BOŽIĆNI i novogodišnji blagdani prekrasni su dani. Družimo se s rodbinom i prijateljima koje dugo nismo vidjeli, a čestitajući blagdane, sjetimo se i mnogih koji nisu prisutni. Gotovo u pravilu riječ je o dragim osobama, s kojima smo proživjeli lijepe trenutke i imamo zajedničke uspomene. Međutim, u vrijeme zimskog solsticija ja se uvijek prisjetim jednog lika kojeg nikad nisam upoznao. On uopće ne zna da ja postojim, pa ipak, na kraju svake godine ja ga se sjećam smješkajući se.
Dok vani bura zavija poput napaljenih mačaka, napravim vrući kakao, zalegnem u kauč umotan dekom i stisnem dvicu na daljinskom. Baršunasti glas Stjepana Baloga javlja iz Oberstdorfa da počinje Novogodišnja turneja četiri skakaonice. I dok se na zaletištu Dawid Kubacki priprema sunovratiti u ambis, meni u glavi obrise poprima druga slika i tako već, evo, trideset i petu godinu.
"Eagle has landed!"
Isplaženi jezik ispod plavih brkova otkriva da je nervozan poput kompjuteraša kojemu kasni dostava pizze. Zatrese naglo glavom da otjera nervozu, skoro su mu tri broja veće naočale pale s nosa. Potom naočale za vistu prekrije ružičastim skijaškim naočalama. Čitav svijet bez daha prati ovu scenu iz Kanade, moleći se Svemogućem da mu se ne zamagle stakla.
Znaju da je na zaletištu olimpijske skakaonice u Calgaryju čovjek koji bi se trebao nalaziti pred Commodoreom 64, iščekujući da mu se na vrata donese velika miješana, a ne na mjestu gdje jedna greška može značiti invaliditet ili smrt.
Duboko uzdahne i rukama se lagano odgurne od rampe. Hvata brzinu od 93.6 kilometara na sat, a potom se vine u hladni kanadski zrak. Dok skakač s ružičastim naočalama pokušava držati kontrolu, čitava stvarnost se usporava, gotovo se zamrzava. Komentator BBC-ja šuti, a cijela Britanija, Commonwealth i ostatak svijeta ne dišu. Skije mu se treskaju, čini se da brzo pada, evo ga već blizu zemlje, udara u tlo, guzica ga priteže, ali nekako uspijeva ostati uspravan.
"Eagle has landed!" dere se komentator BBC-ja s neskrivenim oduševljenjem, a njegov ushit dijele milijuni pred televizorima.
Čitav planet - od Eskima na Grenlandu, preko plemena u Amazoni i Bušmana u Kalahariju, pa sve do mentalno oboljelih u Finskoj - slavi što je Eddie Edwards ostao živ. Nije važno što je britanski skakač doletio na majušni 61 metar, osvojivši uvjerljivo posljednje mjesto na Olimpijadi - pretposljednji skakač Bernat Sola Pujol iz Španjolske doskočio je na 71 metar i imao ukupno duplo više bodova - jedino je bitno što se Orao iz Calgaryja u rodnu Englesku neće vratiti u lijesu.
Pokušao je na Igre otići prvo kao skijaš
Eddie The Eagle Edwards rođen je u radničkoj obitelji kao Michael Edwards 1963. godine u Cheltenhamu, gradu od stotinjak tisuća stanovnika, koji godišnje u prosjeku ima jedan dan sa snijegom. Majka mu je radila u tvornici koja je proizvodila aluminijska vrata, a otac mu je bio zidar. I otac oca se bavio istim zanimanjem, isto kao i otac očevog oca. Ne biste vjerovali, ali i Eddie Edwards je radio kao - zidar.
Kada je imao 13 godina, sa školom je otišao u Italiju i tamo je prvi put stao na skije. Odmah se zaljubio. Nije ga sputavala ni činjenica što nije dobro vidio. Sljedećih nekoliko godina trenirao je skijanje i bio nadomak britanske reprezentacije. Jedva je uspijevao raditi kao zidar i u slobodno vrijeme skijati, nikad s dovoljno novca za opremu, a veliki udarac zadesio ga je kada nije uspio ući među reprezentativne putnike za Olimpijadu u Sarajevu.
Nije znao skakati i nije imao para. Snalazio se na najmaštovitije načine
U ljeto 1986. godine, samo 18 mjeseci prije Igara u Calgaryju, Eddie Edwards donio je odluku koju je mogao donijeti samo čovjek s velikim mudima. Ostavlja posao zidara i odlučuje se posvetiti skijaškim skokovima kako bi ostvario svoj dječački san i nastupio na Olimpijadi.
Konkurencija u Britaniji slabija je u skokovima nego u skijanju, pa bi lakše mogao ući u reprezentaciju, a i treninzi nisu toliko skupi, racionalno je razmišljao Eddie. Ali to što su jeftiniji nije mu puno značilo jer para ionako nije imao. Godinu i pol prije Olimpijskih igara Orao iz Cheltenhama bez iskustva, novca, opreme, trenera i tima kreće prema svom cilju, naoružan jedino voljom.
