PROŠLO je točno četvrt stoljeća. Na današnji dan prije 25 godina košarka je izgubila jednog od najboljih europskih igrača svoje ere, pionira europske košarke u Americi i čovjeka koji ju je i prije 50 godina igrao onako kako se igra danas. Hrvatska je pak izgubila jednog od svojih omiljenih sinova, najboljih sportaša, čovjeka koji ju je prije smrti predstavljao u SAD-u i prekrasno ljudsko biće.
Krešu Ćosića nikad nisam gledao uživo. Prestao je igrati 1983., kad sam bio premlad da bih uopće znao što je to košarka, a kamoli da će mi taj sport obilježiti život. O Kreši sam kasnije slušao priče, čitao knjige, gledao videoisječke, ali nikad ga nisam mogao doživjeti kao vrhunskog košarkaša, za razliku od, recimo, Dražena Petrovića ili Tonija Kukoča.
Ali najbolju sliku o njemu dobio sam iz prve ruke, prije tri godine, kad sam istim ovim povodom imao priliku razgovarati sa ženom čija mu je obitelj otvorila svoje srce dok je početkom sedamdesetih igrao na sveučilištu Brigham Young i živio u Provu, u američkoj saveznoj državi Utah.
Ann Madsen tada je imala 84 godine i došla je u Zagreb povodom mormonskog košarkaškog turnira u Krešinu čast. Često je dolazila u Hrvatsku, kako dok je Ćosić bio živ, tako i nakon njegove tragične smrti 22. svibnja 1995. godine. Baš taj aspekt Krešina života, njegova mormonska vjera koju je upoznao tih godina u Uti, bio mi je najmisteriozniji i stoga posebno zanimljiv. A njena sjećanja bila su još vrlo živa i intenzivna.
"Moj je muž bio profesor na sveučilištu, a imali smo 13-godišnju kći kojoj su se sviđali košarkaši, pa nam je rekla da je na Brigham Young došao novi košarkaš i pitala nas možemo li ga pozvati na obiteljsku večeru. Pozvali smo ga, došao je, ali nije puno govorio jer je tu bio kratko i nije imao velik vokabular", započela je Ann Madsen svoju priču o Kreši Ćosiću.
Nije mogla ni zamisliti da je ta večer bila početak jednog prijateljstva za cijeli život, a još manje da će baš njegov odlazak biti razlog zašto je ono naprasno i tragično prekinuto.
Ćosić je vrlo brzo nakon dolaska u Provo u američkoj državi Utah, središtu mormonske vjere u svijetu, otkrio tu njemu dosad nepoznatu religiju i nije trebalo dugo da i sam postane mormon, potpuno posvećen novom životu.
"Taj naš prvi susret bio je na obiteljskoj večeri koje mormoni imaju svakog ponedjeljka. Cijela obitelj je na okupu, razgovaramo, molimo, igramo se, čitamo... Tako je bilo i te večeri. Krešo je sjedio na kauču, a onako visokom koljena su mu bila u razini glave. Moj muž Truman pitao ga je kako se preobratio. Nije znao puno engleskog, pa je rekao: 'Pročitao sam Knjigu mormona, istinita je i kršten sam'", nasmiješila se Ann, pa pojasnila:
"Na sveučilištu je upoznao djevojku iz Hrvatske, tenisačicu, brzo su postali prijatelji jer su mogli razgovarati na svome jeziku. Otac njena zaručnika bio je jedan od velikih učenjaka naše Crkve, pa ga je upoznala s njime. Jednog je dana Krešo došao do njegova ureda i pitao ga: 'Koja je razlika između vaše religije i ostatka svijeta?' a on mu je odgovorio jednom riječju: 'Radost'. Krešo je ušao, počeli su razgovarati, učiti, bio je plodno tlo koje nitko nije orao, a oni su orali, orali..."
Kreši nisu bile ni 22 godine kad je otišao i Zadra, odnosno Jugoslavije, komunističkog režima u kojem se nije blagonaklono gledalo na religiju. Naravno, i Ćosić je bio ateist, no iskustva koja je stekao u svom novom domu promijenila su mu svjetonazore i otkrila cijeli novi svijet.
Bio je mlad, znatiželjan, otvoren prema novim iskustvima i spoznajama. Upijao je sve oko sebe, a sve oko njega disalo je mormonsku vjeru. Tako je Utah zapravo Ćosića izgradila u osobu koja je ostatak života provela propovijedajući radost i ljubav.
"Nije znao da je Brigham Young mormonsko sveučilište, samo da ima dobroga košarkaškog trenera. Nije znao da na kampusu ne smije piti ni pušiti, morao je obrijati bradu, sve mu je to bio šok. Ali otkad je postao mormon, bio je mormon 100 posto. Nikad nisam upoznala nekog toliko posvećenog vjeri", rekla je Ann Madsen, ili sestra Ann, kako ju je Krešo zvao.
Nakon službenog mormonskog krštenja, Ćosić više nije bio isto čovjek.
"Prvo se brinuo zbog košarke, bojao se da će izgubiti ubilački instinkt, htio je biti ljubazan prema protivnicima, pomoći im da ustanu umjesto da ih ruši. Došao je mome mužu i tražio blagoslov, da zna da će sve biti u redu jer se bojao da gubi talent. Nakon toga nitko se nije toliko zabavljao igrajući košarku, bio ga je zaista užitak gledati, a gledala sam ga na svakoj utakmici."
