SINOĆ je u četvrtfinalu SuperSport Hrvatskog nogometnog kupa na Rujevici odigran vjerojatno najluđi Jadranski derbi u povijesti. Rijeka je slavila 3:2 u utakmici u kojoj je Hajduk pola minute prije kraja sudačke nadoknade od 14 minuta imao apsolutno sve, a na kraju doživio poraz koji će se pamtiti godinama. Kad pomisliš da si od Hajduka vidio sve, on te ipak uspije šokirati. Hajduk je doživio svoju Tursku iz 2008., utakmicu o kojoj se ne priča.
Cijela atmosfera uoči susreta bila je kao da Bijeli dolaze na porciju šamaranja na Rujevicu i da ih se tu gotovo ništa ne pita. Nije to bilo bez razloga jer je recentna povijest susreta ovih protivnika baš takva da navijačima Hajduka ostavlja samo traume. Na kraju smo dobili jednu od najboljih predstava Hajduka na Rujevici ikad. Bijeli su nadigrali Rijeku u gotovo svakom segmentu igre, ali na kraju se možemo prisjetiti česte izjave Radomira Đalovića prošle sezone: "Tko te pita?"
Vrlo je lako sada prosuti kantu fekalija po Hajduku, ali to bi bilo prilično površno. Gonzalo Garcia utakmicu je pripremio gotovo savršeno, pogotovo u situaciji kada je imao dosta suspendiranih i ozlijeđenih igrača. Hajduk je na terenu djelovao kao momčad koja zna što želi i kako do tog cilja doći. Bez ludila koje se dogodilo na kraju, danas bi igrači i trener dobivali samo zaslužene pohvale.
Najveća promjena kod Hajduka bila je obrambena faza u formaciji 4-4-2, u kojoj su Michele Šego i Rokas Pukštas bili istureni igrači. Garcia je tom promjenom zatvorio bokove Rijeci, koje su obilato koristili u posljednjoj utakmici na Poljudu.
U suštini je gotovo potpuno ugasio Rijeku koja je gol mogla tražiti isključivo dugim loptama na Daniela Adu-Adjeija iza leđa obrane Hajduka i to je radila dobro, a Toni Silić zaslužuje sve pohvale za koncentraciju i reakcije kod takvih pokušaja. On je sinoć sve testove položio.
Druga promjena bio je gard momčadi, koji je bio vrlo pozitivan. Garcia je htio duel-utakmicu, što je bila riskantna odluka, ali Bijeli su bili odlični u tom segmentu. Teško je kod Hajduka pronaći nešto što nije funkcioniralo, ali sve analize padaju u vodu kada se pogleda semafor. Hajduk je doživio jedan okrutan poraz koji po prikazanom na terenu nije zaslužio, ali zaslužio ga je van terena.
Hajduku se često događaju nevjerojatni porazi i ispadanja. Prečesto da bi bilo slučajno. Kada su pretprošle sezone ispali od Ružomberoka, autor ovog teksta napisao je: "Često se u kafanskim pričama čuje da je Hajduk jednostavno proklet klub. Bacaju se frazetine kako 'cili život fali jedan gol', nabrajaju nesretna ispadanja i izgubljene utakmice.
Ako ti se to stalno ponavlja, onda to nije nesreća, nego kontinuitet neznanja, nedostatka vizije i shvaćanja što je to nogometni klub, tj. kako on treba funkcionirati. Hajduk nije proklet, Hajduk samo ne zna." Apsolutno ništa se od tada nije promijenilo. Hajduk sinoć nije ispao zbog nesreće ili prokletstva koje se nadvilo nad klub, nego zbog pet nevjerojatnih pogrešaka koje su sve odredile.
Sve je počelo uoči utakmice kada se događa prva pogreška. Umirovljeni povjerenik lige Josip Brezni spašava Hajduk javljajući im da Dario Marešić nema pravo nastupa jer je ove sezone već igrao u Kupu za Istru. Valjda bi jedino hajdučkije od ovakvog poraza bilo da je Hajduk dobio pa izgubio 3:0 bez borbe jer je Marešić zaigrao.
Da, nitko nije primijetio da postoji to pravilo koje je uvedeno na početku sezone. Ni mediji, ni navijači, ni netko treći. I zaista postoje okolnosti zbog kojih se može razumjeti da je netko u klubu napravio ovaj propust. To što se može razumjeti ne znači da taj propust nije potpuno bizaran i da nije direktno nanio štetu klubu. Trener i igrači su na zagrijavanju saznali da Marešić ne može igrati.
Valjda ne treba puno objašnjavati koliko je to poremetilo plan koji je netko gradio i na jedan način pripremao utakmicu četiri dana. Marino Skelin morao je u vatru potpuno nenadano i odradio je sve dobro do zadnje sekunde kada griješi u pokušaju izbijanja lopte i Gabrijel Rukavina zabija za pobjedu.
