ROBERT ŠPEHAR (52) jedan je od najboljih, ali i najpodcjenjenijih hrvatskih nogometaša svih vremena. Špehar je bio nogometni killer, premda nikad nije bio klasični napadač, bio je rođeni strijelac. Bio je legenda Osijeka s kojim je dva puta osvajao titulu najboljeg strijelca HNL-a.
Bio je član najjače generacije Zagreba koja se 1994. do zadnjeg kola borila s europskim Hajdukom za naslov prvaka. Jedan je od najboljih igrača Club Bruggea svih vremena, u Monacu je bio mentor Thierryju Henryju i Davidu Trezeguetu, a u dresu kluba iz Kneževine je u polufinalu Lige prvaka zabio gol Del Pierovom i Zidaneovom Juventusu.
U Veroni mu je trener bio Cesare Prandelli, u Monacu Jean Tigana, u Club Bruggeu Eric Gerets, u Galatasarayu Mircea Lucescu, a u Sportingu je dijelio svlačionicu s Peterom Schmeichelom.
Sa Špeharom smo pričali o nezavidnoj situaciji u kojoj se trenutačno nalazi Osijek, a slavni napadač nam je rekao kako smatra da je zaslužio da jednom dobije šansu da sjedne na klupu voljenog kluba te da zna da bi mogao pomoći. Sa Špeharom smo razgovarali o njegovoj čudesnoj i bogatoj karijeri, pričao nam je do sada nepoznate detalje o Fabienu Barthezu i Peteru Schmeichelu.
Saznali smo zbog čega su u ljeto 1992. u zadnji trenutak propali pregovori s tadašnjim HAŠK- Građanskim, a Špehar nam je ispričao zašto je odbio Hajduk premda su svi mediji objavili da je postao novi igrač splitskog kluba. Na kraju, Špehar je iznio detalje sukoba s Ćirom Blaževićem zbog kojih se zarekao da više neće igrati za reprezentaciju dok je Ćiro izbornik.
Što danas radi Robert Špehar?
Trenutno imam svoju sportsku agenciju, radim s igračima. Imam UEFA-inu PRO licencu, a zadnji trenerski posao mi je bio prošle godine u Marsoniji koju sam uveo u Drugu ligu. Kako ne mogu bez nogometa, kad radim u nekom klubu kao trener, agenciju stavim u stanje mirovanja, a kad nisam, onda se bavim tim poslom.
Koristim svoje veze u Europi, u klubovima gdje sam igrao kako bih pomogao pri transferu nekih igrača. Ne bih govorio o imenima, ali mogu reći da sam sudjelovao u brojnim transferima. Pokušavam što više ostati u nogometu jer taj sport je moj život. Ako već nisam uz liniju kao trener, onda se bavim ovim poslom.
Jedna ste od najvećih legendi Osijeka, Zoran Zekić je često znao reći da ste najbolji igrač kluba u posljednjih 30 godina. Vojnik ste kluba, više ste se puta vraćali u Gradski vrt kao igrač, a s obzirom na to da ste i profesionalni trener, pretpostavljam da imate ambicije jednog dana i sjesti na klubu najdražeg vam kluba?
Osijek je moj rodni grad. Tu sam napravio prve i zadnje nogometne korake. Naravno, Osijek je ne samo meni u srcu, nego cijeloj mojoj obitelji. Otac Slavko je bio legenda kluba i dugogodišnji vratar, sin Dino je također igrao u Osijeku. Tako da smo svi jako vezani za ovaj klub. Tri generacije Špehara su igrali za Osijek. Ne vjerujem da je itko od bivših igrača imao takvu čast.
U Osijeku sam bio igrač, kapetan kluba, predsjednik... Prihvatio sam se te uloge kad je klub trebalo spašavati da se ne ugasi i kad se apsolutno nitko želio primiti tog posla.
Naravno da mi je san jednog dana biti trener Osijeka. Pa zbog toga sam najviše i upisao trenersku akademiju, da jednom mogu imati čast da budem i trener kluba kojem sam dao sve u životu. Iskreno, mislim da se imam pravo nadati tome. Vjerujem da mogu biti prvoligaški trener i trener Osijeka. Dođe li do toga, spreman sam za taj izazov.
S Nenadom Bjelicom ste počeli kao klinac u Osijeku igrati nogomet, kasnije ste u ratnoj 1992. bili i suigrači u Osijeku. Prošle godine, kad je Bjelica bio na klupi, često ste ga znali kritizirati i navodno su vam se odnosi narušili. Što je tu istina i gdje je puklo između vas dvojice?
Što se mene tiče, između mene i Bjelice nikad ništa nije puklo. Štoviše, dok je bio trener Osijeka, bili smo više puta i na kavi. Kad je Bjelica došao, taj potez kluba sam pozdravio i imao je moju ogromnu podršku. Međutim u posljednje vrijeme sam često radio kao stručni komentator i analitičar i, sviđalo se to nekome ili ne, neke stvari nisam mogao prešutjeti jer sam smatrao da je važno da se kažu.
Ne mislim da su moje kritike bile uperene u Bjelicu osobno, već sam smatrao da je potrebno reći istinu i dalje mislim da je konstruktivna kritika uvijek dobrodošla. Dok je Bjelica imao rezultate, ja sam ga podržavao, ali kad je momčad upala u krizu, moja je obaveza bila da kažem što mislim.
Nikad niti jedna moja kritika nije bila zlonamjerna niti otrovna, a sad je li se zbog toga netko našao uvrijeđen, stvarno ne znam. U to ne ulazim, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Problem je nastao onog trenutka kad je Bjelica, u trenutku dok mu se momčad borila za naslov prvaka, stavio svoj problem s upravom ispred kluba.
Smatrao sam da je tajming bio katastrofalan za takav jedan sukob i među prvima sam rekao da se trebalo pričekati kraj sezone i sjesti s ljudima u klubu te vidjeti što i kako dalje. Takav potez napraviti nekoliko kola prije kraja, kad si u ozbiljnoj šansi za naslov, po meni je bilo totalno pogrešno.
