ZNATE za šampionsku veslačku braću Sinković, sjećate se taekwondo blizanki Zaninović, nogometnog kapetana Nike Kovača i njegova brata Roberta, ali u posljednje ste vrijeme možda u sportu čuli još jedno prezime koje se ponavlja uz različita imena. I to ne dva, nego tri.
Lara Cvjetko (22) još je lani postala svjetska viceprvakinja u judu i najveća je konkurencija Splićanki Barbari Matić u kategoriji do 70 kilograma. Njena najmlađa sestra Jana (17) ovog je ljeta osvojila zlato na EYOF-u, Europskim olimpijskim igrama mladih. Nina (19) zbog dviju teških ozljeda sklonost medaljama još nije stigla prenijeti na međunarodnu razinu, ali kao srednja sestra spona je između starije i mlađe, bez koje nijedna od njih ne bi bila tako dobra kao što jest.
Najveći hit među njima ove godine je Jana, koja je osvojila srebro na Europskom prvenstvu pa zlato na EYOF-u, gdje je istoj protivnici uzvratila u finalu, prije nego što će u Zagrebu na Svjetskom prvenstvu ispasti na početku natjecanja i doživjeti razočaranje koje će joj biti možda i veća škola nego medalje.
Uzvratila Turkinji i osvojila zlato
"Ove godine sam promijenila kategoriju i uspjela osvojiti tri bronce na natjecanjima Europskog kupa, a preko ljeta sam imala tri velika natjecanja u mjesec dana", kaže Jana. Fokus su bili EP i SP. Na EP-u sam izgubila u finalu od Turkinje, koju sam kasnije pobijedila u finalu EYOF-a. Tamo sam išla bez očekivanja, ali je dobro ispalo.
U Zagrebu sam na SP-u ispala u 2. kolu od Mongolke. Bilo mi je žao jer sam znala da sam mogla bolje, ne mogu reći da sam se loše borila, dala sam sve od sebe, dobro ušla glavom, ali napravila sam grešku i završila na podu u zahvatu. U azijskim državama puno rade parter, sad bolje znam kako je boriti se protiv njih."
Pomislili biste da su sva djeca u istom sportu, k tome i uspješna, posljedica mahnitog roditeljskog forsiranja ili barem njihove sklonosti, vlastite povijesti u datom sportu, no sestre Cvjetko u judu su završile neobičnom kombinacijom svojih želja i talenata te ograničenja koja je cijelom svijetu nametnula pandemija covida, iz kojih su izvukle najbolje što su mogle.
Skijanje, jedrenje na dasci, taekwondo...
Roditelji su im u startu "namijenili" sasvim drugačiji tip sportske karijere. "I muž i ja smo sportaši, bavili smo se padobranstvom, windsurfingom, skijanjem", kaže mama Sandra. "Od početka smo obiteljski život koncipirali kao 'outdoors', sportski, sve cure su naučile skijati s dvije i pol godine, jedriti na dasci s pet..."
Ali nisu to sportovi za cijelu godinu, pa su sestre isprobavale i druge stvari, kao što su taekwondo i judo. Na judo su krenule na prijedlog obiteljskih prijatelja, prvo Lara, pa Nina i Jana za njom.
"Više me privlačio taekwondo", priznaje Lara. "Ali bila sam niža pa nisam bila toliko dobra, u judu sam u Rijeci postala državna prvakinja za djevojčice do 14 godina. Taj osjećaj prvi put da sam nešto bitno osvojila, ta prva medalja i finale u kojem sam pobijedila protivnicu zahvatom koji smo vježbali tjedan dana ranije, presudili su da shvatim da se želim baviti time."
S tri djevojke troškovi se gomilaju
Judo nije izrazito skup sport, jedina obavezna oprema su bijeli kimono za sve prilike i plavi za natjecanja, ali kad se skupi troje djece koja se uspješno bore po međunarodnim turnirima, troškovi nipošto nisu mali.
"Kao i u svim drugim sportovima, kad se krene prema boljim rezultatima, troškovi se samo gomilaju - prehrana, suplementacija, kondicijska priprema, rad s utezima, dobre tenisice za trčanje... Ali najveći trošak su natjecanja", priča mama Sandra.
"Na njima se mora spavati u službenom hotelu u kojem cijene budu prenapuhane pa samo na to ode 500 eura. Tu su i troškovi trenera, pripreme više nije dovoljno raditi samo u klubu pa se broj dana vani penje i na 180 godišnje.
