30 godina hnl-a

Prevare, laži, korupcija, krađe... Kako su Tuđman i Canjuga stvorili stroj za titule

Foto: FaH

PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992., službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana možete pročitati 30 priča o ključnim događajima te intervjue s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.

Kad je rat završio i Hrvatska je konačno postala potpuno slobodna zemlja, u nogometnom smislu njome je zavladala imenjakinja Croatia, omiljena igračka predsjednika Franje Tuđmana, koja je pokupila sve šampionske titule u drugoj polovici 90-ih i dominirala sve do njegove smrti.

NAKON prvih nekoliko godina dominacije Hajduka u HNL-u, sredinom devedesetih uz pomoć politike i državnog vrha na scenu stupa Dinamo, odnosno HAŠK-Građanski, odnosno Croatia, kako je klubu iz Maksimira iz godine u godinu ime mijenjao ''najveći navijač'' i državni poglavar Franjo Tuđman.

Predsjednik države bio je velik zaljubljenik u nogomet i veliki navijač zagrebačkog kluba. Gledanje u leđa splitskom klubu nije mogao probaviti i napravio je sve da njegov klub bude vječni prvak. Milom ili silom. 

Tuđmanova bizarna ideja o klubu koji će predstavljati čitavu Hrvatsku 

Tuđman je u to vrijeme imao niz bizarnih ideja s kojima je na umjetan način pokušavao stvoriti idilično društvo i apsolutistički sustav u kojem će svi misliti jednako i ponašati se onako kako vođa želi. Ako ne, protiv su Hrvatske.

Jednako, kako je želio u maniri španjolskog diktatora Francisca Franca u istu grobnicu položiti kosti pobijenih u Jasenovcu s kostima stradalih u Bleiburgu, tako je želio stvoriti klub koji će predstavljati simbol sveopćeg hrvatskog ujedinjenja te najjači nogometni klub ovog dijela Europe.

Problem je samo bio taj što je, da bi ostvario tu ideju, morao bezobzirno, na legalne i nelegalne načine, pregaziti konkurenciju. To mu nije smetalo i ubrzo je na nogometnom tržištu u Hrvatskoj stvorio monopol protiv kojeg se nitko, ni Hajduk, a ni drugi klubovi, nije imao snage boriti.

Hajduk je zadnja dva trofeja u devedesetima osvojio u proljeće 1995. Bila je to dvostruka kruna, a u ljeto iste godine vojno-redarstvenom akcijom Oluja oslobođeni su okupirani dijelovi Hrvatske. Rat je završio, Hrvatska je postala slobodna i Tuđman se tad u miru mogao posvetiti svojoj omiljenoj igrački. 

Croatia je postala državni projekt, a novac nije bio problem

Croatia je dovodila sve što je u Hrvatskoj vrijedilo. Igrače koji su joj trebali, ali i one koji nisu, samo da bi osiromašili konkurenciju. Novac nije bio problem. Svaka ozbiljna firma u gradu pumpala je novac u klub i sponzorirala ga tako da su ugovori igrača za ono vrijeme bili nestvarni. 

"Ne mogu reći da je to bilo djelo predsjednika Tuđmana ili ne znam koga. Nitko nije prisiljavao te jače firme da daju sredstva, ali normalno je da su kroz to ulaganje u Dinamo sebi gradili pozicije i kod predsjednika. A i bilo je lijepo da dođeš u ložu na utakmici protiv jednog Manchestera ili Ajaxa, pa su ljudi davali", u jednom je razgovoru rekao Nermin Šabić, HNL legenda i igrač koji je 1998. sve bio dogovorio s Hajdukom, da bi u nikad razjašnjenim okolnostima preko noći osvanuo u dresu Croatije. 

Priča o Croatiji je priča o HDZ-u devedesetih

Priča o Croatiji je zapravo priča o HDZ-u devedesetih, o krađi, korupciji, nepotizmu, nasilju i diktaturi. Bivši predsjednik Partizana je promijenio ime Dinamu zbog komunističkih konotacija, a vladao je tim klubom upravo na komunistički način. Želio je od Croatije napraviti hrvatsku Steauu ili hrvatski CSKA.