Na kraju se pokazalo da sam bio u pravu. Osijek je do kraja izgubio neke važne bodove i ispao je iz utrke. Valjda su zbog toga neki ljudi zaključili da su između Nenada i mene odnosi narušeni. To nije točno jer ništa od svega što sam tada rekao nije bilo usmjereno prema Nenadu kao čovjeku.
Robert Špehar prvi s lijeva dolje, Nenad Bjelica peti s lijeva dolje
Znamo se čitav život, igrali smo skupa, ali kad nešto komentiram, moje je da kažem istinu, odnosno da stvari prezentiram onako kako sam ih ja vidio. Jesam li u pravu, ne znam, ali nikakve zle namjere prema Bjelici nije bilo.
Dapače, želim mu svu sreću svijeta u sportskom i životnom smislu, ali kad pričamo o njegovom kraju u Osijeku, onda moram reći da je priča završila na način koji nitko od nas koji volimo klub nije želio. Također, rekao sam da u čitavoj zbrci koja se dogodila tada u Osijeku ima i njegove odgovornosti i iza toga i danas stojim.
Osijek je lani, kako ste i sami rekli, nekoliko kola prije kraja prvenstva bio u utrci za naslov prvaka. Ova sezona je također počela dobro, no u posljednje vrijeme klub igra katastrofalno i teško se sjetiti kad je posljednji put momčad s Gradskog vrta bila u tako lošoj formi. Zbog čega?
Rekao bih da je dosta toga vezano za sukob Bjelice s upravom i da su korijeni današnjih problema u Osijeku u dobroj mjeri vezani za taj period. Nakon što je otišao Bjelica, na klupu je sjeo njegov pomoćnik Rene Poms, čovjek koji mu je bio zadužen za rad s obranom.
I tada sam imao svoje mišljenje jer mi je bilo jako čudno da pomoćnik trenera koji je otišao ostaje trener u klubu. Dao sam mu podršku i posebno me veselio način na koji je Poms počeo u Osijeku. Za razliku od Bjelice, koji je forsirao ziheraški, krut i pragmatičan nogomet s puno preskakanja igre, sve suprotno od onog kakav je bio kao igrač, Poms je u prvih nekoliko utakmica pokazao fenomenalan napredak.
Osijek je igrao puno brže, atraktivnije, s puno kombinatorike, igrači su izgledali kao preporođeni, a Osijek je imao rezultate. E sad, što se dogodilo u posljednjih nekoliko kola jako teško mi je objasniti. Poms se odmakao od taktike i vizije koju je na početku forsirao i donio je nekoliko po meni jako čudnih odluka. U redu, istina je i to da mu je uprava prodala tri jako važna igrača, što se sigurno odrazilo i na igru.
Međutim, Osijek u posljednjih šest kola igra neprepoznatljivo loše, posebno usporedimo li prvih nekoliko utakmica. Za taj početak sezone Pomsu palac gore, a za ovaj dio nažalost ne i logično je da je nakon poraza u Kupu od Hajduka morao otići.
Kroz čitavo ovo vrijeme turbulencija u klubu i potrage za trenerom, je li Vas itko iz Osijeka ikad kontaktirao i barem dao naslutiti da ste jedan od kandidata za klupu?
Zaista se čudim što me nikad, baš nikad nitko iz kluba nije kontaktirao i barem me pozvao na razgovor. Ne mogu sad reći da sam razočaran, ali da, čudno mi je i krivo mi je zbog toga. Kad se god traži novi trener, nema imena koje se ne spomene, svi se nešto guraju, osim mene. Mene koji živim dva kilometra od stadiona. Nikad me nitko nije kontaktirao, pa ni sad kad je Poms otišao, a mislim da vrijedim i da sam zaslužio šansu.
Napravio sam prve trenerske korake u trećoj i drugoj hrvatskoj ligi i tamo sam odradio odličan posao. Imam znanja, imam iskustva, imam želju, ali očito je problem što ne pripadam nekom lobiju koji bi mi dao priliku. Tko zna, možda se nekad netko i sjeti mene, a dogodi li se to, ja sam spreman.
S mađarskim vlasnicima sam dva puta bio na razgovorima. No, nakon toga se nitko više nije javio. Volio bih biti trener, naravno, ali s obzirom na moju karijeru, na kontakte koje imam, na iskustvo, mislim da najdražem klubu mogu pomoći i na nekoj drugoj funkciji. No, očito me netko iz nekog razloga sabotira i buši. Što se tiče novog trenera Borimira Perkovića, želim njemu i njegovom stožeru svu sreću da vrate naš Osijek tamo gdje mu je mjesto.
S 18 godina ste 1988. debitirali u prvoj momčadi Osijeka u ondašnjoj vrlo jakoj Jugo ligi. Kako je to onda izgledalo i kako ste uopće počeli igrati nogomet?
Počeo sam igrati nogomet otkako znam za sebe. Otac Slavko je bio golman i trener u Osijeku i kao maloga me vodio na svaku utakmicu, bilo da se radilo od prvoj ligi ili nekom niželigaškom susretu. Kao dječak sam pogledao na stotine utakmica i već tada je bilo jasno da će nogomet biti moj život.
Kako sam imao i nekakav talent, prirodno je bilo da krenem trenirati. Imao sam desetak godina kad sam s prijateljima s Juga 2, kvarta u kojem sam odrastao, došao na prvi trening. Nekad je bilo drugačije. Postojali su pioniri, kadeti, juniori i seniori. Nije bilo limača i sličnih mlađih kategorija.
Kako su svi moji prijatelji bili za godinu, dvije stariji od mene, njih su sve primili, a meni su rekli da se vratim iduće godine jer sam bio premali. Sjećam se da sam na povratku kući plakao kao kišna godina i da je tih godinu dana bila najsporija godina u mom životu.
