravu. Nije htio da se zadovoljavam malim stvarima, to je bio njegov sistem.
Shvatila sam to jer bi meni govorio jedno, ali istovremeno me hvalio mami, koja bi mi onda to prenijela. Jedanput smo razgovarale, dok smo bili u Japanu, rekla sam joj da smo se na pasja kola posvadili, govorio mi je da ništa ne valja, a ona mi kaže da je njoj rekao da sam super odigrala. A onda dobro.
To je bio njegov sistem, da diže tenzije, da me naljuti kako bih mu ja dokazala da nešto mogu. Znao je pogoditi žicu da izvuče maksimum iz mene, ako sam na 95%, kako da me digne na sto.
Je li takav bio i prema drugim igračicama ili samo prema vama jer je vas najbolje poznavao i znao točno kako izvući maksimum?
Nije bio takav prema drugima. Svoje dijete ipak najbolje poznaješ. Za biti trener, moraš biti i psiholog, poznavati svakog igrača. Na nekog se moraš derati, a nekom prilaziti kao lanetu u šumi. Svi drukčije reagiraju. Nekad bi se naljutio na druge, ali bi vikao na mene jer mu je tako bilo lakše, ali sam shvaćala kad bi se to događalo. Previše dobro smo se poznavali.
S druge strane, Karpolj je imao samo jedan način ophođenja, i to vrlo glasan.
Da, takav je bio dojam, svi pamte scene kad se zacrveni od deranja, ali nije uvijek bio takav. Češće se derao kad smo igrale dobro. Kad nije išlo dobro, izvikao bi se pet sekundi, a poslije toga smirenim tonom govorio što moramo raditi, ali to u publici više nitko ne čuje, samo čuju deranje i vide crvenilo. To ostane upečatljivo.
Bi li u današnjem, osjetljivijem svijetu, takav trener mogao proći, pogotovo u ženskom sportu?
Iskreno, ako ja odgajam tu djecu, onda da. Ali, bome, u današnje vrijeme, po onom što vidim, tužili bi ga za zlostavljanje (smijeh). Ali, ja sam pobornik takvih trenera. Dok je Michael trenirao plivanje, pitala bih trenere zar ne vide da se on zafrkava u bazenu. Pa, kao, mali je još. Ma što mali je, izvičite se na njega i pošaljite ga u svlačionicu ako ne radi ono što mu kažete.
Treneri se valjda više ne usude, ali ja nemam ništa protiv glasnih trenera. Moraš trenera istovremeno obožavati i bojati ga se. To je old school razmišljanje, ali ja sam tako odgajala djecu, pa ako se ikad susretnu s takvim trenerom, da im to bude normalna stvar. Ali, bojim se da to više ne prolazi. Ne znam zašto si ljudi to toliko srcu uzimaju.
Uostalom, kako ćeš postati mentalno čvrst? Moraš naučiti kako reagirati, odnosno ne reagirati na provokacije publike, protivnika, na suce... A ako će te netko stalno tapšati na treningu, bez podizanja glasa, mislim da ne možeš biti spreman na nešto više.
S Karpoljem su došle i ruske igračice koje su kasnije igrale za hrvatsku reprezentaciju, poput Kirilove, Čebukine, Sidorenko... Kako se ta priča uopće zavrtjela?
Ne znam točno detalje, ali koliko se sjećam, Mladost je godinu prije njegova dolaska igrala Ligu prvaka kao prvak Jugoslavije. U nekoj ranoj fazi natjecanja su izvukli Uraločku i nekako su se dogovorili da se, umjesto kući i vani, obje utakmice igraju u Zagrebu. Ionako se znalo da Mladost nema šanse, Uraločka je godinama harala.
I tad su se Neven Barač i ljudi iz Mladosti nekako skompali s Karpoljem, do te mjere da se počelo govoriti da na ljeto dolazi za trenera. U to vrijeme se iz Sovjetskog Saveza nije tek tako odlazilo, a on je došao i doveo sa sobom tri igračice. Na znam kako su se dogovorili, ali Barač je imao viziju velikog europskog kluba i uspio je, osvojili smo Ligu prvaka, u toj sezoni prije nego što sam ja ušla u ekipu.
Zašto je ta priča završila?
