POTPUNA dominacija Dinama, etabliranje Rijeke kao solventnog člana velike trojke hrvatskog nogometa i poželjne "udavače", odlične predstave dekintiranih poletaraca Zlatka Dalića i otužna igra Hajduka obilježile su prvoligašku nogometnu sezonu na hrvatskim nogometnim terenima.
Zdravku Mamiću je prošlogodišnja blamaža i Liga za ostanak bila prevelika opomena i čvrsto je naumio da autobus od pola milijuna eura neće više njegove vedete vozati do provincijskih pašnjaka. Da bi "modri united", koji je prošle godine prije izgledao kao "modra Tofta", došao do Europe, u kojem ga neće osakatiti niti neki novi "austrijski zločinac", krenuo je u slaganje momčadi bez puno pompe i velikih riječi. Neprimjereno skrušeni Mamić čuvao je municiju za prave bitke.
Momčad je povjerio Josipu Kužeu. Kockanje sa liječenim hazarderom dalo je ploda i Dinamo je od početka rušio protivnike kao od šale, a klupski kroničari su već tijekom jesenskog dijela prvenstva otvorili lov na rekord koji je režimska Croatia ostvarila pod Ottom Barićem, kada je Hajduk ostavljen na 21 bod fore.
Dinamo, predvođen ubojitim dvojcem Bošnjak-Da Silva (odbacio je umjetničko ime Dudu), koji je zabio više golova nego cijeli Hajduk nije imala dostojnog takmaca za titulu, dijelom i zbog toga što je Rijeka, koja se jedina mogla ozbiljnije suprotstaviti, prosula previše bodova u prvom dijelu prvenstva. Mora se spomenuti da je i Rijeku Dinamo dobio oba puta u prvom dijelu natjecanja, prije početka Lige za prvaka, s tim da je na Maksimiru slavio sa 5:1.
Jedino kašljucanje momčad je uhvatilo u ožujku ove godine, kada je Dinamo u četiri utakmice uhvatio četiri boda, a Rijeka snove o tituli dobrim nizom uzdigla iznad tek teoretskih. Dinamova mini kriza rezultata tada je praćena i pravom krizom igre. Naravno da je nemoguće cijelo prvenstvo zabijati tri gola po utakmici i pružati spektakularne predstave, ali se tada, a i poslije pokazalo da na stoperskim pozicijama i lijevom boku Dinamo nema kvalitetu potrebnu za, ponovimo to po tko zna koji put, "prezimljavanje u Europi". Dodamo li tome gotovo siguran odlazak Bošnjaka u pečalbu, Dinamo opet očekuje face lifting.
Osvježenja koja se najavljuju u Mamićevim kanonadama prave su bombe, jer nudi se sijaset vetranskih vedeta: od Claudia Lopeza do Nike Kovača. Prelazak Davora Vugrineca je gotova stvar. Mario Cvitanović dolazi na desni bok. Dolazak Jensa Nowotnyja u obrambeni bedem se ipak neće ostvariti. Tko zna, možda osvane još koji Brazilac, Dinamo ionako komotno može ekspozituru Hitrec-Kacijana otvoriti u Sao Paolu i Riu. Ipak, najvatreniji navijači Dinama moraju priznati da ovakav Dinamo, u kojem nijedan igrač nema ozbiljnijeg međunarodnog iskustva, nije zreo za značajnije rezultate u Europi. Hrvatska titula momčadi u koju je toliko uloženo, sama se po sebi podrazumijeva, kao što su u Maksimiru više puta poručili, zato se očekuje i traži europski iskorak
Splitsko ljeto je nakon slavlja titule donijelo potpuni promašaj kadrovske politike. Uzdanje u Ćiroklecijanove ćirolije i dovođenje igrača najblaže rečeno nedostojnih imena Hajduka, uz odlazak oslonaca momčadi Leke i Vejića, prouzročili su, bez imalo pretjerivanja, katastrofalnu sezonu. Kada se pogleda igrački kadar, osim Kranjčara, i Pletikose nema čovjeka koji bi donio prevagu ili kvalitetu više.
Utakmice protiv mađarskog Debrecena zorno su pokazale kako kotira naš klupski nogomet u europskim okvirima, jer mađarski je prvak ponizio hrvatskog. Trener svih trenera je samo netremice promatrao gaženje svoje momčadi, bez ijedne izmjene do pred sam kraj utakmice, što je zorno demonstriralo pogrešnu procjenu Grgića i Štimca, koji su vjerovali da će anonimusi i igrači sumnjivih kvaliteta opijeni Blaževićevim floskulama jurišati debelo preko svojih mogućnost.