Iduće godine su me primili u pionire i tri sam godine trenirao u Osijeku. No nije bilo sve idealno. Smatrao sam da nisam dobivao zasluženu pažnju, mislio sam da sam zaslužio više igrati i bio sam razočaran. Tako da sam s 14 godina otišao u Olimpiju, klub iz Osijeka koji je u to vrijeme bio respektabilan trećeligaš.
S 15 godina sam dobio šansu igrati za seniore treću međurepubličku ligu, dok su ti moji vršnjaci igrali juniorske utakmice. Koliko sam u početku bio nesretan što nisam dobio šansu, na kraju se pokazalo da je odluka da odem u Olimpiju bila pun pogodak. Kako sam u Olimpiji igrao odlično, a stekao sam iskustvo igranja jako teških i zahtjevnih seniorskih utakmica, Osijek me vratio i sa mnom je potpisao četverogodišnji profesionalni ugovor, jer su me tražili tadašnji prvoligaši Čelik iz Zenice, Sloboda iz Tuzle i Rijeka.
S druge strane, većinu klinaca koji su prije tri, četiri godine ocijenjeni da su talentiraniji od mene, Osijek ili je poslao negdje na kaljenje ili ih je otpisao. Te 1988. sam bio na terenu kad se Kohorta osnovala. Debi sam imao u Sarajevu protiv Željezničara, a odigrao sam jako dobro i dobio sam odličnu ocjenu. Iduće kolo protiv Veleža doma sam opet zaigrao u prvih 11, a morate znati da je u to doba Osijek imao odlične igrače. Bio je tu Šuker, Jasmin Džeko, Miroslav Žitnjak, Željko Pakasin i brojni drugi.
Kako je bilo igrati s Davorom Šukerom u napadu Osijeka u to doba kad ste upali u prvu momčad kao klinac?
S Davorom nisam igrao puno, mislim pola sezone jer je on jako brzo otišao u Dinamo. Pravog golgetera vidiš najprije na treningu. Takav osjećaj za gol je imao malo tko. Davor je imao sposobnost ne iz polušanse, nego iz ničega zabiti gol. Posjedovao je nevjerojatnu moć egzekucije.
Sjećam se da smo često nakon treninga išli na bilijar. Nije on bio puno stariji od mene, ali već tada je bio zvijezda, bio je prvak svijeta iz Čilea i afirmirano ime ondašnje lige za kojeg su se otimali i Zvezda i Hajduk. Znam da mi je to tada bila velika čast. U karijeri sam igrao s puno fenomenalnih igrača, ali ponosan sam i da sam igrao u klubu i u reprezentaciji sa Šukerom.
Osijek je te prve sezone 1992. na kraju završio treći iza Hajduka i Zagreba. Kako je bilo igrati nogomet u trenucima kad je Osijek bio gotovo svakodnevno bombardiran?
To treće mjesto je bio fenomenalan rezultat kad znamo u kakvim smo uvjetima živjeli, trenirali i igrali. Nismo mogli ni trenirati u Osijeku, a kamoli igrati. Trenirali smo i igrali u Đakovu, Kutjevu, Donjem Miholjcu... Igraš utakmicu, a čim ona završi, svi jurimo na telefon da vidimo je li sve u redu, je li tko poginuo.
Moram priznati da smo svugdje bili dočekani fantastično, ali ipak nije to isto kad nismo mogli igrati na Gradskom vrtu. U takvim okolnostima, a uzmemo li u obzir koliko je liga tada bila jaka, to treće mjesto je senzacionalan rezultat. Svim igračima Osijeka skidam kapu, jer tada smo bili bez prebijene pare, nismo imali gotovo nikakva primanja, stalno smo bili na putu.
Više smo vremena proveli u autobusima nego na terenu. Sjećam se da je 90 posto publike kad smo igrali jednu utakmicu u Donjem Miholjcu nosilo uniformu, došli su direktno s ratišta na stadion. To nam je bio dodatni motiv da zbog tih ljudi odigramo i bolje nego što smo objektivno mogli. Do samog kraja smo te sezone bili u igri čak da budemo i prvi, tako da bih rekao da smo napravili najviše što smo mogli.
Nakon te prve sezone Dinamo, odnosno HAŠK-Građanski je bio tek peti. Za trenera je stigao Ćiro, a cijela prva momčad je stavljena na transfer-listu. S posudbe su vraćeni Cvitanović i Turković iz Varteksa, Škrinjar iz Zagreba te su u Maksimiru gradili megamomčad za prvaka. Vi ste praktički sve potpisali s Dinamom, čak ste se slikali s Goranom Vlaovićem u plavom salonu s dresom Dinama, a tog istog dana kasnije ste trebali igrati za Modre protiv Rijeke. No, u zadnji trenutak je transfer propao, a Vi ste za dva dana potpisali za Zagreb. Što se dogodilo?
Nakon te prve sezone me Hajduk također tražio. Nekoliko puta sam se susreo s njihovom predstavnicima u Zagrebu, ali Dinamo je bio najuporniji i najkonkretniji. Tada je predsjednik Dinama bio Josip Šoić, a Ćiro je bio trener. Došao sam na završne pregovore u Zagreb skupa s tadašnjim predsjednikom Osijeka Branimirom Glavašem. To je bila subota, a sutradan sam trebao igrati protiv Rijeke.
Sve su novine sa subote na nedjelju objavile da sam postao igrač Dinama, a ja sam se u subotu čak slikao s praznim papirom i olovkom. Pružili smo si ruke, sve smo dogovorili i trebalo je samo potpisati taj ugovor. Glavaš i cijela uprava Osijeka je sjedila u plavom salonu, pijuckali su, a novinari su čekali na prve izjave.