Ne znam, ali treba sve to servisirati plaćama, a nakon što smo izgubile finale, mislim da se klub orijentirao na stvaranje muške ekipe. Ne znam je li to bilo zbog razočaranja što nismo osvojile naslov u Zagrebu, ali u klubu su shvatili da mogu nešto zaraditi prodajom mladih igračica i uložiti u mušku ekipu.
Ali bila je to dobra priča, moj tata se kao seniorski trener školovao uz najboljeg na svijetu, preuzeli smo taj sistem treninga, išli u Rusiju na treninge i napredovali, a na valu tog uspjeha Mladosti stvorena je i hrvatska reprezentacija. U prvoj godini reprezentacija je praktički bila prva postava Mladosti.
To su bile ratne godine, mi smo se kao reprezentacija prvi put okupili 1. svibnja 1993., išli na kvalifikacije za Europsko prvenstvo i plasirali se, to nam je bio prvi izlazak na scenu. U polovici Hrvatske nije se ni moglo trenirati, EP se odigralo tek toliko da se odigra. Mi mlađe smo napredovale, ali nije se moglo nabrzinu stvoriti 12 novih igračica da budemo konkurentne na europskoj razini.
Imali smo tada tri Ruskinje u reprezentaciji. Koliko je to bilo uobičajeno ili normalno? Danas je u nekim sportovima dopušteno imati jednog naturaliziranog igrača.
Prvo je 1993. bila samo Kirilova, onda 1995. i Čebukina, one su se obje udale u Hrvatskoj. Tek je 1997. došla Sidorenko, a 1999. i Marija Lihtenštajn, ali ona je bila mlađa i nije prethodno igrala za Rusiju. Za ove starije moralo je proći neko vrijeme prije nego što su stekle pravo.
Mislim da onda nije bilo limita, to su bile devedesete, raspala se hrpa država, moguće da je zato bilo fleksibilnije. Znam samo da je postojalo pravilo da mora proći neko vrijeme - mislim dvije godine - od nastupa za matičnu reprezentaciju. Tome mi je pričao da je u košarci to puno strože.
Reprezentacija je triput zaredom dolazila do finala Europskog prvenstva i gubila. Jeste li to smatrali uspjehom ili neuspjehom?
Najteže mi je pao poraz 1995., u prvom finalu, mislim da smo tad bile najbliže osvajanju, protiv Nizozemski. A 1997. je bilo čudo da smo uopće došle do finala jer smo imale toliko ozljeda. Ja sam tjedan dana prije prvenstva jedva hodala, došla sam na pripreme iz gipsa jer sam imala stres-frakturu.
Čebukina je imala operaciju, Kirilovu su boljela leđa i koljeno... U cijeloj postavi nismo imali jednu zdravu igračicu cijele pripreme, a očekivala se medalja. S obzirom na sve, finale je bilo kao da smo osvojili, to je bio maksimalan domet.
Konačno, 1999. je reprezentacija bila dosta mlada, realno je bilo ući u polufinale, Rusija je i dalje realno bila puno jača. U polufinalu smo usred Rima 3:2 dobili Italiju koja je pucala na pobjedu protiv Rusije i to je već bio vrh. Da smo tako odigrale u finalu, možda bismo dobile i Rusiju, ali nakon takvog pražnjenja, fizičkog i emotivnog, ne možeš dva dana zaredom odigrati takvu utakmicu.
Najviše me boli to srebro iz 1995., sve ostalo bilo je krajnji domet, možda čak i iznad mogućnosti u tom trenutku, koliko god su ljudi mislili da je finale bilo pod normalno.
Koje je godine, po vama, reprezentacija bila na vrhuncu? Te 1995. ili kasnije, recimo na Olimpijskim igrama 2000.?
Svaka je godina bila specifična. Mi smo igrale fantastičnu odbojku i 1998. na Svjetskom prvenstvu. A 1995. smo bile četvrte na Svjetskom kupu i za jedan set nismo otišle na Olimpijske igre. Vodile smo protiv Kube 2:0, a nitko drugi im ni set nije uzeo. To nam je bio prvi izlazak na svjetsku scenu i doslovno smo izgubile dvije utakmice na neiskustvo. Kulminacija je bila odlazak na Olimpijske igre 2000.
I te kvalifikacije bile su dramatične, pobjeda nad Japankama preokretom nakon 0:2...