Predsjednik Hrvatske naravno nije mogao sam voditi klub, trebao mu je beskrupolozni odani operativac i izvršitelj najprljavijih poslova, a kako je u to vrijeme Zdravko Mamić bio izvan Maksimira, na to je mjesto doveo jednog od najkontroverznijih ljudi iz hrvatskog političkog polusvijeta devedesetih – Zlatka Canjugu.

Meteorski uspon ovog zagorskog profesora započeo je u prvoj polovici devedesetih godina. Tako će Canjuga 1994. godine postati član Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti RH. Sljedeće, 1995. godine, postaje saborski zastupnik te član raznoraznih odbora kao što su Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost i Odbor za vanjsku politiku.

Vrtoglavi uspon nastavlja se i sljedeće, 1996. godine. Tada Zlatko Canjuga postaje čelni čovjek zagrebačkog HDZ-a. No, vjerojatno bi Canjuga davno potpuno skliznuo u povijesni zaborav jer, realno, kojeg se još predsjednika gradskog ogranka bilo koje stranke iz devedesetih možete sjetiti, da nije postao predsjednik Croatije.

Omraženi šef Croatije koji je vršio represiju nad BBB-ima

Canjuga je provodio Tuđmanovu aristokratsku vladavinu u klubu i za njega obavljao ključne privatne poslove u Zagrebu. Miroslav Blažević više puta kazao je kako je Canjuga najveći izdajnik i čovjek koji nanosi veliko zlo. 

Svoj mandat na čelu zagrebačkog kluba Canjuga će provesti u svakodnevnoj borbi s Bad Blue Boysima koji se nisu mirili s time da se njihov Dinamo zove Croatia. Nad navijačima Dinama provodila se strahovita represija.

Zbog transparenta "Dinamo je svetinja", izvješenog na Maksimiru, prvi put 1996. godine Canjuga je sazvao i press konferenciju te poručio kako je riječ o "politički sponzoriranom natpisu kojim Mesić i Manolić prkose Tuđmanu". 

1998. godine Dinamo se preoblikovao iz sportskog dioničkog društva u udrugu građana, čime je otvoren put malverzacijama u klubu. Stručnjaci smatraju da je tom odlukom Dinamo trebao prijeći i u najniži rang natjecanja jer se radilo o novom klubu.

No, Dinamo je nastavio igrati u prvoj ligi, poslovati kao udruga građana, ali paralelno i kao dioničko društvo. Tako su pobrisali više od 200 milijuna kuna duga prema igračima i državi, nagomilanih jer se bezumno trošilo kao da nema sutra i kao da računi neće stići na naplatu. 

Mikulenas kao simbol pijanog trošenja i nagomilanih dugova 

 ''Oteli smo Mikulenasa Borussiji Dortmund ispred nosa'', slavodobitno je uzviknuo Canjuga 1999. kad je klub službeno objavio da je doveo Litavca iz poljske Polonije za u ono doba ogromna dva milijuna maraka. Mikulenas je ubrzo postao simbol Canjugine sulude politike i najplaćeniji statist u svijetu nogometa.

Odigrao je tek petnaestak utakmica, postigao četiri gola u dvobojima u kojima je Croatia uvjerljivo trijumfirala i klub ga je već iduće sezone vratio tamo gdje ga je i našao, uz to što je Poljacima morao godinama plaćati Mikulenasovu ogromnu plaću.  

A tek Japanac Miura? Doveden uz veliku reklamnu kampanju u kojoj su prednjačili japanski novinari koji su počeli masovno posjećivati Dinamove utakmice i treninge te 1999. godine. U pola godine dobio je mnogo prilika, nije zabio ni gol, a dali su mu i da izvodi jedanaesterce.

Sve kako bi se vratio u život. Miura je skupo stajao Dinamo, požalio se UEFA-i da mu je klub ostao dužan, pa su iz blagajne zagrebačkog kluba hitno Japancu morali isplatiti još 150 tisuća eura. Takvih je slučajeva bilo puno.