U tom me trenutku Šoić pozvao sa strane i rekao mi da samo još nešto uskladimo oko ugovora. Tada sam shvatio da sve ono što smo dan prije dogovorili više ne vrijedi i, da budem iskren, željeli su me prevariti. Rekao sam da takav ugovor potpisati neću i došao sam do Glavaša i rekao mu da me žele prevariti.
Glavaš je ustao i zajedno smo sjeli u auto i krenuli za Osijek. Koliko god je taj ugovor mogao pomoći Osijeku u trenutku teške besparice, nismo željeli pristati na ucjene i da nas netko vara.
Samo par dana kasnije ste potpisali za Zagreb. Kako je došlo do tog posla?
Tada su u upravi Zagreba bili braća Međugorac, koji su imali viziju da od tog kluba stvore megamomčad koja će se boriti za prvaka. Zagreb je godinu dana ranije bio drugi, a sad su željeli napraviti korak više. Trener je bio Josip Skoblar, a direktor je bio Dražan Jerković. Nakon dva ili tri dana su mi se javili i zamolili su me da dođem opet u Zagreb.
Iskreno, nije mi se baš dalo jer mi je muka bilo zbog svega onog što sam doživio od Dinama. Ipak, nazvali su me i rekli su mi da dođem i da me ugovor čeka. Zaista su bili korektni, sve je bilo ispoštovano, a ugovor je bio isti kao onaj koji sam trebao potpisati s Dinamom.
S financijske strane radilo se o odličnom poslu, ali novac nije bio presudan. Uvjerili su me da grade sjajnu momčad koja ima ambicije boriti se za titulu. Sa mnom u paketu je stigao iz Osijeka i Miroslav Bičanić. Imali smo stvarno fantastičnu ekipu. Bio je tu Joško Popović, braća Biškup, Žitnjak, Rosso, Konjić, Čeko, Karabeg, da ne nabrajam dalje.
Dvije godine zaredom smo prvenstvo izgubili za bod, doslovce u zadnjim kolima. Posebno je bolna bila ona druga godina, kad smo prvenstvo izgubili u predzadnjem kolu kod kuće u Kranjčevićevoj protiv Hajduka. Bod nam je bio dovoljan i s njim bi u zadnjem kolu išli kod Cibalije gdje bi proslavili naslov prvaka. No dogodio se onaj slobodan udarac i gol Vulića s 40 metara. Mi smo na kraju opet bili drugi, a Hajduk je s tim golom iduće sezone završio u četvrtfinalu Lige prvaka.
Nakon te sezone vratili ste se u Osijek i opet ste bili do zadnjeg kola praktički u borbi za naslov. Hajduk je opet bio prvak, ali Vi ste uzeli prvu od dvije titule najboljeg strijelca HNL-a. Kako je došlo do povratka na Gradski vrt?
Nakon te dvije sezone u Zagrebu, kad smo dva puta u zadnjim kolima ostali bez naslova prvaka, interes braće Međugorac je malo splasnuo, a u to vrijeme je rat u Osijeku napokon završio. Klub je dobio dozvolu da može igrati kod kuće i u gradu je zavladala euforija.
Glavaš je sve organizirao, alarmirao je sve privrednike da pomognu klubu. Plan je bio da se stvori jaka momčad koja se može boriti za prvaka, a svi mi, koji smo iz kluba otišli zbog besparice, željeli smo se vratiti. Momčad je bila odlična, trener je bio Ivo Šušak i do samog kraja, do zadnjeg kola smo bili u igri za prvaka.
Bio sam najbolji strijelac lige, a zadnje kolo smo na Poljudu s pobjedom mogli čak postati i prvaci. Sezona je bila sjajna, ljudi su bili željni nogometa i na svakoj domaćoj utakmici imali smo između 10 do 15 tisuća navijača na stadionu. Na derbijima je stadion uvijek bio krcat, a i na takozvanim malim utakmicama imali smo fantastičnu podršku.
Znali smo zabijati po tri, četiri, pet komada, navijači bi gradom pjevali, navijali, grad je opet živio za klub i stvarno je bilo prekrasno tada biti igrač Osijeka. Evo, naježim se kad se toga sjetim. Cijelu sam sezonu igrao odlično, pratilo me dosta klubova, a najodlučniji je bio Club Brugge.
Tako da sam i prije zadnjeg kola s Hajdukom već potpisao s njima ugovor, a Osijeku je pripala lijepa odšteta. Puno njih me nagovaralo da ne igram zadnje kolo, da se mogu ozlijediti i da može doći da raskida ugovora. Nije mi to padalo na pamet. Želio sam igrati, čak i po cijenu da se ozlijedim i da raskinem ugovor na vlastitu štetu.
Poljud je bio krcat, njima je pobjeda osiguravala naslov prvaka. Igrala se peta minuta, odigrao sam dupli pas na centru i krenuo sam prema vrataru, a onda me s leđa pomeo Igor Štimac. Prema svim pravilima trebao je to biti čisti crveni karton, no dobio je samo žuti, a mene su krpali nekoliko minuta.
Da sam zabio, tko zna kako bi utakmica završila. Zglob mi je otekao i kroz glavu mi je prošlo ono najgore - da će čitav posao propasti. Fizioterapeut me molio da izađem vani, da je noga otekla, ali sam mu rekao da samo ledi jer želim igrati do kraja.
No, Hajduk je zabio prvi gol, pa drugi i utakmica je bila gotova. Mi smo ostali bez titule, a taj Hajduk je u to vrijeme igrao četvrtfinale s onim Ajaxom koji se prošetao do naslova prvaka Europe.
U to vrijeme je predsjednik Osijeka bio Branimir Glavaš, a sportski direktor Zdravko Mamić. Kako su u pitanju kontroverzne osobe, kako je bilo s njima raditi?
Glavaš je u to doba bio veliki autoritet u županiji i gradu Osijeku. Kako sam već rekao, uspio je složiti klub i što se tiče igračkog kadra i struke. Financijski je sve bilo posloženo kako treba, animirao je navijače koji su hrlili na stadion. Bili smo u ozbiljnoj igri za prvo mjesto, a onda je kao grom iz vedra neba stigla vijest da Glavaš dovodi Zdravka za sportskog direktora.
