OBITELJ Kostelić ima posebno mjesto u hrvatskoj sportskoj povijesti. Janica i Ivica pod vodstvom oca Ante uspjeli su učiniti nešto što se prije početaka njihovih karijera činilo nemogućim - odvesti Hrvatsku na vrh svjetskog skijanja. Janica je bila na glasu kao supertalentirana skijašica, dok je Ivica nosio imidž velikog radnika. Zajedno su ostvarili rezultate koje će teško itko u Hrvatskoj ponoviti.
Ivica Kostelić (43) danas se bavi jedrenjem, sportom koji nije toliko popularan u Hrvatskoj, iako su naši olimpijci redovito osvajači medalja. Ivica je, sa svojim kolegom Darkom Prižmićem, nedavno ostvario zasad najveći uspjeh svoje jedriličarske karijere - pobijedio je u regati Roma per Due, jednoj od najjačih u njegovoj kategoriji.
Skijanje je, ipak, sport koji ga je proslavio i po kojem je još i danas poznat u svijetu. Kako kaže, manji je to sport danas nego što je bio kad su Janica i on ulazili. O svojim počecima, treniranju s ocem Antom i sestrom Janicom, najvećim uspjesima i razočaranjima te viđenju današnjeg skijanja govorio je u našem Intervjuu tjedna.
Pobijedili ste uvjerljivo u regati Roma per due. Kolik je to uspjeh za hrvatsko jedrenje?
Uspjelo nam je pobijediti, bili su uvjeti koji su odgovarali našem brodu, maksimalno smo to iskoristili. Prva dva dana smo napravili veliku prednost i uspjeli je sačuvati. Bila je ovo moja prva pobjeda u Klasi 40, tako da je to lijepa uspomena. Postoji priča da ljudi zapravo ne razumiju koliko je to velik uspjeh.
Ne bih rekao da je prevelik jer je jedrenje jako širok sport. U toj šumi raznih natjecanja i izazova ima većih i manjih. U Hrvatskoj offshore jedrenje u biti ne postoji, nitko se njime ozbiljno ne bavi niti je poznato među hrvatskim jedriličarima. Ali oni koji prate offshore znaju što znači Roma per due ili Route du Rhum, Transat Jacques Vabre...
Ova regata koju smo mi osvojili nije na razini onih regata na Atlantiku u kojima sam se natjecao u prošle dvije sezone. Konkurencija je manja, ali se tu radi o regati koja ima velik pedigre u svijetu offshorea. Ona je cijenjena, ima svoju reputaciju. Ne želim da se to preuveličava, lijep je uspjeh, ali nije ogroman. Kad uzmemo nekakvu pobjedu na regati na Atlantiku, to će biti baš velik uspjeh.
Jedrili ste s kolegom Darkom Prižmićem, kojeg ste opisali kao genetski nesalomljivu osobu. Kakav je vaš odnos?
Prižma je jedan poznati lik u hrvatskim jedriličarskim krugovima. On je mornar starog kova. Karakter je, vrlo zanimljiv lik. Pod jedriličarima starog kova mislim na ljude koji su vrlo izdržljivi, vični su moru i nevoljama na njemu. Ne treba im nikakav komfor i na neki način su otvrdnuli.
Od njih se ne može očekivati nekakve posebne finese kao kod modernih jedriličara. Prižmu odlikuje vrijeme u kojem je stvoren kao jedriličar, a to je vrijeme jedne mornarske hrabrosti i vještine. Poznat je pod nadimkom Barba, na svoj način je karizmatičan lik. Drago mi je da smo se upoznali.
Postoje li nekakve poveznice između skijanja i jedrenja?
Ako postoje sličnosti između ta dva sporta, onda postoje između olimpijskog jedrenja i alpskog skijanja. Tu je sve dovedeno do vrlo visokog nivoa. Konkurencija je velika i sitnice odlučuju. Offshore jedrenje je za mene kao freeride skijanje na velikim planinama.
To je sport koji nije doveden do sasvim visokog nivoa i konkurencija nije tako žestoka. Ono ima svoje specifične zahtjeve, koji se uz jedriličarske vještine odnose i na druge sposobnosti kao što su tehnička znanja, meteorologija, strategija, a posebno snaga volje i hrabrost.