Snalazio se na svakakve načine, možda najmaštovitiji bio je onaj kada je, trenirajući u Finskoj, odsjeo u instituciji za mentalno oboljele. Uspio je tamo srediti smještaj za samo jednu funtu. Nije mu bilo bitno gdje spava i što jede, samo je htio skakati. Polako je napredovao i uskoro je srušio britanski rekord u daljini skijaškog skoka. Njegov rekord od 73.5 metara - koliko najbolji Nijemci, Austrijanci, Finci skaču kao vozač Miško, znači zatvorenih očiju - kasnije će nadmašiti James Lambert.
Za sve je bio pobjednik
Naposljetku je uspio ući u britansku reprezentaciju za Olimpijadu, ali još nije bio siguran da će mu se san ostvariti. Naime, u Calgary je došao bez opreme, pa su mu Talijani dali kacigu, a Austrijanci skije. Tek tada je mogao odahnuti jer, istina je, spustit će se niz olimpijsku skakaonicu. Nije znao hoće li ostati živ, ali to je ionako manje važno.
Cilj je ostvaren - nastup na Olimpijadi. Kako ono glasi olimpijski slogan - važno je sudjelovati, a ne preživjeti - što ima veze ako izgubi kontrolu u zraku, ako mu još ispadnu kaciga i ružičaste naočale, pa zvekne glavom o tvrdi snijeg i na mjestu premine... Nema to veze, njegov život je imao smisla - umrijet će mu možda tijelo, ali olimpijska duša će vječno živjeti.
E pa baš zato je očarao svijet. Nevažno je što je ostao uvjerljivo posljednji i na maloj i na velikoj skakaonici - za dvostrukim zlatnim Mattijem Nykanenom zaostao je sve skupa 145 metara - on je za sve bio pobjednik. Čovjek koji je došao iz grada bez snijega, iz profesije bez novca i iz države bez skijaške skakaonice imao je muda skočiti odakle se većina smrtnika ne usudi ni pogledati.
Čak ga ni loš vid nije zaustavio u naumu da postane Orao. Koliko je velik Eddie Edwards, najbolje govori upravo taj njegov nadimak, koji je napisao na transparentu njegov fan čekajući ga na aerodromu u Calgaryju - The Eagle. Prozvati tako čovjeka koji niti vidi niti leti može se jedino ako je riječ o istinskoj ogromnoći.
Ali nisu baš svi dijelili oduševljenje britanskim herojem. Dio njegovih kolega smatrao je da svojim minijaturnim skokovima i slavom koja ga je zbog toga pratila pljuje na njihov višegodišnji trud. Lobirali su kod Međunarodnog olimpijskog komiteta, koji je vrlo brzo donio nova pravila o nastupanju na velikim natjecanjima.
Da se ne bi ponovio Eddie Edwards, odlučeno je kako natjecatelji moraju proći stroge kvalifikacije. Upravo zbog toga The Eagle nikad više nije nastupio na Olimpijadi i nijednom drugom velikom natjecanju. Ta odluka, koju su prozvali Eddie The Eagle rule, ponukala ga je da nakon karijere diplomira pravo.
Finci napisali hit pjesmu o njemu, nastupao i s članovima heavy metal benda
Iako više nije nastupao, i dalje je bio zvijezda diljem planeta. U Finskoj su napisali pjesmu o njemu Mun Nimeni On Eetu (Moje ime je Eddie) i zvali ga da je otpjeva. Iako nije znao ni riječ finskog, Eddie je prihvatio poziv i otpjevao pjesmu za koju ni danas nije siguran o čemu govori. Postala je veliki hit i dogurala do drugog mjesta finskih ljestvica.
Jednom zgodom zvali su ga da nastupa na rock festivalu nedaleko od Helsinkija zajedno s članovima heavy metal benda Raggers. Izveo je pjesmu pred 70 tisuća ljudi koji su bili u deliriju. Poslije nastupa izjavio je da su mu članovi benda izgledali kao serijski ubojice.
Prava olimpijska duša nikada ne umire
Danas živi povučenim obiteljskim životom u selu 14 kilometara južno od svog rodnog grada. Mirnu svakodnevicu prekinu mu jedino tijekom novogodišnjih blagdana - u vrijeme kada normalni ljudi piju, a nenormalni skaču - jer ga se uvijek sjete, pa ga obuku u kostim orla da priča djeci kako je to letjeti bez krila.
On se veselo smješka prisjećajući se onog ludog dana u Calgaryju kada je tresao glavom da otjera nervozu, pri čemu su mu tri broja veće naočale skoro spale s nosa. Duboko je uzdahnuo i rukama se lagano odgurnuo od rampe. Komentator BBC-ja je šutio, čovječanstvo nije disalo, mentalni bolesnici iz finske institucije preskočili su terapiju, gledajući ga kako hvata brzinu od 93.6 kilometra na sat, a onda se vinuo visoko - u legendu.
Legendu o gubitniku, a ustvari pobjedniku koja će živjeti vječno jer prava olimpijska duša nikada ne umire.