NA DANAŠNJI dan 1911. godine osnovan je Prvi hrvatski športski građanski klub, koji će kroz svoju veličanstvenu povijest ostati upamćen kao - Građanski.
Klub koji je formalno ugašen 1945. godine i danas budi brojne rasprave i kontroverze. Jedan dio Dinamovih navijača smatra kako su Dinamo i Građanski isti klub različitog imena. Drugi smatraju kako se radi o odvojenim klubovima s mnogo poveznica i zajedničke prošlosti. Treći, uglavnom oni koji za Dinamo ne navijaju, sprdaju se s činjenicom da se navijači kluba ne mogu dogovoriti kada je on osnovan.
Ni među najzadrtijim dinamovcima ne postoji konsenzus o tome kada je nastao njihov klub. Komplicirana i turbulentna prošlost Građanskog i Dinama čini ovo pitanje krajnje osjetljivim, a konačan i istinit odgovor gotovo nedostižnim.
Ipak, analizom konteksta nastajanja pa nestajanja Građanskog i proučavanjem samog identiteta kluba može se doći do odgovora koji se čini povijesno najispravnijim. U potpunosti je opravdano Dinamo smatrati sljednikom Građanskog, a u užem smislu i poistovjetiti ta dva kluba.
Svaki Dinamov navijač ima potpuno pravo danas slaviti rođendan svog kluba, a evo i zašto.
Zašto je nastao, a zašto nestao Građanski?
Građanski je nastao kao reakcija na snažnu mađarizaciju koju je ugarski sabor provodio na području tadašnje Hrvatske. Sve je kulminiralo Željezničkom pragmatikom, dokumentom kojem je svrha bila uvesti mađarski jezik kao službeni na hrvatske željeznice.
Suočeni sa snažnim prosvjedima iz redova hrvatske politike i naroda, Mađari su obznanili plan kako će u Zagrebu osnovati mađarski klub. Uz svu moguću financijsku i logističku pomoć mađarskih vlasti, klub je trebao svojim uspjesima i ugledom usmjeriti narodnu volju od otpora prema sve većem prihvaćanju mađarskog utjecaja.
Najugledniji dužnosnici tada postojećih zagrebačkih klubova odlučili su se za osnivanje novog kluba koji bi u svoj identitet inkorporirao najšire narodne mase. To nisu mogli ni Concordija, koja je bila pretežito klub srednjoškolaca, ni HAŠK, koji je uz poneka odstupanja ipak bio klub akademske zajednice.
Tako je nastao klub svih građana - Građanski. Zagreb se instantno zaljubio u tu ideju, a fantastični igrači, naslovi prvaka i pobjede nad renomiranim prvacima iz međunarodnog nogometa samo su ga učvrstili na poziciji najpopularnijeg zagrebačkog kluba.
Građanski je kroz svoju povijest bio purgerski, ali i (za ono vrijeme puno bitnije) - hrvatski klub. Nacionalna odrednica još je od osnutka bila ključan dio njegovog identiteta. Ta činjenica učinila ga je idealnom metom za režime, ovisno o trenutnim potrebama za političkom afirmacijom određene opcije.
Kada su 1945. komunisti stigli na vlast, bilo je jasno da će svi klubovi s predznakom koji nije na liniji njihove ideologije biti ugašeni. Raspušteni su svi veći prijeratni klubovi, a među njima i Građanski. Devetog lipnja iste godine osnovan je Dinamo kojem su na čelu mogli biti samo dužnosnici koji su odani režimu. Propaganda je činila sve da Dinamo pokaže kao sasvim zaseban i novi klub, ali ta ideja im nikada nije do kraja uspjela. Duh Građanskog je i u novim povijesnim okolnostima imao istu nit.
Što je Dinamo naslijedio od Građanskog?
Dinamo je od Građanskog naslijedio jako puno. Svoje je utakmice sve do 1948. godine igrao na starom stadionu Građanskog u Koturaškoj ulici. Od Građanskog je naslijedio i velik dio osnovnih klupskih obilježja - plavu boju dresa, kao i određene značajke grba. Naslijedio je i nadimak jednako prepoznat među Dinamovima navijačima, ali i najvećim rivalima - Purgeri.
Komunističke vlasti su na samom početku svoje vladavine žurno radile na tome da sve najbolje igrače iz Jugoslavije usmjere prema Partizanu, kao klubu pobjedničke armije. Dobar dio zagrebačkih igrača morao je ići u Beograd, ali je Dinamo do 1947. godine uspio sastaviti okosnicu momčadi od igrača iz Građanskog. U prve dvije poratne godine 13 bivših igrača Građanskog zaigralo je za Dinamo. Trener je vrlo brzo na nagovor svlačionice postao najveći trener u povijesti Građanskog, Martin Bukovy.
Važnije od svega, Dinamo je naslijedio čitavu navijačku bazu Građanskog. Iste narodne mase koje su godinama dolazile u Koturašku davati potporu klubu koji je bio snažan trn u oku mađarskom režimu sada su se našle u vrlo sličnim povijesnim okolnostima, s drugim protagonistima. Ponovno je postojao režim koji je Purgere htio učiniti nečim što nisu.
To ne znači da mnogi navijači Građanskog nisu, kao ni ostali građani Jugoslavije, bili uvjereni komunisti. Ali ta ideologija, kao ni ona mađarska, nikad nije mogla postati centralna nit klupskog identiteta. Zbog toga je Dinamo, kao i Građanski prije toga, uvijek bio prije svega hrvatski klub koji je zbog povijesnih okolnosti igrao pod nekom drugom zastavom.