A tek te pripreme... Ne znam ni dan-danas kako smo uspjele izvući te kvalifikacije. Samo smo se osipale. Prije okupljanja Slavica Kuzmanić je ostala trudna. Čestitam, drago ti je zbog nje, ali ostali smo bez igračice i žao ti je zbog ekipe.
Odemo na turnir u Švicarsku, fantastično odigramo, dođe vijest da nam glavna tehničarka Lihtenštajn ne može igrati jer nema dvije godine državljanstvo. A igrala je za nas već prethodne godine. A druge dvije tehničarke juniorke, jedna od njih moja sestra. Tata ih nije ni vodio na pripreme jer su trebale juniorskoj reprezentaciji. Dođemo u Japan i tjedan dana prije turnira imamo novu tehničarku. Spektakl.
Čebukina sjedne u avion i dođe u Japan s natečenim koljenom, već se bila oprostila, ali tata ju je molio da dođe i pomogne iskustvom, svaka joj čast. Jedna igračica je usred natjecanja dobila vodene kozice i nije mogla igrati. S 20-21 godinom.
I onda u meču s Japankama gubimo 2:0, imaju nam i meč-loptu u četvrtom setu, a mi okrenemo, pobijedimo i odemo na Igre. O tome bi se film dao snimiti.
Sedmo mjesto u Sydneyju tada je ocijenjeno kao neuspjeh, kako ste vi gledali na to?
Ljudi često ne shvaćaju koliko je teško, kolika je čast biti na Olimpijadi. Općenito, ne samo u odbojci. Ne veselimo se srebru, nego smo izgubili finale. Osvojimo broncu, izgubili smo polufinale, zašto nismo igrali za zlato? Mislim da smo prilično razmaženi kao nacija i priznajemo samo zlato.
Kad u Americi kažeš da si olimpijac, ne pita te nitko koji si bio. Bitno je da si bio na Olimpijadi. Govorimo o prosječnim Amerikancima koji ne prate sport, ali svi znaju da je velika čast biti na Olimpijskim igrama. A nama smeta ako si drugi na Olimpijadi, a ne prvi. Ne uvijek, naravno, ali u nekim stvarima smo jako razmaženi.
A realno, za medalju nismo imale snage. Možda smo mogle biti pete, a to i nije neka razlika u odnosu na sedmo mjesto. Pogotovo s vremenskim odmakom vidim da kao ekipa nismo bili materijal za polufinale. Očekivati medalju stvarno je bilo previše.
Danas se to sedmo mjesto uopće ne spominje, a pitanje je kad ćemo opet biti na Olimpijskim igrama u odbojci. Sad se vidi koliko je to bio velik uspjeh. A što smo napravili u zadnjih 15-20 godina?
Evo rukometaša, navikli su ljude na pobjede i medalje zbog jedne generacije, ljudi ne shvaćaju koliko je teško to održavati. Neke zemlje imaju više košarkaša, rukometaša, odbojkaša nego što mi imamo stanovnika. I svejedno se muvamo oko pet, šest najboljih u Europi.
Kako ne shvaćate da je to velika stvar? Pogledajte Francusku kolika je, Španjolsku, Italiju, Poljsku, koliko je tu ljudi u odnosu na Hrvatsku. To je zakon velikih brojeva koji nama ne ide u prilog. Pa ne rastu na grani sportaši u Hrvatskoj! Ne znam što ljudi očekuju. A opet smo toliko dobri u svemu, nismo autsajderi nigdje gdje se pojavimo. Zašto priznajemo samo zlata?
Košarka je isto odličan primjer. Kad smo prvi put išli s Michaelom u Badalonu, bila sam u njihovoj dvorani, u kojoj se 1992. igralo olimpijsko finale, i prvih 15 minuta njegovog treninga samo gledala dvoranu, impresionirana time što se tu igralo ONO finale. A mi i dalje mislimo da smo tako dobri u košarci pa smo svake godine razočarani.
Kao nacija smo previše strastveni oko sporta i idemo u krajnosti, ne možemo naći sredinu. Ja kad gledam utakmicu, recimo rukometne reprezentacije, naravno da navijam, vičem, ali kad utakmica završi, pobijedili ili izgubili, ništa mi se u životu neće promijeniti.
A kad gledate sina ili nekad Tomu?