''S promjenom uprave raspala se jedna sjajna generacija, a ostala su nam dugovanja'', prisjetio se Šabić situacije u kojoj se našao klub nakon što je Tuđman umro, a klubu su ostali dugovi nagomilani pijanim razbacivanjem prethodnih godina. Dražen Ladić, Robert Prosinečki, Igor Cvitanović, redom legende kluba, svima njima je klub ostao dužan. Brojni od njih su godinama s klubom bili na sudu.

Croatia je tih godina uvjerljivo osvajala naslove u HNL-u, nastupala je s jako dobrim rezultatima u Europi i tada je izgledalo da je Tuđman zaista uspio u svom naumu - da je sagradio supermomčad koja će dominirati regijom. 

''Igrati za tu momčad bila je privilegija. Pogotovo klincu od 18 godina koji je od malih nogu navijao za taj klub. U toj su momčadi svi bili reprezentativci. Pola tadašnje Croatije je igralo za Hrvatsku u Francuskoj 1998., zatim smo imali nekoliko reprezentativaca BiH, pa Viduka koji je igrao za Australiju.

Imali smo čak i reprezentativca Japana. Na svakoj poziciji smo imali po dva reprezentativca. Nevjerojatna je to bila momčad, nemoguća ekipa'', rekao nam je Mihael Mikić, ali nakon opaske da nije veliki problem bilo imati takvu ekipu kad su sredstva za kupovinu bila neograničena i da je klub financirala država, i on je postao malo oprezniji:

Foto: EPA

''Ok, možemo i tako gledati, ali možemo i na ovaj način. Možda je Croatia pomagala drugim klubovima kad bi kupila neke igrače za velik novac. Primjerice, Rijeka nema za plaće i dođe Canjuga i kupi Milinovića za milijun maraka. S tom lovom su mirni do kraja sezone. Svaka priča ima dvije strane", objasnio je Mikić pa je nastavio:

''Tuđman je privatno bio zaista lud za nogometom. Više puta sam bio na nekim večerama i feštama kad je pričao kako želi da Hrvatska osim Croatije ima i jakog Hajduka i jaki Varteks.... Važno mu je bilo da se kroz nogomet Hrvatska promovira u Europi. Naravno, kad ti je jedan klub prirastao srcu, onda činiš sve da on bude najbolji.''

Mikić: Znam da je sve bilo politički, ne branim neobranjivo, ali ja sam samo igrao nogomet u klubu koji obožavam

Kaže da je Canjuga bio jako sličan Tuđmanu, odličan predsjednik i normalan čovjek, da je imao velike ambicije i trudio se da igračima "ne nedostaje ni ptičjeg mlijeka".

''Tko ne bi volio takvog predsjednika? E, sad, zašto se na isti način nisu financirali i neki drugi klubovi u HNL-u, tu nemam odgovora. No, ponavljam, bio sam klinac, igrao sam za klub koji obožavam u Ligi prvaka okružen legendama i igračinama. Baš me je tada bilo briga je li nam sponzor ovaj ili onaj, Pliva ili Croatia Osiguranje.

Znam da je sve bilo politički, ne branim neobranjivo, ali morate i mene shvatiti. Jedino za što ni danas nemam baš nikakvog opravdanja, to je represija prema navijačima. Neshvatljivo mi je bilo da se ne dozvoljava većini da odluči kako će se klub zvati'', rekao nam je Mikić.

Kad bi zapelo na terenu, uskakali su u pomoć momci u crnom 

Sve do smrti Franje Tuđmana (12. prosinca 1999.) Croatia je bila pretplaćena na naslove prvaka. Momčad je bila jaka, ali kad bi zapelo na zelenom terenu, stvari su se rješavale na drugi način. Ništa se nije smjelo prepustiti slučaju. Suci su tih godina besramno pomagali Tuđmanovom klubu. 

Nije bilo bitno tko je protivnik, Hajduk ili Belišće. Važno je bilo samo da predsjednik bude zadovoljan i da posao bude odrađen ako na terenu stvari nisu štimale onako kako su bile zamišljene. 

Mikić tvrdi da za zakulisne igre i suradnju sa sudačkom organizacijom ne zna. Kaže da je Croatia tada imala tako jaku ekipu da joj nikakva pomoć sa strane nije trebala.