U skijanju nastupate kao individualac, a pripremate se kao ekipa, što je također sličnost ta dva sporta. Za potporu jednog vrhunskog skijaša morate imati malu ekipu koja ga podržava. Brod je prevelik da bi se o njemu brinuo samo jedan čovjek.
Jedrenje je, kao i skijanje nekad u Hrvatskoj, nepoznanica za velik broj ljudi. Kako su izgledali Vaši počeci treninga skijanja?
Janica i ja nismo nastali iz vakuuma. Hrvatska je imala natjecatelje i prije nas, koji su se bavili ozbiljno skijanjem. Oni su bili na putu da postanu uspješni skijaši. Upoznao sam te ljude dok sam bio dijete.
Postojala je tradicija skijanja, ali ona zbog raznih stvari nije mogla zasjati sve do nakon osamostaljenja. Infrastruktura za pripreme je bila jako ograničena, ali je postojala. Uz jako puno improvizacije ste mogli trenirati, ali samo u zimskim mjesecima. Solidni uvjeti su bili dva-tri mjeseca godišnje.
Metode za trening Vašeg oca s vremenom su postale mit u Hrvatskoj. Kakve su one bile i koliko su zapravo zahtjevne?
U uvjetima kakve smo imali morate improvizirati, a ta se improvizacija s vremenom pretvara u mit, iako nije nikad htjela biti mit. Te neke legende uvijek imaju uporište u teoriji treninga. Naš trening bio je ekstravagantan, ali je u biti bio dosta štreberski. Teorija se dosta poštovala, a okolnosti su nas činile ekstravagantnima.
Ideja treninga skijanja bila je ideja mog oca. Bio je trener u rukometu i mnoge ideje je utemeljio na rukometu. Radi se o kreativnom umu koji je razmišljao out of the box i koji je čak i u rukometu uvijek bio ispred vremena. Nacrtao je program 1990. godine, bio je to 12-godišnji plan s ciljem osvajanja olimpijskih medalja 2002. godine.
Za mene je to i dalje nevjerojatna priča u koju ni sam ne bih povjerovao da to nisam vidio napisano na papir 1990. godine. U sportu su najveći planovi koji postoje četverogodišnji, i to je iznimka kad se rade, u skladu s olimpijskim ciklusom.
Plan mog oca je uspio osvajanjem olimpijskih medalja 2002. godine. Temeljio se na činjenici da mladi prije ulaska u pubertet imaju relativno malu masu u odnosu na snagu i da mogu podnositi jako puno ponavljanja.
Mi smo do otprilike 16. godine na treningu imali otprilike tri do četiri puta više ponavljanja od naše konkurencije. Kad je počela akceleracija (ubrzani rast), onda se taj volumen treninga puno smanjio, a počeo se povećavati intenzitet. Često se sjetim očeve izreke: "Trening je igra između volumena i intenziteta."
Na taj način u dječjoj fazi ti stekneš jedan kapital treninga koji ne možeš nadoknaditi u odrasloj dobi. Ne postoji odrasla osoba koja bi izdržala takav trening jer masa preraste snagu, to mogu izdržati samo djeca, i to pod uvjetom da imate radnu etiku. Kod djece je to bitno naučiti.
Meni je kao roditelju to jedna od aktualnih tema o kojoj često razmišljam. Kod djece treba prvo stvoriti radne navike jer će onda lako prijeći sve izazove koji se stave pred njih. Ako nemaju radne navike, onda će imati problema već u prvoj fazi.
Ljudi su čuli da smo mi puno trenirali, onda oni počnu puno trenirati u odrasloj dobi pa krahiraju na tom ogromnom volumenu jer to više ne mogu podnijeti. Koliko smo mi trenirali, odrasli natjecatelji to ne bi mogli podnijeti, odrazilo bi se gotovo sigurno negativno na rezultate.
Kroz karijeru ste imali brojne ozljede, koji su uzroci?