Naravno da su tada drukčije emocije, ali na kraju, i kad oni izgube, nije se meni svijet srušio, njima je teže nego meni. Što imam ja kukati? A to ti je ipak obitelj i imaš pravo biti emotivan, ali sigurno neću razbijati čaše jer netko nije zabio gol ili koš.
Puno je teže gledati nekog svoga, lakše mi je bilo igrati nego gledati Tomu kao supruga ili sad Michaela kao mama. Nije lako biti roditelj sportaša, drukčije je nego kad se brineš samo za sebe. A biti žena profesionalnog sportaša je zafrkano, pogotovo ako i sama ne dolazi iz sporta.
Teško je razumjeti te procese, kad te nešto boli, kad si loše odigrao, kad si izgubio, kad se ne slažeš s trenerom... To treba razumjeti, nije to jednostavno. Danas to drukčije izgleda po društvenim mrežama, vidi se ovo, vidi se ono, bili 'vamo, bili tamo... Ali to je mjesec dana u godini, ostalih 11 nema ni izlazaka ni putovanja ni ničega. Samo sportski život i disciplina.
Ja sam to razumjela u startu s Tomom. Vidiš ga kad dođe s utakmice - tišina. Sve ti je jasno, pusti ga dok mu se sve ne posloži u glavi. Kad si sam, ne razmišljaš o tome jer si to sam prolazio, ali kad gledaš nekog drugog kako to prolazi, lakše ti je razumjeti.
Kad ste se upoznali s Tomom, otkad ste zajedno?
Od 2000., jako brzo smo se i vjenčali, nakon samo osam mjeseci veze. Ta veza se jako brzo razvila jer smo se tako dobro razumjeli. Čim bi prošao kroz vrata, znala bih kakav je trening bio, vidim mu po faci i znam što se događa u toj glavi. Ako neće pričati, pusti ga, počet će za dva sata, ali ne smiješ kvocati. Pusti ga da prožvače u glavi to što ima za prožvakati. A to je teško ako nisi to sam prošao.
A kad smo se mi upoznali, ja sam to sve već bila prošla jer sam ranije počela, i zato mi je bilo lakše razumjeti to što on prolazi. Naravno da nije uvijek tako, ali postoje takve faze. Moraš biti strpljiv i čekati da prođe, a ne čačkati. Mi sportaši smo čudni, imamo svoje mušice i situacije kad ne želimo nikog ni vidjeti ni čuti, to je normalno.
Ali kod ljudi koji nisu sportaši može doći do svađa kad netko dođe doma neraspoložen, pa pitaš što je, pa jesi li ljut na mene. A gnjavit će te ako te ne razumije, a nije lako razumjeti ako nisi to sam prošao. Ako se razumijete, pusti ga, otvorit će se, samo ne baš taj prvi tren.
Kakva vam je bila dinamika odnosa na početku s obzirom na to da je on bio tek mladi košarkaš u usponu, a vi jedna od najboljih na svijetu u svom sportu?
Meni je bilo fantastično to što me on nije gledao na taj način, nije gledao ono što ja predstavljam u sportu, nego me vidio kao osobu, a to je meni bilo bitno. Naravno da je fizička privlačnost prvo što ljudi vide, ali ta kompatibilnost je bila najvažnija. Zato je bilo lako.
Kako ste se upoznali?
Marija Anzulović me odvukla na utakmicu Cibone i Zadra da joj pravim društvo. Jedna frendica je imala njegov broj telefona, javila sam mu se SMS porukom, zafrkancija nakon utakmice, nakon tjedan dana smo se vidjeli, pričali satima, tako je to krenulo. Vrlo spontano, nevjerojatno kako se brzo razvilo. Mislim da smo na dan vjenčanja bili točno osam mjeseci u vezi, a vjenčanje se planiralo četiri mjeseca.
Brzo je došlo ljeto i mi nismo imali onu klasičnu fazu hodanja, nego smo od prvog dana skupa 24 sata. Tako je ispalo. U tjedan dana upoznaš osobu kakva je, ne možeš ništa skrivati kad ste 24 sata zajedno. Razumjeli smo jedno drugo, imali smo puno toga zajedničkog i sve se razvilo superbrzo.
Uskoro ste prekinuli karijeru zbog trudnoće sa Zarom, je li to bilo planirano?