Lakše je otkako je Jana ušla u program olimpijskih nada, što donosi veća sredstva, ali Nina još nema rezultate da uđe u program financiranja pa za nju još sve plaćamo. Ali odavno smo odlučili da nećemo, recimo, kupiti novi auto, nego ulagati u pripreme i što god treba. Koliko možemo, financiramo iz olimpijskog programa i saveza, a ostalo sami."
U judo ih je usmjerila - karantena
I sestre priznaju da im je taekwondo bio draži jer je brži i dinamičniji te se bazira na udarcima, ali prema judu ih je usmjerila situacija koju nisu mogle predvidjeti. Dok je Lara bila juniorka, vlasnica europskog kadetskog zlata i srebra, nastupila je pandemija, karantena i zabrana kontakta gotovo sa svima izvan kućanstva.
Lari je tada Nina pomagala u treninzima i sparirala joj unatoč velikoj razlici u težini, ali pomogla joj je i usput se sama više zainteresirala za njen sport. Nakon što je ona prelomila, zainatila se i najmlađa Jana, koja se htjela dokazati. Baš je ta karakteristika čini možda i najvećim potencijalom u obitelji.
"Imala je bolje rezultate nego ja u njenim godinama. To je do glave. Kad ona nešto odluči, to će i ostvariti, ni ne razmišlja o tome da neće. Možda nije toliko talentirana koliko je odlučna, voli se tući, dobra je judašica, agresivna. Za Ninu kažu da je najbolji judaš među nama, odlična tehničarka, ali možda joj treba odlučnosti da dođe na višu razinu", kaže Lara.
A ta viša razina odnosi se samo na međunarodnu razinu jer i Nina je višestruka državna prvakinja u mlađim kategorijama, ali karijeru su joj usporile dvije teške ozljede, kralježnice i koljena. Iduća sezona bit će joj posljednja u juniorskoj konkurenciji, u kojoj joj se pridružuje i Jana. To će nakon nekog vremena donijeti novu dinamiku u obitelji.
"Jednu smo godinu zajedno bile kadetkinje i dvaput smo se borile međusobno", prisjeća se Nina. "Prvi put sam pobijedila ja, drugi put ona. Mislim da prvi put nije ozbiljno shvatila borbu, a ja sam izbacila iz glave da mi je to sestra i pobijedila sam je u finalu turnira u Sloveniji. Drugi put me shvatila ozbiljno pa je ona pobijedila u borbi za broncu na državnom prvenstvu."
Međusobne borbe kroz cijelu karijeru?
Nema, dakle, pravila poput onog koji je sestrama Venus i Sereni Williams otac u mlađim danima branio da međusobno igraju. Iako nisu neuobičajene drugačije metode određivanja pobjednika.
"U drugim klubovima cure koje su prijateljice znaju igrati škare-kamen-papir da odluče koja će pobijediti, ali meni nikako ne bi bilo drago tako izgubiti borbu", kaže Jana, a Nina se nadovezuje: "Ako izgubim od nje jer se potučemo i ona bude bolja, to nije problem, ali bilo bi mi užasno ostati bez medalje na državnom jer sam izgubila škare-kamen-papir."
Lako je moguće da će biti osuđene na međusobne borbe kroz cijele karijere. Za razliku od boksa i nekih drugih borilačkih sportova, u kojima se težinske kategorije pomiču svaka 3-4 kilograma, u judu su razlike puno veće. Jana se ove godine prebacila iz kategorije do 57 u do 63 kilograma, u kojoj je i Nina. Prva sljedeća je kategorija do 70 kg, u kojoj je Lara. Naredna granica je 78.
"Mijenjanje kategorija nikad nije jednostavno, ne znaš koliko ćeš biti dobar u većoj kategoriji. Cure su možda sporije, ali jače i veće", kaže Jana, koja je ove godine prešla u kategoriju do 63 kg, ali je prije ljeta još dobila na kilaži, pa ju je morala skidati jer inače ne bi mogla nastupiti ni na jednom od tri velika natjecanja koja je imala ovog ljeta. "Cijelo je ljeto morala paziti na težinu i to je bilo dosta stresno", kaže mama Cvjetko.
Lara se preselila u Split
Zato promjena kategorije ne dolazi u obzir ni za najstariju Laru. Ona zasad ne mora brinuti o borbama protiv sestara, ali igrom slučaja u istoj je kategoriji kao Barbara Matić, koja ju je pobijedila lani u svehrvatskom finalu Svjetskog prvenstva u Taškentu. Lako za rivalstvo i to što jedna drugoj oduzimaju medalje, ali na Olimpijskim igrama ima mjesta za samo jednu judašicu po kategoriji iz svake zemlje, makar njih dvije bile najbolje na svijetu.
