IGOR POSTONJSKI (27) igrao je nogomet karijere za svoj Varaždin ovoga ljeta i spremao se za korak naprijed u karijeri. Na jučerašnjem gostovanju kod Osijeka (2:2) vrijedni veznjak teško je stradao poslije duela s Mijom Caktašem. Igrala se 24. minuta kada je kapetan Varaždina istovremeno s Caktašem krenuo prema lopti.
Nakon toga je pao s napuknutom nogom, a Gradskim vrtom začuli su se bolni jauci. Postonjski je jecao od bolova, a oko njega su se svi hvatali za glavu. Neki na terenu nisu mogli ni gledati što mu se dogodilo. Prekid je trajao pet minuta, da bi ga s terena odvezla Hitna pomoć.
Već oko 21 sat Postonjski je uspješno operiran. Liječnici u Osijeku utvrdili su puknuće tibije i fibule i sada Varaždinovog kapetana čeka višemjesečna pauza. U razgovoru za Index otkrio je kako takvu bol nikada u životu nije osjetio te dodao da se nada da će biti spreman za zimske pripreme s Varaždinom.
Možeš li opisati situaciju u kojoj je došlo do nesreće?
Jednostavno ničija lopta, Mijo i ja u borbi. Taman kad sam se spremao uklizati, on je došao prije do lopte. Od deset takvih situacija, u devet ne bi bilo ništa kad istovremeno ukližemo. Ne mogu ga kriviti nimalo, bili smo u borbi za loptu i nije bilo nikakvog nesportskog ponašanja. Jednostavno, nesreća. Sad su mi bili ljudi iz Osijeka i on se raspitivao o svemu.
Koja ti je bila prva misao kad si shvatio što se dogodilo?
Kod tog udarca osjetio sam takvu bol, kao da vam netko čupa kosti. Vidim da noga visi, kad sam probao dodirnuti rukom, to je bilo gotovo... Znao sam da je puklo. Ne možete se tada kontrolirati. Svi govore da se opustite i probate disati duboko. Ali ne ide. Nikad u životu nisam osjetio takvu bol. Pitao sam se zašto sad, zašto meni, kad igramo super. Mene je krenulo donekle dobro, prvih 10-15 minuta u Hitnoj, sve do bolnice, to mi je prolazilo kroz glavu. Vjerojatno je negdje nešto zapisano i to se mora dogoditi.
Kako je protekla operacija i što kažu liječnici?
Prvo moram pohvaliti sve ljude ovdje u bolnici. Primili su me vrhunski, u 21 sat sam već bio na operaciji. Sve su napravili da to bude kako spada i već oko 1 sam bio u sobi. Pričao sam s doktorima jutros. Ideja je da danas probam stati na noge i da se krećem. Ako anestezija prođe, večeras bih mogao doma.
Kada bi se mogao vratiti na terene?
Treba mi mjesec ili mjesec i pol da kost zaraste. U sjedeća tri mjeseca bih trebao početi normalno trčati. Nadam se da će liječničke prognoze biti točne i da ću za tri mjeseca moći normalno trčati. Nadam se da ću moći na zimske pripreme. Čuo sam se sa šefom (trenerom Marijom Kovačevićem, op.a), on mi je uputio riječi podrške. Za takvog se čovjeka moram vratiti kako god znam i umijem.
Igrao si nogomet karijere, a sada moraš na dugu pauzu. Kako se nosiš s time?
Osjećam žal jer osjetio sam da je vjerojatno trenutak da se može napraviti neki iskorak u karijeri, bilo to u Hrvatskoj ili vani. Sve je išlo prema tome da se napravi jedna dobra priča. Sad me ovo opet vraća na početak. Pomirio sam se s tim da će pauza biti tri ili četiri mjeseca i da mi je to prilika za neki novi početak, da fizički da odem na veću razinu, da mi bude još lakše igrati.
Tko ti se sve javio porukama podrške?
Od igrača iz prve lige tu su dečki iz Dinama, iz Lokomotive i Osijeka... Ivušić i Mato Miloš prvi su se javili, pa dečki iz Gorice... Zapravo, cijeli HNL. Svi su pratili i vidjeli da se nešto dobro događa kod nas i na kraju krajeva, kod mene samog. To mi je neka satisfakcija i poticaj za dalje, kad ti takvi igrači šalju poruke podrške. Znam da nešto vrijedim i da se moram vratiti. Dalić se javio poslije ponoći. Kad dobijete poruku od takvog čovjeka i takve veličine, jednostavno imate obavezu vratiti se.