''Nikad, ali baš nikad, nisam ni primijetio niti sam čuo da bi nam suci trebali pomoći niti da su nam pomagali. Ne znam, možda je stvar u mom odgoju, ali nevjerojatno bi mi bilo da uz onakvu momčad kakvu smo imali trebamo još i pomoć sudaca. Ako imaš takvu kvalitetu, čemu onda tražiti zaštitu sudaca. Ne kažem da takvih stvari nije bilo, samo ja za to ne znam niti sam ikad čuo da se takvo nešto radilo.''

Foto: EPA

Ipak, istina je bila nešto drugačija. 

Sjećamo se suza Dražena Beseka, Miljenka Mumleka i Davora Vugrineca nakon predstave Antuna Burila u četvrtfinalu Kupa 1994. između Varteksa i Croatije. Varteks je u posljednjem kolu prvenstva 1995./96. gostovao na Poljudu kao vodeća momčad HNL-a i za naslov prvaka trebala mu je pobjeda.

Varaždinci su bili bolji, trebali su pobijediti, ali to im nije bilo dozvoljeno. Hajduk je pobijedio 1:0, a susret je obilježilo skandalozno suđenje Ivana Vranaričića. 

U finalu Kupa 1997. igrali su Croatia i Zagreb, a sudac Goran Marić bio je najbolji igrač Modrih. Zagreb je izgubio 2:1, a Igor Cvitanović je svoju medalju bacio koliko mu je bilo neugodno zbog nepravde.

Gotovo da nije bilo suca u HNL-u koji na ovaj ili onaj način nije uskakao i pomagao "najhrvatskijem" klubu, kako ga je titulirao pokojni Vlatko Marković. Neki od straha, neki iz koristi. Ipak, ništa ne može nadmašiti derbi na Maksimiru 1999. (1:1) kad je utakmicu života odigrao mlađahni Stipe Pletikosa.

Pletikosa je na vrata stao u 29. minuti, nakon isključenja prvog vratara Tončija Gabrića i radio je čuda, a varaždinski sudac Ivan Novak ipak je bio prvo ime susreta. Toliko je otvoreno navijao za Croatiju da su nakon te utakmice brojni simpatizeri Modrih okrenuli leđa svom klubu.

Tuđmanova mašinerija je radila i kad njegov klub nije bio na terenu. Žrtve su Rijeka i Cibalia

U proljeće iste godine, u samo četiri dana odigrane su dvije najkontroverznije utakmice u povijesti hrvatskog nogometa. Na Kantridi su 26. svibnja 1999. Rijeka i Osijek igrali posljednje kolo HNL-a, utakmicu koja je odlučivala o prvaku. Rijeka je trebala pobjedu, a nakon 90 minuta utakmica je okončana rezultatom 1:1. Croatia je postala prvak, a cijeli Kvarner bio je u suzama.

U 88. minuti glavni sudac Alojzije Šupraha je prihvatio sugestiju pomoćnog suca Zorana Krečka i poništio čisti gol Admira Hasančića koji je Rijeci trebao donijeti prvi naslov prvaka u njenoj povijesti.

Samo četiri dana kasnije na Maksimiru su finale Kupa igrali Osijek i Cibalia, a pričalo se da je sve dogovoreno da Osijek osvoji Kup kako bi ih se nagradilo za bod osvojen na Kantridi koji je Croatiji donio naslov prvaka.

Cibalia je vodila, igrala je bolje, a onda je na scenu stupio Reno Sinovčić. Kontroverzni zadarski sudac i "poduzetnik" Reno Sinovčić je najprije isključio Ivana Ravlića, a onda i Darka Raića-Sudara. Posebno je komično bilo isključenje Raića-Sudara koji je dobio dva žuta kartona u svega par sekundi.