Mamić se u to vrijeme posvađao s ljudima u Dinamu i došao je u Osijek. Mile Dumančić je bio direktor, a Zdravko mu je bio kao nekakva podrška. Mamić se nije u Osijeku zadržao dugo, vratio se brzo u Dinamo, ali i u to malo vremena što je proveo kod nas, na svoj osebujan način je dodatno podigao euforiju u gradu. Zdravko je znao zapaliti mase, ali nije mogao bez Dinama i vratio se prvom prilikom.
U dvije sezone koliko ste proveli u Club Bruggeu ostavili ste nevjerojatan trag. Navijači Vas i danas smatraju jednim od najvećih igrača u povijesti kluba, s Mariom Stanićem ste činili jedan od najubojitijih tandema u Europi, a bili ste i najbolji strijelac Belgije. Kako Vam je bilo u Bruggeu?
Osijek je moj grad, ali od svih klubova u kojima sam igrao vani, Brugge zauzima posebno mjesto u mom srcu. Kako sam u Osijeku odigrao odličnu sezonu, bilo je dosta ponuda iz Europe, a onda se javio pokojni Mitar Ružić, koji je surađivao s Club Bruggeom.
U to vrijeme zbog pokojnog Josipa Webera sam od belgijskih klubova znao za Cercle Brugge, za Anderlecht, za Antwerpen, za još par klubova, ali Club Brugge mi je bio velika nepoznanica. Devet godina nisu bili prvaci, ali Mitar mi je objasnio da se radi, uz Anderlecht, o najvećem belgijskom klubu.
Imao sam dvije ponude koje su bile financijske jače od te, ali uvjerili su me da se radi o ekipi koja se stvara, koja će dominirati i koja je stvorena za mene. Tako je na kraju i bilo. Stanić i ja smo stigli isti dan, u istom smo hotelu bili. Mario je došao iz Benfice, ja iz Osijeka.
Stanić je prve godine bio prvi strijelac lige, ja iduće, ali najvažnija stvar, zbog čega me navijači u Bruggeu i danas cijene, je to da je klub nakon devet godina postao prvak. Uzeli smo i Kup. Superkup, sve što se osvojiti moglo, a ludnica u gradu je bila nevjerojatna. Sjećam se, ljeto je bilo, a vozili su nas u autobusu s otvorenim krovom dok je čitav grad bio na ulici.
Bila je to prekretnica za Club Brugge, i danas dominiraju u Belgiji, a sve je to počelo od trenutka kad smo uzeli taj prvi naslov nakon devet godina. Na kraju, Stanić i ja smo se prodali u velike klubove za velike novce i klub je jako lijepo zaradio. Mario je otišao u Parmu, ja u Monacu, no i danas su nam navijači zahvalni. Često sam tamo, zovu me, a nekoliko sam puta izveo i početni udarac uz ovacije punog stadiona. Malo je reći da sam ponosan na to doba koje sam proveo u Bruggeu.
Nakon Bruggea ste otišli u Monaco gdje ste 1998. igrali polufinale Lige prvaka protiv Juventusa kojem ste čak zabili gol u uzvratu u Monte Carlu. Monaco je tada imao strašnu momčad. Na vratima je bio Barthez, bili su tu Henry, Trézéguet, Ludovic Giuly Costinha, John Arne Riise, Willy Sagnol, Fabri Lamouchi, Viktor Ikpeba, Muhamed Konjić, a trener je bio legenda Jean Tigana. Kako je uopće došlo do tog transfera?
Pratili su me dugo. Jako dugo. Bio sam prvi strijelac Hrvatske s 26 golova, pa sam iduće sezone u Bruggeu zabio 14 golova, iduće sam bio najbolji strijelac lige s 26 golova, a tada sam bio i reprezentativac. Imao sam puno ponuda u to vrijeme, ali sreća da je u Belgiji tada živio Luciano D'Onofrio, čovjek koji će mi do kraja karijere biti menadžer.
Čovjek je radio sa svim europskim velikanima, a imao je odlične veze u Monacu. Monaco je tada prodao za ogroman novac Sonnyja Andersona u Barcelonu i mogli su kupiti koga su htjeli. D'Onofrio me pratio, shvatio je da sam ja igrač za njih i transfer u Kneževinu je tada bio najveći u povijesti belgijskog nogometa.
Monaco je specifičan klub, Monte Carlo je poseban grad i za mene je dolazak tamo bio ostvarenje snova. No čitav posao je trajao jako dugo. Skautirali su me mjesecima, bili su na svakoj utakmici, na svakom treningu. Sjećam se da sam počeo sezonu s Bruggeom, za trenera je stigao slavni belgijski nogometaš Eric Gerets, a prvo kolo smo igrali u gostima kod Genta.
Bio je pun stadion, a oni su došli po tko zna koji put me gledati. Moram priznati da me to iščekivanje ubijalo, pritisak je bio strašan, neizvjesnost je bila golema, ali srećom, odigrali smo odlično u Gentu, pobijedili 4:0, a ja sam zabio tri gola. Par minuta prije kraja utakmice sam izašao iz igre, a cijeli stadion me pozdravio ovacijama.
Tad su napokon odlučili da je to to, da me žele, i idućih sedam dana nisu odlazili iz Bruggea dok me na kraju nisu kupili. Kako je bio posljednji trenutak za prijavu za Ligu prvaka, princ Monaca je poslao privatni avion u dva ujutro kako bi stigli sve na vrijeme potpisati.