Zara je definitivno bila planirana. Nije tajna da sam prethodno imala neuspješnu trudnoću, to se desilo nakon Olimpijade u Sydneyju i to nije bilo planirano. Nisam mislila više igrati, ali trudnoća se nakon dva mjeseca nije razvijala. Na kraju sam odigrala sam još pola sezone u Italiji, vratila se kući, liječnici su ustvrdili da mogu ponovo zatrudnjeti i onda smo se odlučili na dijete.
Zašto već tada, dok ste još bili u primeu karijere?
Bila sam psihički zasićena. Jako rano sam ušla u seniorski pogon. Ne znam, htjela sam obitelj. Vratila sam se na godinu dana kad je Tome igrao u Turskoj. Shvatila sam da još imam gušta igrati, ali ne i trenirati.
Da je svaki dan utakmica, bilo bi fantastično jer voliš taj osjećaj napetosti, adrenalin, ali za treninge me sve boljelo, pogotovo jutarnji su bili naporni, a onda dođeš kući i kćer skače po tebi jer se želi igrati. Onda vidiš da ti nije više glava u tome.
Znaš da moraš dobro trenirati da bi dobro igrao, a kako treniraš, tako i igraš, to je zakon. Ne želiš se zadovoljiti nečim manjim nego što si bio prije, ali sve ti je teže trenirati jer te boli, potrošilo te. Psihički je sve teže podnijeti.
Prije završetka karijere, najbolje ste godine proveli u Japanu. Od tamo se svi vraćaju puni dojmova, a vi ste imali pet godina za sakupljanje...
Prvo, kulturni šok, potpuno različito nego kod nas. Pogotovo odnos prema curicama u sportu, nisam mogla pojmiti da je moderno društvo kao Japan takvo. Ja jesam za old school trenere, ali kad sam vidjela da tamo tuku i šamaraju curice iz osnovne škole, nad time smo se zgražali. Ne znam kako je sad, ali tih godina je to bilo "dobro jutro". Koliko god su bili moderni, neke stvari su me stvarno bile šokirale.
Ja sam tamo došla kao klinka i praktički preko noći postala zvijezda. Na prvoj utakmici, ja na smeču, bez bloka, a jedna kamikaza - tako ih zovem jer se ničeg ne boje - izađe i grunem je u glavu. Morali su je iznijeti s terena. Na prvoj utakmici sam nokautirala ženu. Odmah su me prozvali Killer Jelić.
Tamo sam poosvajala sva moguća priznanja, svih pet godina provela u istom klubu i bilo je baš lijepih trenutaka i iskustava. Tamo je stvarno znala biti ludnica. Ponekad sam čekala zaštitare da izađem iz svlačionice nakon utakmice. Ne jer me netko htio napasti, nego od ljubavi navijača, ne bih mogla proći od zahtjeva za potpisivanje i slikanje.
Inače, jako su pristojni i kulturni. Pošalju ti pismo i unutra papirić s kuvertom, markicom i napisanom svojom adresom, samo da se potpišeš. Ili neku sliku. Sve ti je već pripremljeno, doslovno samo trebam staviti potpis. Slali su mi i poklone. Ma ludnica, ti im mahneš, a oni kao padaju u nesvijest na tribini. Nevjerojatno. Novinari te prate po cijeli dan, kad treniraš, kad jedeš, kad šetaš...
Odem u šoping i vidim njih dvoje kako se nešto došaptavaju, vade fotić... Onda te prate s pristojne udaljenosti i u biti čekaju da završiš što imaš prije nego što priđu. Pa kad mi dosadi, onda im mahnem da dođu, a oni oduševljeni. Divni su. Osim kulturnog šoka koji moraš prevazići, samo pozitivna iskustva.
Kakva je kvalitativno bila japanska odbojka u odnosu na europsku?
Kad sam ja otišla, to je bila prva godina da imaju strance, po dvije u svakoj ekipi, i tada se kvaliteta zaista digla. Došle su mnoge vrhunske igračice, sa svjetskim i olimpijskim medaljama, a tu ne računam sebe jer sam ja to postala unutar te i sljedeće sezone. Napravila sam puno, i ja i ekipa, liga je napredovala, ali nakon tri sezone su uveli ograničenje da može samo jedna strankinja biti na parketu, a u petoj samo jedna u ekipi.