Mislim da nije trening kriv za ozljede. Očito se radi o genetici jer smo i ja i Janica imali dosta problema s ozljedama. Trening, koji ima velik volumen, troši tijelo, to je neosporno. U sportu uglavnom ljudi ne mogu objasniti točno na koji su način došli do rezultata jer se stalno mijenjaju treneri i sustavi. Rijetko te samo jedan čovjek vodi do rezultata.
Svaki vrhunski rezultat, ili bar većina, zahtijeva natprosječno trošenje. Vrhunski sport nije zdrav, ljudi riskiraju svoje zdravlje zbog rezultata. Ponekad se dogodi da ne platiš cijenu rezultata ozljedama i to je super, ali je rijetkost. Za pobjeđivanje se moraš uglavnom žrtvovati.
Ne bih čak rekao odricati, nego žrtvovati neke stvari da bi mogao raditi neke druge. U sportu žrtvuješ svoje zdravlje i svoje vrijeme i opcije. Mi smo morali pobijediti velike sustave kao što su Austrijanci, Talijani, Švicarci... Nemojte misliti da su oni prošli bez ozljeda. Oni su imali puno veći broj ozljeda od nas.
Međutim, nas je bilo samo dvoje i mi smo morali podnijeti ozljede koje inače podnosi cijeli sustav. Kad bismo uzeli da u Austriji ima u jednoj generaciji 2000 djece koja treniraju skijanje, od njih će možda pet postati vrhunski skijaši. Kad gledamo tako, s koliko ozljeda će njihov sustav platiti taj vrhunski rezultat?
Kako su skijaši iz tradicionalnih skijaških zemalja poput Austrije ili Švicarske reagirali kad ste se Janica i Vi probili do samog vrha?
Nikom nije drago kad ga pobijediš. Veliki sustavi, te velike skijaške nacije imaju neku opravdanu ili jako često neopravdanu i nerealnu uvjerenost u svoju posebnu vrijednost ili našu bezvrijednost.
Jer razmišljaju "tko su ti tamo neki iz bog zna kud, kaj su sad oni došli tu". Postoji ta jedna prepotencija, koja je nerealna. Sad smo mi tamo došli kao nekakvi patuljci i uspjeli smo ih pobijediti. Nisu to dobro primili.
Jeste li se ponekad osjećali diskriminirano?
Osjećali smo da nas diskriminiraju, ponavlja se to još i dandanas. Primijeti se to kod laganog namještanja ždrijebanja brojeva, ždrijebanja postavljača staza, onda revolti veći ili manji protiv postavljanja staza.
Posebice kad je tata bio aktivan kao postavljač staze. Tu je i opstruiranje kod raspoređivanja materijala - skija, pancerica itd. Na kraju i opstruiranje kod treninga. Imaju neke alate kojima te mogu opstruirati ako žele.
Je li Hirscherovo haklanje vrata na Sljemenu 2012., kad ste završili drugi, bilo jedna od tih opstrukcija?
Hirscherovo haklanje vjerujem da nije bilo opstrukcija. Karakteristično za taj trenutak je bilo što su Hirschera na svaki način tad štitili austrijski mediji, iako je imao putra na glavi. To u Hrvatskoj sigurno ne bi bio slučaj.
Vjerojatno bi to drugačije izgledalo da je neki Hrvat haklao i ušao u cilj. Onda bismo mi bili divljaci i Balkanci. Postoje predrasude, a one se ruše jedino pobjedama. Ponekad se sjetim te utrke. Ne mogu biti siguran je li Hirscher haklao u toj utrci, ali za Neureuthera sam siguran da je.
Nisam bio prisutan na raspravi gdje se odlučivalo o tom haklanju. Žao mi je, ali nema veze. Neko vrijeme sam se strašno živcirao oko toga i pogađalo me. Odgajan sam u viteškom duhu uz uvjerenje da sportska pobjeda koja nije ostvarena časno ne vrijedi ništa.
Za mene je to vrijedno prezira. Naučio sam da se ne treba živcirati oko toga. Kako god bilo, na kraju će se to već negdje poravnati, možda čak i ne u skijanju. Neki kažu da je to filozofija za luzere, ali mislim da ipak nije.