Robert Špehar s Princom Monaca Albertom II
Stigao sam u klub koji je imao nevjerojatne igrače, čudesnu momčad, nešto nestvarno. Sjećam se da su mi, dok sam letio tim avionom u Monte Carlo, kroz glavu prolazile misli da sam prije par godina igrao pod bombama, nisam znao hoću li ostati živ, bez novca, a sad idem u klub za koji igra nekoliko igrača koji će kasnije postati legende. Posljednjeg dana prijelaznog roka sam potpisao četverogodišnji ugovor, bio je petak, a već u subotu smo imali prvenstvenu utakmicu u Nantesu.
Letio sam tamo istim tim prinčevim avionom, a sa mnom je bio i Konjić, koji je stigao iz Švicarske. Obojica nismo ni sanjali da ćemo igrati. Nismo odradili niti jedan trening, nismo ni upoznali trenera i suigrače. Mislili smo da nas vode da vidimo momčad, da se upoznamo, no pokazalo se da će priča biti totalno drugačija.
Pred utakmicu smo imali sastanak. Konjić nije znao jezike, ja sam znao nešto engleskog i dobili smo prevoditelja koji je meni s francuskog prevodio na engleski, a ja Konjiću na hrvatski. Na ploči smo vidjeli sastav, ali uz broj nije stajalo ime, nego samo jedno slovo. Broj 1 i B, to je bio Barthez.
Tigana priča nešto o taktici i dođe do slova K i kaže Konjić. Konjić se nije ni trgnuo, nije uopće shvatio da će igrati od početka. Kažem mu ja na uho: ''Konja, pa ti igraš.'' Ovaj me gleda i ne vjeruje. Tigana dalje nešto priča, nabraja sastav, a ja vidim na ploči neka slova, ali nigdje ne vidim Š. Vidim S, ali nema kvačice. Pojma nemam ni tko je taj S.
Naravno, jasno mi je bilo da neću igrati. Međutim, Tigana dođe do slova S i kaže: 'Spehar'. Ja slušam i ne vjerujem. Konjiću kažem opet na uho: ''Konja, igram i ja.'' Obojica smo se tresli od treme i straha. No, kad te ide, ide te. Igrala se 12. ili 13. minuta, bio je neki centaršut i ja zabijem glavom za 1:0. Na kraju smo pobijedili 3:0.
Idući dan pune nas novine. Sjećam se, sljedeće jutro sjedimo Konjić i ja u Monte Carlu na kavi ispred nekog kasina, dan prekrasan, oko nas prolaze Ferrariji, Porschei, mi držimo novine i gledamo slike, pojma nemamo što piše jer jezik ne razumijemo, ali vidimo naše slike. Nikad to neću zaboraviti, Konjić me pogleda i upita: ''Robi, molim te, ajde uštipni me. Nisam siguran je li ja ovo sve sanjam.''
Monaco je tada imao stvarno mega ekipu, ali se nekako najviše izdvajaju Thierry Henry, David Trezeguet i ekscentrični Fabien Barthez, koji su te 1998. postali prvaci svijeta s Francuskom te su kasnije ostavili nevjerojatan trag u povijesti nogometa. Imate li kakvu anegdotu s njima?
U životu ti se neke stvari stvarno moraju ''potrefiti''. Henry i Trezeguet su tada bili svjetski prvaci, standardni igrači u Francuskoj, ali na početku sezone nisu bili u nekoj naročitoj formi. Monaco je u prvih par kola u nekim utakmicama kiksao, a u klubu se prepali da su ih možda premlade gurnuli u vatru te da bi uz njih trebao biti netko iskusniji. Tada sam imao 28 godina i Tigana je u meni vidio upravo takvog igrača.
No, na prvom treningu sam vidio o kakvim igračima se radi. Nešto nevjerojatno. Trezeguet je svaku loptu, koliko god ona teška bila, uredno zabijao. Gledam i ne vjerujem što se događa. Stroj za golove. Kako god lopta dođe, on je zakucao. Henry je pak bio nešto drugačiji tip napadača. Bio je brzanac, ali pravi virtuoz s loptom. Sjećam se zanimljive situacije s tog polufinala Lige prvaka protiv Juventusa.
Prvu utakmicu u Torinu smo izgubili 4:1, ali moram reći totalno nezasluženo. Del Piero nam je zabio, pa smo mi odmah izjednačili. Zatim je Del Piero zabio još dva gola, a mi smo pokušavali do kraja zabiti bar još jedan gol kako bi imali nekakve šanse u uzvratu.
No, umjesto 3:2, Zidane nam na samom kraju utakmice zabije za 4:1. Znali smo da u uzvratu nemamo šanse, ali princ je prije uzvrata u Monte Carlu ušao u svlačionicu i rekao nam kako nije čak ni važno da prođemo, kako smo napravili veliku stvar za grad, za Kneževinu i kako će nam u slučaju bilo kakve pobjede isplatiti premiju kao da smo prošli u finale.
Rezultat je bio 2:2, a onda sam ja zabio za pobjedu. Nismo prošli, ali je veselje bilo nevjerojatno. Nikome od tih igrača te premije nisu bile presudne, ali drago nam je bilo što smo ih dobili. Sjećam se da su se navijači pitali nakon utakmice čemu se mi tako veselimo, a ispali smo.
U svlačionici su me nosili na rukama, kao djeca su me bacali u jacuzzi. Što se tiče Bartheza, o njemu bih mogao ispričati sto priča. Najviše mi je ostala u pamćenju jedna anegdota s one moje prve utakmice u Nantesu. Barthez je bio poznat da je rukave na svojim dresovima rezao škarama.
U početku sam mislio da za njega posebno dizajniraju dres, ali ne, on je sa sobom stalno imao škare i pred početak bi odrezao rukave. Jedan takav dres s posvetom imam doma kao uspomenu. Na poluvremenu te utakmice u Nantesu vodimo 1:0 mojim golom, a ja pokušavam pronaći WC.
No, izgubim se i umjesto u toalet uđem u prostoriju s tuševima. Uđem unutra i vidim Bartheza kako sjedi na podu s onim svojim odrezanim rukavima i puši cigaru. Gledam ja njega, gleda on mene. Pokaže mi palac gore za gol što sam zabio i samo nastavi pušiti.
