HRVATSKA je u polufinalu Eura. Dva kola prije kraja po skupinama hrvatski rukometaši u subotu navečer postali su prva ekipa koja je osigurala plasman među četiri najbolje reprezentacije Starog kontinenta. Ovo je 14. europsko prvenstvo u rukometu, a Hrvatskoj je ovo deveti put da je ušla u borbu za medalje. Takav kontinuitet nema niti jedna reprezentacija, čak ni Švedska ili Francuska, koje su zlatne medalje osvajale u nizovima.
Hrvatska je u nevjerojatnoj utakmici srušila Njemačku 25:24 i uspjela je ostvariti uspjeh koji je malo tko očekivao uoči turnira. Na Euro je Hrvatska došla s teretom sumnji i afera (slučaj Štrlek), lišena cijele vanjske linije, limitirana na krilnim pozicijama i s čak šest debitanata na velikim natjecanjima.
Oprezniji su uoči Njemačke upozoravali da se momčad treba spustiti na zemlju, da do subote navečer Hrvatska nije odigrala niti jednu utakmicu s top rivalom i da će Nijemci biti pravi pokazatelj hrvatske snage. To se i dogodilo. Hrvatski igrači ušli su pomalo preplašeno u utakmicu. Obrana koja je Austriju zadržala na samo osam golova za poluvrijeme nije postojala, a u napadu nije bilo ideje što i kako napraviti protiv udarača Wienceka, Pekelera i Schmidta. Vratari nam nisu mogli ništa obraniti, a sedmerci su se još jednom pokazali kao rak-rana ove momčadi.
Nijemci nisu odigrali ništa posebno. Znali smo da su napadački limitirana momčad bez mašte i kreacije, ali koristili su uplašenost i zbunjenost hrvatskih igrača i više na silu nego na znanje do 35.-40. minute imali čak i po pet golova viška. Nijemci su u svakom sportu najopasniji kad nanjuše krv, čak i kad nisu najbolji. Ovaj put to im nije prošlo. Hrvatska se digla iz mrtvih, napravila je preokret o kojem će se godinama pričati u rukometnim krugovima i izborila je polufinale.
Postavlja se pitanje - što sada? Može li Červarova momčad napraviti iskorak i otići tamo gdje nije bila punih deset godina - u finale? Može li napraviti nešto što nije napravila punih 16 godina - uzeti zlato?
Naravno da može. Ova momčad je pokazala da timskim duhom i zajedništvom može nadoknaditi sve hendikepe, a njih u ovoj ekipi nema malo. Ipak, da bi se napravio podvig, a finale ili zlato to svakako jesu, ova će momčad morati popraviti neke stvari jer Norvežani, Slovenci ili tko god već dođe u polufinalu, neće propustiti kazniti sve mane hrvatske reprezentacije.
VRATARI
Ostalo je još 13 sekundi do kraja kad su Nijemci imali zicer za izjednačenje. S igračem manje uspjeli su nekako dovući lotu na crtu do Kollbachera koji je sam kao duh pred Šegom imao zicer za remi. Šego se raširio koliko je mogao i obranom karijere odveo je Hrvatsku u polufinale. Naravno, Šego je uz Karačića i Duvnjaka bio junak utakmice, ali i sam je bio svjestan da je previše toga ostao dužan.
"Nekad utakmica ide u takvom smjeru koji čovjek ne očekuje. Bilo je tu dosta otvorenih šuteva s krila i pivota gdje nisam uspio ući u neku seriju velikih obrana. Nekako, kroz glavu mi se motalo: Nisi bio na nekom nivou, ali moraš tu zadnju obraniti. Pogodit će te valjda", rekao je Šego nakon Njemačke.
I bio je u pravu. Svega četiri obrane na ovakvoj razini rukometa premalo je za velike stvari. Osim protiv Srbije, Šego na cijelom turniru nije branio dobro. Protiv Nijemaca je obranio samo četiri lopte, a u prvom poluvremenu protiv Austrije (koja je u tom periodu zabila samo osam golova) uhvatio je samo jednu loptu. Protiv Norveške ili Slovenije bit će puno teže i koliko god obrana dobro igrala, teško će moći uspjeti nadoknaditi činjenicu da nam vratari ne štimaju na ovom turniru.
U pet odigranih utakmica hrvatski golmani su na samo 28 posto obrana (44/156). Šego je na 30 posto (39/131), a Ašanin na samo 22 (5/23). Također, golmani su nam jako loši pri pokušaju obrana sedmeraca. Od 13 pokušaja Šego je samo jednom skinuo udarac. Sedam ih je primio, a Ašanin je na nula od pet.