Smatrate li da je Hirscher najbolji skijaš svih vremena? Općenito, kako u današnje vrijeme usporediti skijaše?
O Hirscheru mislim da je on najbolji tehničar svih vremena. Iako, i Stenmark je na istom tom nivou. Teško mi je reći tko je od njih dvojice bolji. Općenito, sistem skijanja koji je danas na snazi podupire specijalizaciju za pojedine discipline.
Skijanje kao sport nije slalom, veleslalom ni brze discipline. Skijanje je sve to. Kad nekog nazivamo skijašem, to je frajer koji može sve to odvoziti na vrhunskoj razini. Ovi koji voze samo jednu disciplinu dobro su nekaj drugo, samo ne znam što. Ta dva tipa ne idu u istu rečenicu. Sustav radi cirkus, postoje ljudi koji voze samo zavoje i drugi koji voze samo ravno.
Skijali ste često protiv Bodea Millera, odličnog Amerikanca koji je bio i na glasu kao ekscentrična osoba. U kakvom ste odnosu bili s njim?
S Bodeom sam u jako dobrom odnosu. On kakav god je, hippie i ekstravagantan, on je u biti viteški lik. Kod njega nikad nije bilo nekakvih makinacija, njegove pobjede su čiste. On je čovjek koji ima posebno mjesto u povijesti skijanja.
Pozitivan je lik i poseban. Nikako nije negativan lik. S njim sam imao dosta situacija. Imali smo 2002. godine okršaj u Flachauu točno u podne, to je bila jedna od najnapetijih utrka u skijanju ikad. Bili smo direktno u dvoboju na sve ili ništa i ja sam dobio.
Nakon nekih deset godina smo na istoj stazi skijali i pitao sam ga sjeća li se tog događaja, a on mi je rekao: "Kako ne, to je najgori poraz u mojoj karijeri." U Schladmingu sam pao u drugoj vožnji noćnog slaloma nakon što sam bio drugi u prvoj vožnji.
Ostao sam neko vrijeme ležati na stazi, strgao sam križni ligament i natukao lopaticu. Padao je jako snijeg, a na startu je ostao samo Bode. Utrka je zaustavljena dok se ja ne maknem sa staze, a snijeg koji je padao otežavao je uvjete za skijanje.
Dok su me spustili, trajalo je to oko pola sata. Bode je nakon toga odvozio i završio četvrti ili peti. Pitali su ga je li u redu što su ga toliko zadržali na startu i je li zbog toga izgubio pobjedu. On je rekao: "Ivica je vrhunski natjecatelj i on mora dobiti svu pažnju koju zahtijeva vrhunski natjecatelj."
Nakon osvajanja Malog kristalnog globusa 2002. godine nosili ste majicu na kojoj je pisalo: "Ja nisam genije." Što je to značilo?
Netko je rekao te sezone "Ivice, ti si genije" jer sam niotkud došao do vrha. A moja priča je obrnuta. Uvijek se pričalo da je Janica velik talent, a ja velik radnik. To je točno, ali je i Janica bila velik radnik.
Htio sam reći da ne trebaš biti nikakav genije da pobijediš. Trebaš samo biti radnik. Jer ja nisam genije, ja sam običan frajer, ali sam se naradio. Ima jedan slogan koji kaže: "Svi su ljudi stvoreni da budu isti, neki samo jače treniraju u predsezoni."
Izašla je prije 20-ak godina u medije i jedna Vaša izjava prije utrke, rekli ste jednom prilikom da ste spremni i uvjereni u pobjedu kao njemački vojnik 1941. godine. Možete li nam pojasniti o čemu se radilo i kako je ta objava utjecala na Vas?
To je bio kraj doba moje nevinosti u odnosima s medijima. Nikad više nisam bio potpuno otvoren. Ali to je bila posljedica moje naivnosti. Bila je to prekretnica za mene. To je izrečeno u šali, off the record.
Mislio sam tad da novinari i ja radimo za istu stvar, da smo na neki način kolege. Nisam se odnosio prema njima kao prema strancima. Ali taj odnos je prestao poslije toga i nikad više nisam bio otvoren prema novinarima do kraja. Cijela ta stvar je bila neugodna za mene i moju obitelj.