Nije se nekadašnji Majstor s mora usrećio ni sa njegovom zamjenom, Ivanom Gudeljom, koji je bio veliki igrač, ali iz ovako limitiranog igračkog kadra, ni puno veći trener ne bi izvukao više. Pod Gudeljem je Hajduk došao na rub provalije - Lige za ostanak (u kojoj bi, prema osvojenim bodovima, zauzimao visoko treće mjesto). Stvar je donekle "spasio" Luka Bonačić, jer je Hajduk doveo do statusa gosta na proslavi Dinamove tituile.
Nije prestrogo reći da je od Hajduka ostalo samo ime, jer "Hajdučko srce" bi Torcida mogla dodijeliti sama sebi. Igrači, kojima se inače dodjeljuje za borbenost i požrtvovnost, ionako nisu imali obraza niti pozdraviti ih nakon tolikih bijednih predstava kojima su ove sezone obilno darivali svoje najvjernije navijače.
Rijeka je zato konačno, predvođena svojim "Frenkijem Fisherom", Robertom Ježićem ušla u ravnopravnu borbu sa Velikim momcima, gdje joj je uvijek, po tradiciji, značenju i ugledu i bilo mjesto. Drugu godinu zaredom osvojila je Kup, a mnogi tvrde da je ova momčad usporediva sa onom zlatnom generacijom koja je osvajala jugoslavenske Kupove i pobjeđivala Real.
Ova Rijeka se pak spotakla na Litexu iz Loveča, ali kao i Dinamo, najavljuje ozbiljniju ulogu ubuduće u Europi. Napadački dvojac Krpan-Zekić doveden da zamijeni Tomislava Ercega se nije pokazao kao najefikasnije rješenje, ali je zato uskrsnuo Davor Vugrinec, koji je nakon tavorenja u nižerazrednim sicilijanskim klubovima, pokazao o kakvom je majstoru riječ.
Zabijao je Hajduku i Dinamu, Rijeci je protiv Varteksa gotovo sam donio Kup i konačno igrao toliko dobro da je Mamića prisilio da ga otme Rijeci kad je osjetio da je počela puhati za vrat Dinamu, a izbornika Kranjčara da ga u strahu za sinovu poziciju ne pozove na Svjetsko prvenstvo.
Poseban osvrt zaslužuju Rijekini treneri. Scoria je morao otići; prošle je godine donio Rijeci prvi hrvatski trofej, ali ga je tek nekoliko lošijih rezultata koštalo mjesta na klupi. Zamijenio ga je pomoćnik Dragan Skočić, koji je odličnim rezultatima i sjajnom igrom ušutkao sve kritičare koji su gunđali što klub koji se bori za trofeje vodi pomoćni trener.
Iznimno nadarena generacija Varteksa, ponikla u varaždinskoj omladinskoj školi žrtva je velike povijesne nepravde, jer da je kojim slučajem došla na scenu u vrijeme megalomanije i rasipništva pokojnog Anđelka Herjaveca, uz par pojačanja bi se ravnopravno borila za pokale.
Legendarni Đelac je uvijek imao odriješenu kesu i dovoljno bezobrazluka za bacanje rukavice u lice najvećima, pogotovo Dinamu i danas, kada Varteks ima odličnog trenera i sjajnu generaciju iz vlastitog inkubatora, nedostaje logistička i i financijska potpora, koja je prije uvijek bila trademark varaždinskog kluba, koji se nekad dičio snažnim sponzorima, dok danas ulagači zaziru od Varteksa.
Dok je iza njega stajao tekstilni gigant, Varaždinci su gledali europske utakmice, a nakon posrtanja glavnog sponzora, klub je prisiljen vjerovati u obećanja lokalnih političara, koji su se navodno živo zainteresirali za Varteks nakon što su Dalićevi momci razbili Rijeku u uzvratu finala Kupa.
Benko, Jertec, Pokrivač, Ipša, Novinić i ostali Varteksovci sada već važu ponude bogatijih klubova ili su već potpisali ugovore, a Daliću ostaje nada da će se obećanja moćnika ostvariti, jer on je dokazao da itekako zna posao.
Zvonko Alač