SEDMERCI
Protiv Njemačke uvjerili smo se koliko je to loše bilo. Najprije Horvat, pa Karačić, pa opet Horvat. Tri pokušaja, sva tri puta u ništa. I do subotnje utakmice imali smo velikih problema sa šutem sa sedam metara. Samo Poljaci na cijelom turniru imaju lošiji postotak uspješnosti, a od reprezentacija koje su došle u drugi krug u toj kategoriji smo najgori. Problem nije od jučer. U Poreču smo vidjeli da nešto ne štima. Červar je rotirao i mijenjao, pucali su Horvat, Cindrić, Karačić i Matanović. Ništa nije prolazilo. U nastavku utakmice protiv Njemačke, kad više nije imao tko pucati, Duvnjak je kapetanski preuzeo zadatak i odradio ga je odlično. Dva šuta, dva gola. Međutim, u polufinalu, gdje se očekuje da će biti drama i da bi jedna lopta mogla odlučivati, problem sa sedmercima može biti kritičan.
''Sedmerci? Ma, dobro, bitno da sam zabio. Nisam ih pucao od Rija 2016., ako se ne varam. Iako, moram reći, mi imamo penaldžije u reprezentaciji i siguran sam da će ih krenuti u nastavku natjecanja'', šalio se na kraju utakmice s Njemačkom Duvnjak, ali je i sam bio svjestan koliko je ovo opasno.
Grafika: Sofascore za IndexSport
KRILA
Kad je Hrvatska 2003. postala prvak svijeta, u finalu protiv Njemačke Mirza Džomba bio je na osam od osam. Nikša Kaleb je zabio nekoliko golova, odigrao je briljantnu obranu i zabio gol za 34:31, koji je prelomio utakmicu. A tu je bio i poslovično fenomenalni Goran Šprem, koji je znao rješavati neke ključne utakmice. Sjetimo se samo Danske u četvrtfinalu Igara u Pekingu 2008. Nakon njih hrvatski je rukomet godinama živio na lakim golovima Ivana Čupića i Manuela Štrleka. Imali smo najbolja krila na svijetu, a danas smo tu u problemu. Cijeli turnir u napadu praktički igramo bez krila. Pri tome ne mislimo na kontre koje istrči Mandić nakon što Duvnjak ukrade neku loptu i izbaci ga u matnu poziciju. Problem je što nemamo igru na krila na postavljenu obranu, čak ni kad imamo igrača više. Iznimno malo puta smo vidjeli da naš napad prebroji obranu i doda loptu na krilo. Bez krila i bez njihovog većeg doprinosa bit će jako teško u polufinalu. Duvnjak, Cindrić i Karačić jesu najbolji tercet srednjih na svijetu, ali iluzorno bi bilo očekivati da će cijeli turnir morati u napadu igrati sami bez prave pomoći, pogotovo s krila.
VANJSKI ŠUT
Luka Stepančić je protiv Njemačke odigrao odličnu utakmicu. U drugom poluvremenu se raspucao, zabio je nekoliko važnih golova s kojima se Hrvatska vratila u igru i zakuhao je preokret koji su dovršili Karačić i Šego. Ipak, dojma smo da to nije dovoljno, da nam vanjski šut nije kvalitetan i da tu kaskamo za europskim vrhom. U redu, nemamo više bombardere poput Metličića ili Lackovića, ali nedopustivo je da ozbiljna reprezentacija ostane na samo jednom klasnom beku šuteru i da se za njega izradi jako malo akcija. Martinović je ozlijeđen, Šarac je još mlad i zelen, ali postavlja se pitanje zbog čega je s rukometne mape nestao Stipe Mandalinić te zašto Červar ne želi vjerovati Ivanu Sliškoviću i Halilu Jaganjcu.
PSIHA
''U prvom poluvremenu smo bili jako nervozni, izgorjeli smo od želje da pobijedimo Njemačku. To nije dobro izgledalo, dogovorili smo se na poluvremenu da moramo ostati mirni, doći će naših deset minuta i mislim da je došlo", nakon pobjede nad Njemačkom rekao je Duvnjak, a Karačić je bio na istom tragu:
''Na poluvremenu je bio dogovor da zaboravimo prvo poluvrijeme. Imali smo preveliku želju za rješenjem utakmice u pet minuta. Tako se ne može protiv reprezentacije kao što je Njemačka.''
U pravu su obojica. Hrvatska je u prvih 30 minuta rata protiv Njemačke djelovala izgubljeno, nervozno i bezidejno. Pojeli su ih važnost utakmice i golem ulog koji je nosila. Karakter momčadi je na kraju ipak presudio, kao i limitiranost rivala u napadu, ali kako je rekao Karačić - teško je tako igrati i protiv Njemačke, a kamoli protiv neke jače reprezentacije. Recept iz drugog poluvremena treba biti vodilja kako dalje.
Dan nakon utakmice Stepančić je rekao kako je Hrvatska mentalni prvak Eura i ako to želi biti i rezultatski, blokada "zbog želje i nacionalnog naboja", prisutna jučer u prvom dijelu, ne bi se smjela ponoviti u polufinalu.
Luka je sve kazao.