To nije njegova greška nego greška kluba. On se nije smio naći u situaciji da nakon teške ozljede mora igrati 110 minuta na Rujevici bez istinske pripreme. Mladom igraču u teškoj situaciji na trenutak je popustila koncentracija jer Hajduk na klupi nije imao nikoga da ga zamijeni, a on se već mučio s grčevima.
Netko može reći da bi zbog ozljede Zvonimira Šarlije ionako Hajduk na klupi imao samo juniora Roka Gabrića, ali nije isto ubaciti na deset minuta juniora kojeg si pripremio za tu mogućnost ili nekoga tko je išao na put da popuni broj. To je ista situacija kao kada je Branimir Mlačić pogriješio u Tirani na početku sezone. Klub je napravio da on mora igrati tu utakmicu.
Iako se za svaku grešku može naći neka doza razumijevanja, za propust s Marešićem netko mora odgovarati. Netko je u klubu zadužen da pazi na propozicije natjecanja, kartone i ostale tehničke aspekte. To je nečiji posao za koji je plaćen. Tko je glavni krivac, mogu se slobodno međusobno dogovoriti, ali minimalni standardi se negdje moraju postaviti. Netko danas u Hajduku mora dobiti otkaz.
Jednu od pet pogrešaka napravio je Filip Krovinović. Nakon što je Hajduk vrlo pametno i disciplinirano odradio cijelu sudačku nadoknadu, on 30 sekundi prije kraja, u situaciji u kojoj je teže donijeti pogrešnu nego dobru odluku, pokreće domino-efekt Hajdukove katastrofe. Da je tu loptu napucao na tribine, utakmica bi bila gotova, ali on loptu predaje u noge igrača Rijeke i ostalo je povijest.
Ovdje se ne radi o nekom klincu nego o jednom od najiskusnijih igrača kluba. Takva pogreška je apsolutno nedopustiva i to je Krovinovićev "Lučić trenutak" (kada je primio bizaran gol protiv Dinama u jeku borbe za titulu). Nakon toga nema više povratka kod navijača i teško je zamisliti svijet u kojem će on i sljedeće sezone igrati za Hajduk.
A najgore od svega je što otvara vrata narativu svih pljuvača Krovinovića kroz godine da su oni bili cijelo vrijeme u pravu. Nisu, ni blizu, a jadnici koji na društvenim mrežama čovjeku žele smrt su upravo to - frustrirani jadnici. Na kraju dana, koliko god navijače i klub ovakav poraz bolio, to je ipak samo nogomet i neka minimalna doza civiliziranosti mora postojati.
U priči od pet pogrešaka, dvije je napravio Ron Raci. Da, Krovinović je napravio glupost, ali što je točno stoperu Hajduka bilo u glavi da u onoj situaciji, u zadnjim sekundama utakmice, zamahuje nogom bez kontrole i skrivi penal, pravi je misterij.
Realno, u prvom poluvremenu ga je milisekunda dijelila između žutog kartona za simuliranje Toniju Fruku i još jednog skrivljenog penala gdje ide u potpuno nepotrebno i nelogično uklizavanje. Realno, potpuno izgubljeni Patrik Kolarić mu je mogao pokazati i direktni crveni karton za rušenje na centru igrača u vrlo izglednoj situaciji.
Utakmicu je začinio ispadanjem u zadnjoj akciji prije pogreške Skelina (zapravo kluba) i sve što je Hajduk gradio prosulo se u kaosu sudačke nadoknade. Hajduk je na kraju dana izgubio zbog onoga što je Garcia naglašavao na presici uoči utakmice - disciplina i koncentracija. To nije imao jednu minutu na utakmici i izgubio je.
Porazi, pa i ovakvi objektivno okrutni i nezasluženi, sastavni su dio sporta. Teško je ostati hladne glave nakon toga, ali otrovne strelice prema Kolariću (koji je zaista bio jako loš, ali reći da je oštetio Hajduk duboko je pogrešno) samo su gluposti u rangu Gattusova svađanja s Joškom Jeličićem.
Iako su to gluposti, mogu se razumjeti. Nakon ovakvog poraza frustracija u izjavama je razumljiva i na neki način dozvoljena. Ono što nije dozvoljeno Hajduku jest da sada opet ode prema raspadu koji mu se dogodi svake sezone. To je ustaljeni obrazac na proljeće. Svađa sa sucima, medijima ili HNS-om u veljači, porazi u svim bitnim utakmicama i onda odustajanje od svega u ožujku ili travnju.
Poraz od Dinama na Poljudu iduće nedjelje samo bi brže završio već realno završeno prvenstvo, ali to nije nikakva sudbinska utakmica kao što nije bila ni ona sinoć na Rujevici. Klub ima odgovornost prema navijačima da zadrži prisebnost, a ne potone opet u ludilo. Sudbinske utakmice ne postoje, ali postoje velike i bitne utakmice. Hajduk će u njima pobjeđivati tek kad mu porazi u njima prestanu određivati sudbinu kluba.