''Isti dan kad su igrali Rijeka i Osijek na Kantridi, dakle tri dana prije finala kupa, igrali smo u Vinkovcima odlučujuću utakmicu za ostanak u ligi protiv Zadra. Bilo nam je dovoljan remi, a ja sam par minuta prije kraja zabio za 1:1. Tri dana kasnije smo igrali finale, a sudac je bio gospodin Sinovčić, koji je tada bio vanjski suradnik Zadra. Izbacili smo ih iz lige, a Sinovčić nam je sudio nakon tri dana. Mislim da sam bio jasan'', rekao nam je tužni junak Cibalije Darko Raić-Sudar pa dodao:

''Osobno, meni je bilo najteže jer sam se osjećao kao krivac. Moje je isključenje prelomilo utakmicu, a pojma nemam zbog čega sam dobio crveni. Sinovčić mi je dao dva žuta u pet sekundi. Kunem vam se, nakon prvog žutog nisam mu se obratio. Namještao sam kopačke, a čovjek se okrenuo i dao mi drugi žuti.''

Canjuga se pokušao očajnički spasiti lažima i parafraziranjem kralja Aleksandra 

Na Dan svih svetih 1999. godine teško bolesni Tuđman završio je u bolnici, a Canjuga je nakon posjeta predsjedniku najavio referendum za povratak imena Dinamo. Uvjeravao je javnost da mu je predsjednik na samrti, u maniri kralja Aleksandra nakon atentata u Marseilleu 1934. (''Čuvajte mi Jugoslaviju''), rekao: "Vratite djeci ime Dinamo." Gotovo nitko mu nije vjerovao. Najmanje Ankica Tuđman, supruga bivšeg predsjednika.

Foto: Dalibor Urukalovic / PIXSELL

"Nažalost, nije se osobno mogao uvjeriti, ali Canjugu sam dobro procijenila. Francek je silno želio da Dinamo nosi ime Croatia jer je to bio veliki klub s jakim nacionalnim identitetom. Ime Croatia za njega je simboliziralo domovinu, državu koja je stvorena i bio je silno ponosan kad je Dinamo promijenio ime u Croatia'', napisala je gospođa Tuđman u svojoj autobiografiji pa nastavila:

''Tvrdio je da ime Dinamo simbolizira socijalistički sustav i da brojni klubovi iz komunističkoga bloka imaju nogometne klubove s tim imenom i da tu tradiciju treba prekinuti.

Zato nikad nikome ne bi predložio promjenu imena, kao što je lagao Canjuga. Seka je bila u susjednoj sobi kad je moj suprug razgovarao s Canjugom potkraj listopada 1999. i nije bilo ni spomena o nekoj promjeni imena Croatia u Dinamo.

Canjuga je mislio samo na svoj politički opstanak i na tom bi putu učinio sve, pa je dao u javnost i lažne izjave o predsjedniku Tuđmanu, bez kojeg bi ostao mali nepoznati Z. C., učitelj u Zagorju. Još dok je Francek bio u bolnici, on mu je 16. studenoga zabio nož u leđa pokrenuvši zahtjev za promjenom imena Croatia u Dinamo. Nije mi jasno kako ga sam Francek nije pročitao. Još za života, Jude su ga se počeli odricati.''

Vratio je djeci ime Dinamo, a onda ga je uništio Mamić. Jedan diktator je zamijenio drugog

Foto: Dalibor Urukalovic / PIXSELL

Canjugina laž bila je očajnički pokušaj da spasi vlastitu glavu jer je bilo jasno da predsjednik umire te da HDZ nakon devet godina gubi izbore, a ispred kluba čeka sada već dobro umreženi Zdravko Mamić. Canjuga je predvodio Skupštinu Dinama koja je jednoglasno vratila klubu ime Dinamo i održao svečani govor. Bio je to vrhunac licemjerstva i početak njegovog kraja u klubu. 

U veljači 2000. godine, svega par mjeseci nakon Tuđmanove smrti, Canjuga je smijenjen, a Croatia je opet postala Dinamo. Vodstvo kluba umjesto Canjuge preuzimaju Mirko Barišić i Zdravko Mamić, čovjek koji će navijačima uskoro, ma kako se to tada činilo nemogućim, postati omraženiji od Zlatka Canjuge.

Nakon smrti Franje Tuđmana, Hajduk je od 2000. do 2005. osvojio tri naslova prvaka. A onda je stvari u svoje ruke uzeo Zdravko Mamić. 

Pročitajte više