NA DANAŠNJI dan 1985. godine u prometnoj nesreći je, nekoliko tjedana prije 23. rođendana, poginuo Dragan Mance, ondašnja velika zvijezda Partizana. Tim povodom u suradnji s Yugopapirom prenosimo intervju Cvjetana Ivankovića za Sprint u lipnju 1985. godine, tri mjeseca prije Manceove smrti, kada je bio u ozbiljnim pregovorima za transfer u Dinamo.
PODOSTA čitatelja obratilo nam se pismima i telefonom zanimajući se za mogućnost dolaska Dragana Mancea u Dinamo (iz Partizana). Dragan Mance je nezadovoljan kvadraturom stana i novčanom "adaptacijom" koju mu daju u Partizanu, pa bi rado stopama Ranka Stojića, no tvrdi da to nije nikakva ucjena Partizana...
Nije bilo lako sjesti za stol s Partizanovim golgeterom Draganom Manceom. Čim je čuo zbog čega ga tražimo, pokušao je vješto izbjeći razgovor. Kada je ipak shvatio da su mu argumenti za razgovor "nekom drugom prilikom" neuvjerljivi, popustio je uz jedan uvjet: da ne bude provociranja i da razgovor traje što kraće, jer ga je Bjeković požurivao na popodnevni počinak prije prvenstvenog susreta s Rijekom.
"Ne bih", reče, "želio da me trener zbog zakašnjenja u krevet izostavi iz momčadi." Uz kapučino i blago milovanje maestrala na terasi opatijskog hotela Paris, razgovor je tekao otprilike ovako...
Odlazim definitivno. Naravno, ako se u međuvremenu u Partizanu nešto bitnije ne promijeni u odnosu na mene.
Od vas novinara se baš ništa ne može sakriti. Bio sam u Zagrebu, razgovarao s ljudima iz Dinama, ali volio bih da o tome ne pišete.
Pročitao sam, pročitali su to i u Partizanu, i pitali me da li je istina. Bilo mi je neugodno, pa sam porekao. Eto, zbog toga bih volio da ne pišete... Ali, kako hoćete, i u Partizanu znaju da pregovaram s Dinamom.
Poprilično. U završnoj su fazi.
Bolje da još malo počekaju. Trenutno sam Dinamov samo 60 posto.
Otpada na druge, koji su također zainteresirani. Naravno, tu prije svega mislim na Partizan.
S njima nisam pregovarao. Dinamo je jedini klub s kojim sam u čvrstom kontaktu.
Zato, što je velik klub, a ja želim igrati samo u velikim klubovima. Osim toga, Zagrepčani su pokazali i najviše zanimanja za mene.
Navijao je sve dok ja nisam zaigrao u Partizanu. Kada sam počeo tresti mreže u crno-bijelom dresu, normalno, počeo je navijati za sina i novi klub.
Prepustio je meni da sam odlučim. Ako odem, Dinamo će dobiti novog - starog simpatizera.
Golgetera, to je barem jasno. Ni jedna momčad ne može biti velika bez rasnog strijelca. Plavi bi sa mnom, s Borom, Mlinkom, Katanecom ako dođe, i ostalima, jurišali na naslov prvaka.
Ja, uobražen? Ni slučajno. Ponašam se sasvim normalno. Svašta se piše, ne treba vjerovati. Ovako to izgleda: kad dajem golove pa zatim igram slabo, kažu - Mance se uobrazio. Ne može se uvijek igrati dobro.
Volim sve što vole mladi. Samo još nikada zbog svojeg ponašanja i života izvan terena nisam došao u sukob s trenerom. Znači ni u čemu ne pretjerujem.
One su mi slabija strana. Ali, već me je zarobila jedna Emilija. Beograđanka.
Ne znam, ali zavoljet će ga ako bude trebalo. Zagreb je, inače, divan grad, meni se dopada.
Odlazim iz dva razloga. Prvi je stan, a drugi, ostali uvjeti koji mi se nude.
Daje, ali manji nego što tražim. Nude dvosobni, ja hoću trosobni. Sada sam još samac, ali neću dugo biti.
Oko love. Daju po propisima, a oni su toliko smiješni da se za taj novac ne može dobiti ni nižerazredni nogometaš.
Jest, Partizan je takav klub.
Ne znam, to je njihov problem. Sumnjam. Ja gledam sebe, oni sebe.
To nikada nikome nisam izjavio. Drugi su pričali u moje ime. Milijarde su, tvrdim vam, izmišljene.
Ne vjerujem da uzimaju manje od stare milijarde.
Samo trenutačno nisam. Po vrijednosti i svemu drugome spadam među naše najbolje nogometaše. U svakom slučaju, cijena mi je mnogo veća nego što mi Partizan nudi i što to propisi dopuštaju.
Licitacije mi nisu potrebne. Zna se dobro tko je Mance i koliko vrijedi. U Dinamu me više cijene i normalno je da želim u njegove redove.