To se najbolje vidjelo u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća kad su maksimirske tribine postale jedna od prvih pozornica na kojima se osjećalo kako projekt multinacionalne Jugoslavije ne može dugo opstati.
Zašto su navijači ključna spona između Dinama i Građanskog?
Pitanje o tome slavi li Dinamo rođendan na današnji dan može se u konačnici promatrati i kroz filozofsku prizmu - što to neki klub čini baš tim klubom, drugačijim od svih ostalih klubova?
To je klupski identitet, ono što klub predstavlja navijačkoj masi koja se oko njega okuplja i ono što stoji kao osnovna ideja kluba, bez obzira na povijesne okolnosti. To su svi oni djedovi i bake koji su vodili unuke najprije u Koturašku, a onda i u Maksimir kako bi ih odgajali u sportskom duhu. To su svi oni navijači Modrih koje su rivali i za vrijeme Građanskog i za vrijeme Dinama mrzili kao Purgere. To su svi oni kroničari koji su pratili oba kluba i izjednačavali ih proučavajući navijače tog doba.
Da stvar bude paradoksalna, kao i sve u Dinamovoj povijesti, najveći čavao u lijes ideje da je Dinamo direktni sljednik Građanskog dogodio se ne u Jugoslaviji, nego u slobodnoj Hrvatskoj. Franjo Tuđman je najprije ustrajao u suludoj ideji ujedinjavanja prijeratnih rivala HAŠK-a i Građanskog, a zatim ga pretvorio u nacionalni projekt s državnim imenom.
Jedan od aktivnih Bad Blue Boysa iz tog vremena prenio nam je svoja razmišljanja: "Uvjeren sam kako bi velika većina navijača prihvatila preimenovanje kluba u Građanski da se proveo referendum među nama. Vladalo je ozračje u kojem se obračunavalo s duhovima prošlosti i, ako se već 'moralo' mijenjati ime kluba, onda je jedino prihvatljivo bilo da se vrati Građanski. Ostalo su svinjarije."
Postoje stotine sličnih primjera
Dinamo i Građanski nisu jedinstven primjer toga da kontinuitet postojanja određenog kluba ne mora nužno podrazumijevati kontinuitet imena i drugih obilježja. Stoke City, Wolverhampton, Everton, Manchester United i Tottenham samo su neki od engleskih klubova koji su osnovani pod drugim imenom. Dapače, u tri najviša razreda engleskog nogometa kontinuitet imena kluba je gotovo pa iznimka.
Deseci i stotine drugih europskih klubova prolazili su fuzije, privremena gašenja, nasilne promjene imena i druge nepogode zbog kojih su se mijenjali. U tu skupinu, između ostalih, spadaju Inter, Milan, Barcelona i Benfica. Drugi klubovi su u prošlosti mijenjali imena zbog praktičnosti, a u novije vrijeme i zbog sponzorskih obaveza. Kontinuitet ne postoji ni u pravnom uređenju kluba, s obzirom na to da se on mijenja uslijed financijskih poteškoća, pretvaranja u dionička društva ili udruge građana.
Kada bismo pitanje Dinamove povijesti maksimalno banalizirali, onda bi najispravnije bilo reći kako je to klub koji je star tek 26 godina. Tada je osnovana udruga građana Dinamo koja je postojala paralelno s dioničkim društvom Dinamo koji je svoje utakmice igrao pod imenom Croatia. U trenutku kada je Croatia nagomilala dugove, oni su prebačeni na dioničko društvo koje je ugašeno, dok je Dinamo nastavio funkcionirati kao udruga građana bez ikakvih dugova. Dinamo u odnosu na tadašnju Croatiju nije imao istu upravu, ime ni pravno uređenje, ali ipak rijetko tko je spreman opovrgnuti da se radi o istom klubu.
Negirati dinamovcima pravo na povijest Građanskog je licemjerno
U konačnici, zamjerati Dinamu nedostatak pravnog kontinuiteta, pa i onog vezanog uz ime, u bilo koje doba njegove povijesti je licemjerno. Građanski je nasilno ugašen, odlukom jednopartijskog režima. Dinamu su 47 godina kasnije pioniri starog režima nasilno promijenili ime.
Negirati Dinamov kontinuitet uslijed takvih povijesnih okolnosti znači pravo na povijesnu istinu staviti u ruke tirana koji su sportske klubove koristili u propagandne svrhe. S obzirom na dugu povijest borbe Dinamovih navijača s režimima izvan (a naročito) i unutar kluba, takva logika je u potpunosti promašena. Oni su uvijek bili ti koji su branili identitet kluba, ono što ga čini takvim. Na povijesne okolnosti i političke promjene nisu uvijek mogli utjecati.
To ne znači da svaki Dinamov navijač mora svoj rođendan slaviti danas ni svoj klub doživljavati sljednikom Građanskog. To znači samo da na to ima potpuno pravo.
Građanski kad je to najmanje bio
Najzgodnije rješenje "pomirbe" dvije povijesne interpretacije došlo je prije 12 godina, kada je Dinamova uprava odlučila dodati riječ "građanski" u ime kluba. Time se zadržalo ustaljeno klupsko ime, uz svojevrsnu posvetu njegove prijeratne prošlosti.
Nažalost, to su napravili divljaci, u trenutku kada je klub bio najmanje gospodski i građanski u svojoj povijesti, čime je tu riječ, ali i poveznicu s Građanskim zgadio velikom dijelu Dinamovih navijača.
Bez obzira na to, sretan rođendan svim Purgerima koji ga danas slave.