Kakav je Barthez bio privatno?
Ma sjajan tip. Malo lud, ali prekrasna osoba. U to vrijeme je bio u vezi s jednim od najslavnijih top modela svih vremena, Lindom Evangelistom. Često me molio da supruga i ja idemo s njima na večeru. Mi se skockali, ono, idemo na večeru u Monte Carlu s možda najpoznatijim parom svijeta, a njih dvoje u nekom jednostavnom jeansu, tenisicama i baš ih je bilo briga.
Tada sam shvatio da što je netko veća zvijezda, jednostavniji je čovjek. Nekome tko to gleda sa strane možda se čini drugačije, ali oni su željni intime, običnog, normalnog druženja. Ljudi misle da kad netko ima novca, kad je slavan, da je uobražen i arogantan jer ih ne poznaju. Totalno pogrešna percepcija. Iz mog iskustva mogu reći da su u 99 posto slučajeva sjajni i jednostavni ljudi.
Nakon Monaca slijede četiri relativno neuspješne epizode. Verona, Sporting Lisabon, Galatasaray. Tamo se niste baš naigrali. Zašto?
Ne znam bih li mogao te epizode nazvati baš neuspješnima. U Monacu sam zaradio tešku ozljedu Ahilove tetive koja me odvojila od terena četiri mjeseca. Do tada nikad u karijeri se nisam ozlijedio, a nakon toga su ozljede dolazile jedna za drugom da je to graničilo s nevjerojatnim. Greška koju sam radio je bilo to da nisam imao strpljenja, da sam se stalno vraćao prerano i uvijek bi nešto novo otišlo.
U Veroni sam bio šest mjeseci, a od toga sam četiri proveo na masažnom stolu. Došao sam u Sporting i nakon dva mjeseca su mi otišle prepone zbog čega sam izgubio pet mjeseci. U Sportingu nisam igrao puno, jer sam stalno bio ozlijeđen, ali ono što sam igrao i nije bilo baš tako loše.
Pet golova u 11 utakmica i nije baš za baciti, zar ne? Najviše mi je žao zbog onoga što se dogodilo u Galatasarayu jer sam vjerovao da se radi o velikom klubu. Mario Jardel je prelazio u Sporting, a mene je nazvao menadžer i rekao mi da Turci uz odštetu za Jardela žele i mene te da ću i ja financijski odlično proći. Trener je bio veliki Mircea Lucescu, no već nakon prva dva, tri treninga, jasno mi je bilo da sam pogriješio.
Lucescu me zvao sa strane i rekao mi da su mu iz kluba naredili da me ne smije stavljati u igru, da mi je ugovor prevelik i da me se žele riješiti. Na kraju sam s njima završio na sudu. Lucescu je čak i prekršio naredbu, stavio me jednu utakmicu u igru, ali zbog tog poteza ga je uprava kluba žestoko napala.
Da je u pitanju bilo neko manje zvučno ime, taj bi trener sigurno nakon toga letio iz kluba, ali Mircea je bio prevelika faca pa je dobio samo upozorenje.
U Sportingu ste igrali s velikim Peterom Schmeichelom. U kakvom sjećanju Vam je ostao slavni Danac?
Čudo od igrača, čudo od čovjeka. Premda je u Sporting stigao na zalazu karijere, velika stvar za klub je bio dolazak jednog od najvećih golmana u povijesti. Često smo se privatno družili, baš smo bili dobri. Sjećam se da je na treninge vodio sinčića Caspera i nakon svakog treninga bi me molio da ostanem s njima još malo te da šutiram malome.
Pamtim i jednu dramatičnu situaciju s Peterom. U Portugalu su požari česti, a Peter je imao kuću malo izvan Lisabona, u prilično šumovitom području. Nakon jednog treninga dobio je poziv da je buknuo požar i da se vatra približava njegovoj kući. Odmah je sjeo u auto i pojurio je tamo.
Sreća da u kući nije bilo nikoga, a vatrogasci blizu nisu puštali čak ni policiju. No kad su vidjeli njega, pustili su ga, jer je to bio veliki Schmeichel. Peter je uletio u kuću i probajte pogoditi što je jedino od svega što je imao želio spasiti? Svoje medalje i trofeje s Manchester Unitedom i Danskom.
Uletio je u podrum, izvukao je sve te medalje, stavio ih u gepek i tek me onda nazvao da je sve u redu. Taj potez mi je dokaz da oni najveći nogomet nikad nisu igrali zbog novca, već zbog trofeja i slave.
Nekoliko igrača u povijesti HNL-a je dva puta osvajalo nagradu za najboljeg strijelca HNL-a. Šokota, Olić, Cvitanović, Vlaović, ali oni su to ostvarili godinu za godinu. Vi ste svoj drugi trofej dobili nakon čak osam godina kad ste se 2013. vratili u Osijek. Kako je uopće došlo do povratka u Gradski vrt?
Napunio sam 33 godine, imao sam stalne probleme s ozljedama i nisam ni sam bio siguran što želim. Čak mi je padalo na pamet da je možda došlo vrijeme da završim karijeru. Osijek je u to doba bio u velikim problemima, novca nije bilo, a momčad je čak bila u opasnosti da izgubi prvoligaški rang. Tada sam bio u gradu, a predsjednik Antun Novačim me molio da pomognem ekipi, da se vratim.
No Hajduk me tada strašno želio. Igor Štimac, koji je tada bio sportski direktor Hajduka, me stalno zvao i nagovarao da dođem u Split. Ti su pregovori trajali dvadesetak dana. Iskreno, meni se nije išlo. Bio sam kući, dosta mi je bilo selidbi i želio sam karijeru završiti u svom gradu.
