BOB DYLAN jednom je dao savjet ambicioznim umjetnicima - napišite 10 pjesama dnevno, a zatim odbacite njih devet. Na neki način ovo se također čini kao pristup Todda Boehlyja poboljšanju engleskog nogometa. On samo iznosi ideje, podiže ih na jarbol i gleda hoće li ih netko pozdraviti.
Baca ih na pod i gleda hoće li ih mačka polizati. Ne nužno dobre ideje. Ili praktične ideje. Ili popularne ideje. Ili ideje koje imaju težinu trenutačno logične misli. Ali svejedno ideje, piše Jonathan Liew za The Guardian. Zato se u ovoj fazi zapravo nije potrebno opterećivati onim što je vlasnik Chelseaja rekao na pozornici poslovne konferencije Bros, Brews and Brunch u Jerky Fallsu u Connecticutu prošlog tjedna. Upozorenje: ništa od ovoga zapravo se neće dogoditi.
All-Star utakmica i doigravanje za ostanak
Trezveno procijeniti težinu All-Star utakmice Sjevera i Juga ili doigravanja za ostanak značilo bi dati ovim idejama više razmatranja i ozbiljnosti nego što im je Boehly vjerojatno sam dao. Još je zanimljiviji naknadni diskurs - zašto se čini da su usputni komentari čovjeka po imenu Todd stvorili takav trag na psihi engleskog nogometa.
Izgleda da se sve uvelike svodi na to da je Boehly Amerikanac, ali točnije, vrlo posebna vrsta Amerikanca. Boehly nipošto nije prvi Amerikanac koji se pokušava obogatiti u engleskom nogometu ili koji sanja da ga promijeni. Ali on je možda prvi koji je o tome istupio otvoreno, besramno, glasno... američki.
Čineći to, on razotkriva uglavnom nerazriješenu napetost u našoj igri: između kulture i pogleda na samu igru i stavova onih ljudi koji kroz vlasništvo i gledanost imaju veći utjecaj na nogomet nego vjerojatno bilo koja druga strana nacija.
Do sada su se Amerikanci držali na distanci i pokazivali poštovanje
Većina Boehlyjevih prethodnika, naravno, uredno je zaobišla ovu napetost s distancom i poštovanjem. Strateško i izvještačeno poštovanje, možda, ali ipak poštovanje. Randy Lerner u Aston Villi nastojao je umanjiti važnost svoje pripadnosti američkoj kulturi, uronio je u tradiciju i povijest kluba i obnovio raspadajući pub Holte preko puta Villa Parka.
John Henry u Liverpoolu nastojao je sebe prikazati kao dobronamjernog skrbnika, a ne kao karijernog profitera. Stan Kroenke i Glazeri, kao i mnogi drugi strani vlasnici, nastojali su govoriti i činiti što je manje moguće. Ovdje postoji neizrečen, često dvoličan dogovor - hej, ovo je vaša stvar i mi je ne želimo mijenjati.
Foto: Liverpoolov vlasnik John Henry i supruga (Profimedia)
I tako je gotovo dva desetljeća ovo bio opipljiv opseg američkog utjecaja: povorka naboranih tipova u bejzbolskim kapama mogla se vidjeti samo kroz objektiv Skyjeve kamere. Na terenu je bila slična priča: Amerikance se toleriralo dok su bili čvrsti vratari, krupni braniči, tehnički ograničeni napadači s velikim obrvama. U biti engleski nogomet nije imao problema s Amerikancima sve dok su tiho ispisivali čekove ili ostajali na golu.
Boehly od Premier lige želi napraviti najdekadentniji bionički odrezak na svijetu
Boehly je drugačiji u svom izričaju. Boehly nije ni distanciran ni popustljiv. Ako su Glazeri uglavnom zadovoljni mužnjom engleskog nogometa, Boehly ga želi ugojiti, klonirati, staviti na dijetu djeteline i steroida i stvoriti najdekadentnije bioničke odreske na svijetu.
Organizirajmo All-Star utakmice i cheerleadersice i metaverzume i superligu koju još nećemo zvati superligom. Kupimo Cristiana Ronalda. Otpustimo tog čudnog nezgrapnog Nijemca. Postavimo kuglanu u Buckinghamskoj palači.
Ovo, možda, objašnjava žgaravicu kojom su dočekane Boehlyjeve ideje: ne samo ideje same po sebi, već ono što znači njihovo izgovaranje, neuljudnost izgovaranja tihog dijela naglas. Na mnogo načina on pogađa iskonski strah engleskog nogometa, ono što bi se čak moglo nazvati njegovom središnjom zabludom: iako je rasprodao dijelove sebe, raširio svoja jedra i prigrlio promjene vjetrova globalnih financija, plesao i izvijao se zbog tržišta, mogao bi zadržati svoju osnovnu bit. Premier liga bi unatoč svim svojim stranim zvijezdama i stranom novcu nekako mogla ostati temeljno, autentično engleska.
Kako bi amerikanizirana Premier liga mogla izgledati?
I tako, kad god bi se američki utjecaj otvoreno pokazao - uspon analitike, ostarjeli igrači koji su se preselili u MLS, Bob Bradley - uvijek bi bio dočekan mješavinom defenzivnosti i ismijavanja. Ponovno smo to vidjeli prošli tjedan s Jürgenom Kloppom koji se šalio o "Harlem Globetrottersima" i Garyjem Nevilleom koji je tvrdio da su američka ulaganja "neposredna opasnost" za igru.
Vidjeli smo to u podsmijehu koji je pratio Jesseja Marscha kada je postavljen za trenera u Leeds Unitedu, u slasnom prenaglašenom monologu Adriana Chilesa dok je vodio ITV-jev televizijski prijenos utakmice Engleske protiv SAD-a na Svjetskom prvenstvu 2010. "Stvarno volimo Amerikance. Samo ih ne možemo pojesti cijele", našalio se Chiles.
I tako, kao vježba za razmišljanje, kako bi amerikanizirana Premier liga mogla izgledati u praksi? Možda ćete početi viđati glasnu glazbu nakon golova, velike čupave maskote, stalne poraste cijena ulaznica, eksploziju korporativnih salona na stadionima i neumorni fokus na korisničko iskustvo, natjecateljski model koji sve više nalikuje zatvorenoj trgovini.
Mogli biste početi viđati holivudske glumce kako kupuju lokalni klub i pretvaraju ga u sadržaj za streaming, trenera američke Premier lige koji vodi američke igrače i kojeg analiziraju u Monday Night Footballu na televizijskoj kući u američkom vlasništvu. Možete slaviti ovaj razvoj događaja ili žaliti zbog njega. Ali u svakom slučaju, govorili biste o nečemu što se već dogodilo.