Foto: Hina
HRVATSKA je jednim od najsramotnijih poraza u svojoj povijesti (0:3 protiv Estonije) zaključila još jedan mini ciklus. Pa iako su u prvom planu opravdane kritike na stožer i igrače, potrebno je eksplicitno detektirati sve nelogičnosti ovakve avanture.
1. Besmislena formacija u obrani
Igra s trojicom u zadnjoj liniji ima svoje zašto i zato. Ideja je imati dodatnog stopera koji će omogućiti u fazi defenzivne tranzicije zatvaranje prostora iza leđa ofenzivnim bočnim igračima, ali još više je to ofenzivni manevar. Sve ekipe koje igraju s trojicom u zadnjoj liniji grade napad i traže višak baš na tom dijelu terena, gdje pokušavaju izvući ofenzivne igrače iz suparničke veze i onda im brzom loptom iza leđa probiti prvi blok. Poprilično je teško zamisliti ispodprosječniju obrambenu liniju u tom segmentu od terceta Vida, Lešković i Mitrović. Koja je korist i koliko se može od njih očekivati vođenje igre? Ako je bespredmetno direktno kriviti Čačića (a jest) za njihove kikseve koji su rezultirali golom, onda je izbornik jedini krivac što ih uopće stavlja u poziciju u kojoj im je mogućnost uspjeha poprilično mala.
2. Kalvarija Marka Roga
Jedan od najpodcjenjenijih hrvatskih igrača igra vrlo malo u Italiji. Ako mu je Čačić zbilja htio dati šansu da suigrači, javnost, a i on sam zadrži/vrati vjeru u sebe, onda bi mu valjda donekle našao ulogu u kojoj može doći do izražaja. Baciti ga na bočnu poziciju da većinu utakmice čami gotovo u ravnini sa zadnjom linijom kako bi prednjoj trojci ostavio prostora, jednako je korisno kao uopće ga ne zvati. Rogu će ovo ostati upisana kao izrazito loša utakmica za nacionalnu selekciju, a isključivi krivac za to je ad hoc selekcija igrača izvan početne jedanaestorke koju Čačić uporno marginalizira, što jako često dovodi do nedostatka širine u rosteru na velikim natjecanjima. Ozlijeđeni su Vrsaljko, možda i Pjaca. Koliko isprobanih drugih rješenja postoji za te pozicije? Što će li se tek dogoditi ako se ozlijedi netko od nositelja igre, posebno u veznom redu? Vođenje reprezentacije je kontrola svih raspoloživih faktora, a ne nabadanje dok te sreća i zdravlje služe.
3. Duje Čop
Često bespotrebno kritiziran, Čop jednostavno nije kapacitet za A selekciju. Ima odlične radne navike u igri, u fazi obrane može odraditi puno toga, ali nijedan drugi segment njegove igre nije adekvatan za ovaj nivo igre. A više nije ni tako mlad, da bi eventualna perspektiva opravdala uporno guranje poziva na njegovu adresu. Ništa loše ni krivo o njemu, ali svaki put kad je na terenu shvaćaju svi nazočni, uključujući i suigrače, da on tu nema mnogo za ponuditi. Brekalo, Santini, Fiolić, Marić ili Perica, svi redom imaju više argumenata zašto je ova današnja prilika trebala biti njihova.
4. Kako Pjacu i Perišića učiniti impotentnima
Vrlo jednostavno – gurnuti ih na istu stranu. Dok se svi ostali odabiri mogu shvatiti kao kompenzacije ne bi li se baš ovu jedanaestorku gurnulo na teren, staviti dva najprobojnija i najmoćnija igrača na istu stranu, završni je dodir pripreme katastrofe na sjeveru Europe. Perišić je samo u prvih 20 minuta barem 4 puta morao zalomiti s loptom prema sredini terena, tamo gdje je suparnik najgušći, s iracionalnim parabolama preko obrane kao jedinim rješenjem. Baš je u tim situacijama Estonija najlakše udarala u tranziciji – preko ispražnjene lijeve strane hrvatskog napada, s tek jednim stoperom koji pokriva ogromni dio terena.
5. Čemu ovo?
Nelogičnosti u selekciji igrača, pripremi utakmice i dodjeljivanjem uloga glavni su lajtmotivi cirkusijade u Tallinnu. Nameće se jedno očito pitanje – čemu ovo? Ako je bilo strahovito potrebno ispitati koliko točno Vida, Perišić ili Kovačić mogu dati reprezentaciji, ako se i dalje nisu našla rješenja za deficitarne pozicije u ekipi i ako se pristupom i izjavama jasno dalo do znanja kako je ovo poprilično nebitan event, zašto je ona uopće odigrana? Da bi se eventualnom pobjedom mogao očuvati imidž nepogrešivosti? Najveći problem nije što je Hrvatska danas izgubila, to je sasvim legitiman rizik igranja prijateljske utakmice, čak i protiv ovakvog suparnika. Najveći problem je što je prošlo dodatnih 90 minuta u kojima nije odgovoreno ni na jedno bitno pitanje za ovu ekipu i njezin sustav igre. Ni hrvatskoj javnosti, ali puno bitnije – ni hrvatskom izborniku.