Iako su ga nakon sveučilišta zvali, pa i draftirali u NBA ligu, Kreši se više nije ostajalo u Americi. Nedostajali su mu prijatelji, suigrači iz Zadra i reprezentacije Jugoslavije.
"Uvijek nam je govorio kako je Utah lijepa, ta jezera i planine, ali da moramo vidjeti njegovu zemlju jer je toliko ljepša od ovoga. Nekoliko godina nakon što je diplomirao, poslao nam je avionske karte za Hrvatsku. Odveo nas je na otok Pašman. Sjedio je na stijeni i rekao: 'Ispričat ću vam priču. Jednog sam dana sjedio na ovom istome mjestu. Nisam znao ima li Boga, ali imao sam osjećaj da ima. Sanjao sam da sam budan, vidio ogromnu košarkašku dvoranu i glas mi je rekao da ću u toj zgradi igrati u SAD-u'", prisjetila se Ann Madsen, čiju je obitelj Krešo jako zavolio i puno vremena provodio s njom.
Razlozi za povratak nisu bili samo košarkaške ni obiteljske prirode. Želio je mormonsko učenje prenijeti u domovinu, što nije bila najbolja ideja u komunističkom režimu, u kojem su ga zbog toga kasnije proglasili špijunom. Ali Krešo je bio uvjeren da čini pravu stvar.
"Prije odlaska razgovarao je s predsjednikom naše Crkve, pitao ga kako da proširi mormonsku riječ, podijeli svoje znanje u Hrvatskoj... Prevodio je Knjigu mormona na hrvatski, ali je shvatio da to ne radi dovoljno dobro pa je tražio najboljeg prevoditelja da mu pomogne i pronašao oca Grgića, katoličkog svećenika. Vrlo drag čovjek. Kad sam došla u Zagreb, umirao je od raka. Završio je Knjigu mormona, bio je blizu završetka prevođenja preostalih dvaju poglavlja i rekao mi da ne želi umrijeti prije nego što nam dovrši posao. Posljednje dane života žrtvovao je za Krešu, ali Krešo je jednostavno bio takav tip da mu uvijek želiš pomoći", objasnila je Ćosićeva sestra Ann.
Svih tih godina nakon Krešina povratka kući ostali su u stalnom, gotovo svakodnevnom kontaktu i međusobno se posjećivali. Bilo je to prijateljstvo za cijeli život. No njegov život prerano se ugasio.
"Nazvao nas je i rekao: 'Rekli su mi da sam bolestan. Ne osjećam se tako, ali kažu da jesam. Nešto nije u redu s mojom krvi'. Zvao je dr. Nelsona, našeg obiteljskog prijatelja, da mu pojasni. Zvala sam ga i ja. Rekao mi je da ima limfom. Oboje roditelja su mi imali limfom, znam što je to. Srce mi je stalo. Pa imao je samo 40 i koju godinu..."
Glas joj je pucao, u njemu se točno mogla osjetiti bol koju je ponovno proživljavala. Ćosiću su predložili operaciju koštane srži jer mu šanse da još dugo poživi s njom rastu s 80 na 95 posto. Nažalost, ni tako visok postotak nije ništa značio.
"Cijelom dušom sam mislila da ne smije prihvatiti, ali nisam mu ništa rekla, morala je to biti njegova odluka", kroz suze je govorila Ann Madsen koja se s Krešinom suprugom Ljerkom uz svog supruga Trumana izmjenjivala uz bolnički krevet.
No Krešo je pristao na operaciju koja ga je naposljetku koštala života. Stanje mu se pogoršalo, pao mu je imunitet i na kraju mu je presudio hepatitis.
Kad su se posljednji put čuli, pričala je Ann Madsen, samo mu je jedno bilo na pameti. Bojao se da će njegova smrt obeshrabriti ljude, nije želio da svi koji su molili za njega izgube vjeru. No dogodilo se baš suprotno.
"Kći mi je rekla da se više nikad neće bojati smrti jer zna da je Krešo tamo."
Ćosić je za sobom ostavio svoju prekrasnu obitelj, suprugu Ljerku, kćeri Anu i Ivu te sina Petra Krešimira, ali i svoju američku obitelj kojoj je davne 1970. otvorio svoje srce.
"Djeca su me znala pitati što je njima Krešo. Nije im brat, nije otac, nije ujak, definitivno nije samo prijatelj jer je puno više od toga."
Jednostavno, bio je član obitelji, najvrjednije institucije za koju mormoni žive.
Kao ateistu, prije razgovora s njom bilo mi je teško dokučiti zašto je Ćosić tako zdušno prihvatio vjeru, pogotovo vjeru koja mu je bila potpuna nepoznanica i zbog koje je po povratku kući imao problema. Shvatio sam da ga je bilo lako impresionirati i da je vjerojatno trebao više kritički razmišljati kad je čitao knjige koje je odmah prihvatio kao apsolutnu istinu. Ali shvatio sam i da u toj vjeri nema ništa loše, dapače, da propagira ljubav, radost i obiteljske vrijednosti, da je zbog nje postao bolji čovjek i da je želio da se isto dogodi i drugima.
Njegovo košarkaško naslijeđe bilo je ogromno, kao igrač s Jugoslavijom je osvojio čak 14 medalja s velikih natjecanja, a uspjehe je nizao i kao trener. Posljednje godine života proveo je kao savjetnik u hrvatskom veleposlanstvu u Americi, u najosjetljivijem razdoblju moderne hrvatske povijesti, podizao međunarodnu svijest o ratu u svojoj domovini, širio poruke mira i ljubavi. Kao Hrvat, kao mormon i kao prekrasno ljudsko biće.