Na sljedeću veliku utakmicu reprezentacije čekali smo nešto manje od sedam mjeseci. Euro se već bio zahuktao, a Hrvatska je jedva svladala Austriju u prvoj utakmici. Kritike su dobrano počele stizati na Bilićev račun kada je 12. lipnja 2008. godine hrvatska reprezentacija sasvim nadigrala i pobijedila favoriziranu Njemačku, kasnijeg finalista natjecanja. Bilić je na teren u Klagenfurtu poslao momčad u formaciji Pletikosa, Ćorluka, Kovač, Šimunić, Pranjić, Srna, Modrić, N.Kovač, Rakitić, Kranjčar i Olić, a strijelci za pobjedu koja je donijela četvrtfinale, bili su Darijo Srna i opet Ivica Olić, koji je cijelu utakmicu ubijao presingom izabranike Joachima Loewa.
Europsko prvenstvo završilo je kako je završilo, a vrlo brzo reprezentativci su misli o Prateru potisnuli u drugi plan, gledajući svjetionik na Rtu Dobre nade kao priliku za novi iskorak, novo dokazivanje. Međutim, nakon uvodne pobjede protiv Kazahstana uslijedio je veliki pad. Težak poraz u Maksimiru od Engleske pa dva remija s Ukrajinom te na koncu nova velika pljuska Engleza koji su nam zabili pet golova u Londonu. Ispostavile su se točnima riječi Ivice Osima nakon Wembleyja: "Još dugo ćete snositi posljedice što ste pobijedili i ponizili Gordog Albiona u njegovom domu".
Šimunić, Ćorluka, Modrić, Srna i Olić - okosnica za velike domete
Hrvatski reprezentativci u cijelim kvalifikacijama djelovali su blijedo, slabo, kao da su svu "krv prolili" tamo na bečkom Prateru. Ipak, u jednoj utakmici igrači Slavena Bilića pokazali su da još imaju ono nešto što ih diže iznad prosjeka. Svi su složni, bilo je to 12. kolovoza 2009. godine. u Minsku, gdje je reprezentacija zaigrala u formaciji Runje, Šimunić, Križanac, Pranjić, Ćorluka, Kranjčar, Eduardo, Modrić, Srna, Vukojević i Olić, a briljirao je s dva pogotka napadač Bayerna. Ipak, koliko god dobro Bilićevi puleni igrali u Bjelorusiji, toliko su se i osramotiti mjesec dana kasnije u Londonu. Svjetsko prvenstvo ostalo je tako pusti san, a Slaven Bilić prvi izbornik koji je preživio neodlazak na veliko natjecanje.
Ništa bolje Hrvatska nije izgledala ni u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Ukrajini i Poljskoj, iako je igrala u relativno laganoj skupini s Grčkom, Izraelom i Gruzijom, bez jakog i istinskog favorita. Izuzev slavlja u Tel-Avivu, gdje je Hrvatska slavila 2:1 velikim dijelom i zbog sumnjivog jedanaesterca, remi i poraz od Grčke te sramota u Gruziji bili su samo dio slagalice strave koju su nam reprezentativci priuštili dok se u dodatnim kvalifikacijama na krilima Olića nisu probudili iz dvogodišnjeg sna i 11. studenog 2011. zablistali u Istanbulu. Hrvatska je zaigrala u formaciji Pletikosa, Vida, Schildenfeld, Šimunić, Ćorluka, Rakitić, Srna, Modrić, Dujmović, Mandžukić i Olić, a upravo su posljednja dvojica i Ćorluka postali novi junaci nacije. Hrvatski reprezentativni nogomet uskrsnuo je, baš kao i karijera Slavena Bilića, koji je prošao hod od zvijezda do trnja i natrag.
Što je zajedničko ovim sjajnim prezentacijama hrvatskog nogometa? U svim susretima igrali su Šimunić, Ćorluka, Modrić, Srna i Olić i u svim dvobojima briljirao je Ivica Olić, koji je zabio pet golova i bio, osim na Wembleyju, prvo ime utakmice. Kada je Ivica Olić pravi, Hrvatska u pravilu blista. Svaka čast svima, ali tko zna gdje bi danas Hrvatska bila bez često osporavanog napadača iz Davora, koji je očigledno rođen pod sretnom zvijezdom. Gdje god je došao, Olić je ostavio dubok trag, od 1. naslova u HNL-u NK Zagreb, titule s Dinamom, tri naslova prvaka Rusije, osvajanja Kupa Uefa sa CSKA Moskva do naslova prvaka Njemačke s Bayernom i sjajne epizode u Ligi prvaka, kada je Bavarce sa sedam golova doveo do finala. Ovo nije oda hrvatskoj reprezentaciji, ovo je oda Ivici Oliću.