Liga se podigla i onda su je odlučili na neko vrijeme zatvoriti za strance, a ja sam tada otišla igrati u Napulj. Mislim da su time pogriješili. Kad su došle kvalifikacije za Olimpijske igre, Japanke više nisu bile toliko jake i mislim da smo ih zato i dobili, iako smo otišli u krnjoj ekipi.
Nekoliko godina poslije su opet dopustili strance, zvao me i moj bivši klub i drugi, ali baš sam bila rodila Zaru. Dvije ili tri godine bili su zatvoreni za strance, a onda valjda vidjeli da su pali popularnost i kvaliteta.
Karijeru ste završili 2004. u Turskoj, kad je Tome igrao u Bešiktašu, ali se ipak vratili u reprezentaciju za Europsko prvenstvo 2005. u Hrvatskoj.
Ma to su me namolili. Zbog toga sam odgodila trudnoću s Michaelom, mislili smo ga imati godinu ranije. Kao, igrat će se u Zagrebu, mlade cure, treba im netko iskusan, ovo, ono i eto, namolili me. Nakon godinu neigranja idem trenirati, to može samo luđak k'o ja. A onda mi razni luđaci zamjere i popljuju me jer sam se vratila igrati. Nisu trenuci kojih se rado sjećam.
Jer, kao što kažem, ako nisi u finalu ili ako nisi osvojio, ništa se ne priznaje. Nisu neki shvatili poantu da sam prošla krvničke pripreme da bih igrala to Europsko deset dana, pa su me počeli tražiti da potpišem ugovor jer sam sad spremna, bila sam najbolji scorer, ovo, ono... NE. Spremala sam se za Europsko i kraj priče. Nije bila poanta da revitaliziram karijeru, nego samo da pomognem mlađim curama. Nitko mi nije na kraju ni rekao hvala, nego su me još ispljuvali.
Ljudima teško pada kad se oprosti netko u primeu, kao što je bilo s Janicom, teško im je to prihvatiti da netko tko može još puno napraviti jednostavno kaže - neću više.
Ja sam nju potpuno razumjela. Istog trena, kad je prvo rekla da će uzeti godinu dana pauze, znala sam da ništa od toga. Nema tu pauze samo godinu dana, gotovo je to. Vraćamo se na ono kako nas stvari u sportu ponesu kao naciju, skoro pa shvaćaš kao uvredu kad te netko ostavlja. Ili kad izgubi, kao da nije htio pobijediti.
Jeste li nakon kraja karijere ikako više bili u sportu, osim kao supruga i majka?
Trenerski posao me nije zanimao jer mislim da ne bih bila dobar trener. Mislim da još nisam uspjela prijeći s igračkog na trenersko razmišljanje. Ako gledam odbojku, još je promatram kroz oči igrača. Mislim da nemam to u sebi i bolje je to sebi priznati. Možda nemam ni dovoljno strpljenja za to.
Kažu da vrhunski sportaši teško mogu biti vrhunski treneri jer od igrača očekuju da mogu napraviti sve ono što su i oni mogli, a zapravo ne mogu.
To je zamka u koju i danas upadnem ako gledam odbojku. Gledam i pitam se kako to ne može zabiti, a ja sam to mogla. Kažem, gledam kroz oči igrača i bolje sebi priznati da jednostavno nisi za nešto.
Kakvo mislite da je danas stanje u hrvatskoj odbojci u odnosu na vašu eru?
Rezultati se uopće ne mogu uspoređivati, oni govore sami za sebe, a zašto je tako, to je puno kompleksnije pitanje i nisam prava osoba za to jer ne pratim dovoljno. Ali mislim da je to pitanje sporta općenito, a ne samo odbojke.
Pitanje je djece koja ulaze u sport. Moja generacija je obožavala tjelesni u školi, a današnje ga skoro mrze. Djeca su se više igrala vani. Zatim, danas je jako puno klubova, niču k'o gljive, a kvaliteta rada je upitna. Ima prilika za sve više djece u sportu, a sve manje sportaša. Negdje se očito griješi. Možda je selekcija kriva, možda rad.
Ja sam za to da sva djeca pod obavezno idu u sport, da se bilo čime bave, samo da ne sjede doma pred kompjuterom, PlayStationom, grickaju čips i kekse. Prvo zdrav način života.