Ipak, Štimac je bio toliko uporan da sam ipak pristao. Tada me nazvao Novalić i preklinjao me da potpišem za Osijek i pomognem klincima da ostanu u ligi. Sjećam se da su sve novine već objavile da sam prešao u Hajduk, a Štimac me nazvao i pitao jesam li na putu jer je u salonu na Poljudu sve spremno za moj potpis.
Znam da mi je bilo neugodno, ali sam mu objasnio da sam prelomio da ostanem kući. Igor se nije naljutio. Shvatio je što pričam, a važno mu je bilo barem da nisam potpisao za neki drugi klub. Odigrao sam odlično, osvojio sam drugu Zlatnu kopačku i dobio sam poziv Otta Barića.
Da nije bilo one nesretne utakmice s Rijekom, sigurno bi me vodio na Euro u Portugal. I danas mi je žao zbog toga, dao bih sve da se ta utakmica nije dogodila, ali vrijeme se ne može vratiti. Očito je tako bilo suđeno. Dobio sam crveni karton i zaradio sam drakonsku kaznu od osam utakmica zabrane igranja. Otto me nazvao, rekao mi je da mu je jako žao, ali da me zbog toga ne može voditi na Euro.
Što ste napravili da ste dobili takvu kaznu?
Igrali smo doma i gubili smo 1:0. Pred kraj utakmice je bio dosuđen penal za nas i zabio sam za 1:1. Kako je do kraja ostalo par minuta, napali smo jer smo željeli pobjedu. U jednom napadu smo se golman Rijeke Đoni Tafra i ja okrznuli, njemu je ruka poletjela prema meni, ja sam mahinalno uzvratio.
U tom trenutku je čitava obrana Rijeke nasrnula na mene. Trebao sam biti mudriji, morao sam pasti, ali nisam dao na sebe, igralo se na mom stadionu i sve je završilo s puno ružnih scena. Dobio sam zasluženo crveni karton i nažalost, propala mi je zadnja šansa da odem s reprezentacijom na jedan veliki turnir.
Zanimljivo, te sam sezone bio prvi strijelac lige, zabio sam 18 golova, a uz tu kaznu sam imao i jednu ozljedu zbog koje sam dosta utakmica propustio. Da svega toga nije bilo, možda bih te sezone zabio i 30 golova.
Na Euro u Portugalu niste išli zbog tog incidenta s Rijekom, ali zbog čega niste nikad dobili pravu šansu kod Ćire kad ste igrali najbolji nogomet? Za reprezentaciju ste odigrali samo pet utakmica, tri pod Špacom na onoj turneji 1992. u Australiji i dvije na Kupu kralja Hasana u Maroku. Pred SP u Francuskoj 1998. ste sazvali presicu na kojoj ste rekli da nikad nećete više igrati za reprezentaciju dok je izbornik Ćiro. Što je tu točno bilo?
Svi pamte situaciju kad je Ćiro potjerao Cvitanovića, a mnogi zaboravljaju da sam ja u tim kvalifikacijama stalno bio u kadru, ali na klupi. Čak sam se i slikao za službeni Lottov plakat reprezentacije za SP u Francuskoj. Igrali smo protiv BiH onu bizarnu utakmicu u Zagrebu, a tri dana nakon toga smo letjeli u Kopenhagen na jednu od ključnih utakmica s Danskom.
U to sam vrijeme igrao u Monacu, u prvih četiri kola sam zabio šest golova, stvarno sam bio u fantastičnoj formi i smatrao sam da je logično da dobijem šansu. Od 1992. do 1998. me se stalno pozivalo, a minute sam dobivao na kapaljku. Pred susret s BiH došao sam iz Monaca u Zagreb i na zadnjem sastanku pred utakmicu Ćiro je pročitao sastav, a ja ne samo da nisam bio u prvih 11 već me nije bilo ni na klupi.
Bio sam izvan sebe, bilo mi je dosta svih tih nepravdi i pred let za Dansku sam sazvao konferenciju za novine na kojoj sam objavio da više nikad neću igrati za reprezentaciju dok će Ćiro biti na klupi. Znam da bih sigurno otišao na SP, ali jednostavno nisam više mogao trpjeti nepravdu.
U jednom starom intervjuu sam čitao da ste se za taj potez odlučili jer niste mogli podnijeti da umjesto Vas koji trpate u Monacu igra netko koga menadžer vozika u crnom Mercedesu. Je li to bila karikirana izjava ili se radilo o nekom konkretnom primjeru?
Ma naravno da nisam mislio na nikoga konkretno, više sam mislio da su menadžeri u dobroj mjeri sastavljali reprezentaciju. Jasno mi je bilo da su Šuker, Bokšić ili Vlaović ispred mene, ali znam da sam trebao igrati prije nekih drugih igrača koji su dobivali priliku koja meni nikad nije bila pružena.
Jeste li na kraju ipak izgladili odnos s Ćirom?
Naravno. Bio sam mu i na sahrani. Te moje zadnje sezone u Osijeku Ćiro je bio trener Varteksa. Od te moje presice više se nismo ni vidjeli ni čuli. Mi dolazimo u Varaždin i mene panika, što ću sad, kako ćemo se pozdraviti, što ću mu reći. Nije mi baš bilo svejedno.
Utakmica je bila u subotu, a Ćiro u petak u svim medijima takve hvalospjeve o meni da me totalno razoružao. Ćiru ne možeš ne voljeti. Prošlo je par godina od tada, ja sam u Osijeku imao neke terene, a Ćiro je došao kao gost. Pojma nije imao da ću ja biti tu.
Vidimo se mi, ja ga lijepo pozdravim, on mene i sjednemo na kavu. Vidim ja da ni on ne zna baš što bi, vrpolji se i u jednom trenutku kaže: ''Sine, znaš što? Nikad neću prežaliti što te nisam vodio na SP u Francusku.'' I kako da mu ja išta zamjerim? Stvarno. Ćiro je bio takav da ga nema, trebalo ga je izmisliti.