Kakva je zarada u skijanju u odnosu na ostale sportove?
Ne trebamo se uspoređivati s nogometašima, to je jasno. Ali generalno je zarada za svijet sporta smiješna. Taj nagradni novac odražava jedan pedigre sporta. Skijanje je valjda najgori sport koji postoji po omjeru uloženog i dobivenog. Morate krenuti sa 7-8 godina.
Morate putovati cijeli život po tim brdima, najčešće zanemariti školu i socijalizaciju. Oprema je skupa, kao i prijevoz. Dođu tu ozljede, bolnice, treninzi. Trening-staze danas koštaju 300 eura za jedan dan. A skijaši moraju imati 220 dana treninga.
Onda dođeš negdje, postaneš vrhunski spustaš, budeš deseti u Bormiju, na najtežoj stazi, i dobiješ 500 eura. To je sramota bila pa su je s vremenom povećali. Zarada u skijanju je smiješna, a može biti pristojna jedino ako ste u samom vrhu.
Janica se mlada oprostila od skijanja. Je li to za Vas bio šok?
Janica je sama donijela tu odluku. Ne mogu reći da me šokirala, bila bi to prejaka riječ, ali me iznenadila. Ona je čak i na neki način najavila da bi se mogla oprostiti, ali ja nisam to ozbiljno shvatio, mislio sam da se šali. Znaš ono, kad je nekome teško na treningu pa kaže u afektu.
Sljemenska utrka je pred ukidanjem, bar tako tvrde mediji koji se bave skijanjem. Kakvo je Vaše mišljenje?
Bilo bi mi jako žao da više ne bude utrke na Sljemenu jer je bila uvijek vrhunska utrka. Trebalo je to baš doživjeti. Iskazali su se i hrvatski navijači. Pratile su nas predrasude. Sjećam se kad je Martina Ertl došla tu prvi put i rekla da je bila skeptična jer je vidjela hrvatske navijače u Mariboru i bili su relativno divlji.
I onda se ta publika na sljemenskoj utrci pokazala iznimno fer i svi su ostali paf. Nisu mogli vjerovati da je publika na Sljemenu navijala za sve. Zadnjih godina je bila borba s uvjetima na stazi, ali znao se izvući maksimum. Bila je i vrlo gledana. Mogao se pronaći i bolji, kasniji termin, kad su na Sljemenu bolji uvjeti.
Ali pitanje je bi li gledanost bila tolika. Utrka na Sljemenu znala je biti najgledanija utrka u Svjetskom kupu. Konkurencija su nam Kitzbühel i Wengen. Imati veće brojke od njih, to je kuriozitet. Puno je tu i političkih igrica, u FIS-u se događaju raskol i borba za vlast, a i Sljeme je dio toga.
Jeste li Vi imali neka neugodna iskustva s protivničkim navijačima?
Imao sam loša iskustva s austrijskim navijačima za vrijeme afere Hirscherovog haklanja 2012. godine. Vozio sam u Schladmingu, gdje je kulminiralo. Naravno, pokoja gruda je letjela uvijek prema meni, čak i ako nisam bio u fokusu. No ovaj put je to bila totalna kanonada, čak su i bacali boce. Hirscher je za njih bio faca, a ja sam bio neki kao tužibaba. Javni linč je svugdje vrlo sličan.
Ima li skijanje budućnost?
Skijanje je sport koji živi na pedigreu starih dana. Još uvijek je visokotehnološki sport koji zahtijeva veliku posvećenost. Visok je kriterij za dolazak u sam vrh i to se cijeni. Ali skijanje nije uspjelo sačuvati univerzalnost i prometnuti se u globalni sport, što ono je na turističkoj razini.
Skija se svugdje, čak i u Africi. Siguran sam da je skijanje danas manji sport nego kad sam ja u njega ulazio kao dijete. Mislim da će, nažalost, i dalje biti sve manji sport, osim u zemljama koje su tradicionalno vezane za skijanje jer one će uvijek imati dovoljno ljudi koje će zanimati vrhunsko skijanje. Generalno gledano, mislim da skijanje kao sport ide prema dolje.