Hrvatsku odbojku skoro ni ne pratim, posebno jer ni ne znam gdje se može gledati. Košarka je postala glavni sport doma, sad doslovno ne znam tko je svjetski prvak u odbojci. Maknula sam se iz toga. Makneš se na neko vrijeme, a onda se teško vratiti.
Imali smo dobrih igračica, ali nismo napravili ništa veliko. Ali onda, što znači veliko? Opet se vraćamo na rezultate iz devedesetih, kad smo osvajali medalje, pa opet nije bilo dobro. Puno hrvatskih sportova ima takvih problema.
Mogu povući i paralelu sa svojim sinom. Zašto mladi tako rano odlaze? Zato što će tamo dobiti priliku, a ovdje neće. Jer će tamo bolje napredovati, a ne zbog novaca. A taj napredak će kasnije donijeti novac.
A tako se osiromašuju domaća prvenstva, koja bi mogla proizvesti više dobrih igrača, čime bi bolja bila i reprezentacija. Kad odu vani, možda jedan od pet ili deset bude vrhunski. Neki se izgube, ne podnesu to.
Puno talentiranih odbojkašica je s 18 godina otišlo vani i ostalo na istoj razini. Malo ih je uspjelo, kao Maja Poljak ili Samanta Fabris, da mogu živjeti od odbojke. A tako je u svim sportovima. Možda bi bilo bolje da imamo jača prvenstva, ali to ovisi o financijskom aspektu i to je začarani krug.
Koliko se uopće može zaraditi u odbojci? Ženska odbojka je popularnija od muške i to je jedini ekipni sport u kojem je tako. Gdje je veća zarada?
Mislim da bi čak mogli biti tu negdje. U moje vrijeme se definitivno mogla povući paralela između ženskih i muških zarada.
Zašto je tako?
Mislim da nema velike razlike u atraktivnosti. Svi kažu da su odbojkašice zgodne sportašice, pa možda i zato, privlače više sponzora. Ako uspoređujemo mušku i žensku košarku, razlika u atraktivnosti igre je velika, ali u odbojci nije, iz perspektive čovjeka koji samo voli sport i ne mora razumjeti finese.
Je li dio razloga u tome što se ženska odbojka sve više seksualizira kroz oskudne dresove ili se barem danas tome pridaje veći značaj?
Ne znam, mi smo igrale u puno manjim gaćama nego što se igra danas, pa nikom nije kapa pala s glave. Mi smo igrale u gaćicama, a sad se igra u šorcevima. Meni je bilo ljepše ono u čemu smo mi igrale. Ove su bolje jer se manje odereš po boku kad padneš, ali one je bilo ljepše vidjeti. I to kažem iz ženskog kuta gledanja.
A i odbojkašice su često proglašavane najljepšim sportašicama. U vaše vrijeme je, recimo, Francesca Piccinini bila superzvijezda više zbog izgleda nego zbog igre.
Ona je više bila razvikana nego dobra. Moj tata bi govorio "ako Piccinini igra u postavi, mi ne možemo izgubiti od njih." Bila je ona dobra, ali ne toliko koliko su je proglašavali dobrom.
Oskudni kostimi su istaknutiji u odbojci na pijesku. Koliko je ona pomogla ili odmogla u popularizaciji dvoranske odbojke?
Meni to nije odbojka, nema veze s dvoranskom. Ne kažem da je lakše ili teže, ali je drukčije. Ne volim igrati odbojku na pijesku, svaki pokret je drukčiji. Nije mi se dalo bacati po pijesku, ulazi u oči, u usta, lijepi se na znoj, vruće je, udara sunce... Ljepša je meni dvorana. Ali to je samo moje osobno mišljenje.
Atraktivno je i zanimljivo za pogledati, ali meni bi zanimljivije bilo vidjeti dva na dva u dvorani nego na pijesku. Ali ne mogu reći da nisam gledala, da nema jako atraktivnih parova i poteza, ali ja nikad nisam imala neku volju po ljeti to igrati.
A odbojka na snijegu? I u tome se sad održavaju prvenstva.
Ma vidjela sam na Instagramu nešto, ali to je već izmišljanje tople vode. Što je sljedeće, odbojka na klizaljkama? Nemojte to raditi od sporta. Čemu? Iz zafrkancije, da, ali kao nešto ozbiljno, ne.