"To je jedini problem. Da nije toga, ne bih imala nikakav prigovor", rekla je Lara Cvjetko o odnosu sa šest godina starijom Splićankom. Ona je jedan od razloga zašto se prošle godine odselila od ostatka obitelji u Split, odnosno u JK Solin. Mogućnost čestih sparinga s klasom poput Barbare joj je neprocjenjiva za napredak.
"U Zagrebu nisam imala dobre uvjete, falilo mi je sparing-partnera", objašnjava Lara. "Nekoliko mjeseci ranije počela sam raditi s trenerom Draganom Crnovom i preselila sam se zbog njega. U JK Solinu i u JK Pujanke u kojem je Barbara najbolji su mi sparing partneri, s njima mogu raditi svaki tjedan.
Kad sam krenula, bila sam puno razina ispod nje, ali nakon ove dvije godine mogu se boriti s njom na gotovo istoj razini. Puno mi je pomoglo to što se borimo svakog tjedna, što mi je prijateljica i što je prošla ono što nitko drugi u Hrvatskoj nije osvajajući sve te medalje."
Sestre jedna od druge crpe inspiraciju
Jana i Nina zasad ne razmišljaju o selidbi niti imaju razloga. "Stvari u našem klubu Black Belt su se od njenog odlaska promijenile, došao je trener Saša Šafranić s kojim je sve jednostavnije", kaže najmlađa sestra i ističe da, za razliku od Lare, ona i Nina imaju jedna drugu za sparinge jer su u istoj kategoriji.
Sad su se zbližile baš kao što su se Lara i Nina povezale tijekom pandemije trenirajući zajedno, ali sve tri jasno kažu da ih sestre čine boljima.
"Nikad nisam imala idola, najviše sam se ugledala na Laru", kaže Nina. "Ali i Janu. Nema tu ljubomore, štoviše, kad vidim da netko tko živi isti život kao ja i isto trenira kao ja može ostvarivati takve rezultate, to mi pokazuje da će i moje vrijeme doći."
Jana pak tvrdi da je na natjecanjima na kojima ne bi imala svog trenera često između borbi zvala Laru koja bi joj pomagala složiti taktiku. Od nje je naučila i da ne plače u slučaju ranog poraza jer još postoji nada da će dobiti novu šansu kroz repasaž, a samim time i da nikad ne odustaje.
"Mentalni aspekt juda vrlo je važan. U borbi se uvijek može nešto naglo promijeniti, nisi siguran u pobjedu dok te ne proglase, tako i u životu moraš uvijek ići do kraja i ne odustajati", povlači paralelu Jana. "Ne smiješ se zamarati sudačkim greškama nego nastaviti najbolje što možeš. Suci mogu dosta promijeniti ishod, ali i tada ja više razmišljam što sam mogla napraviti bolje."
Iz tako zdravog razmišljanja od 17-godišnjakinje bi mogli učiti puno iskusniji, slavniji i bogatiji sportaši, jer to je osnova stvaranja pobjedničkog mentaliteta, ali samo po sebi potječe iz filozofije juda. "Judo promiče poštivanje i prijateljstvo, prema treneru, protivniku, sucima, to se ističe u odnosu na druge sportove.
Recimo, kažnjava se svađanje sa sucem za vrijeme borbe, a to se odražava i u životu. Volim judo jer i kad si na papiru lošiji, možeš nekoga baciti i pobijediti, a isto tako i od svakog izgubiti, pa trebaš biti spreman na sve i za svakog protivnika."
Zato sestre ne odustaju ni od obrazovanja, Lara studira na splitskom FESB-u, Nina je upisala FER u Zagrebu, a za dvije godine na istom fakultetu pridružit će joj se i Jana, koja je sad krenula u treći razred zagrebačke I. gimnazije. Pa dokle ide, dok se ne pokaže neodrživim uz sportsku karijeru.
U idealnom scenariju Lara, Nina i Jana Cvjetko mogle bi ispisati povijest hrvatskog sporta, postati prve tri sestre s naslovima europske ili svjetske prvakinje, možda i prve tri sestre olimpijke. Kad bi spojile Nininu tehniku, Janinu odlučnost i Larino sad već poprilično iskustvo, možda bi tvorile jednu idealnu judašicu koja bi pokorila svijet. Ali ovako će biti zanimljivije pratiti koliko će koja zasebno dogurati.