Redaljka na Hajdukovoj lešini: Predsjednik se traži preko oglasa, trener u klupskom kafiću

HAJDUK je u pet godina promijenio 5 predsjednika, 11 trenera i tko zna koliko stvarnih kreatora klupske politike i sastava - menadžera i zastupnika igrača.

Predsjednik Hajduka mijenja se češće nego onaj kućnog savjeta, ali sad Kerumova prinudna uprava ne želi novom prvom čovjeku kluba, pronađenom preko oglasa u novinama, dati ni upola manju plaću nego što je imaju nadobudni mladci iz prve momčadi koji voze limuzine skuplje od one koje je tražio Hrabar, a posao im je da zatvaraju splitske klubove i doma gube od Karlovca.

Na klupi privremeno rješenje, fotelja prazna zbog male plaće koja se nudi

Farsa oko izbora predsjednika, u kojem su znani i neznani svoje programe reklamirali preko novina veselo pozirajući na raznim poljudskim lokacijama, vrhunac je poprimila neuspjelim pokušajem izbora predsjednika i to zato što je predloženi, Vjekoslav Hrabar tražio "plaću od 7,5 tisuća eura, službeni automobil u vrijednosti 45 tisuća eura, bonuse  od 20 tisuća eura za kup, 50 tisuća eura za prvo mjesto, 40 tisuća eura za drugo mjesto i ulazak u Europsku ligu te 100 tisuća eura za ulazak u Ligu prvaka", kako je transparentno otkrila Anđelka Visković, Kerumova povjerenica za Hajduk.

"Ne vidim ništa sporno u tim uvjetima. U poslovnom svijetu to su normalni iznosi, posebice ako se uzme u obzir koliko klub prihoduje", odrezao je predsjednik Uprave tvrtke Europapier, koji očigledno nije upoznat da već neko vrijeme u Hajduku nema ništa "poslovno", "normalno", a ni "prihodovno".

Što će Hajduku "menadžer engleskog tipa" kad ima punu ložu lokalnih?

S trenerima se nema problema; oko ograde pomoćnog igrališta, na klupskom parkingu, porti ili na speed dialu kućnih Hajdukovih novinara, uvijek spremno čeka njih nekolicina iz kluba kojeg smo odavno nazvali "Ne može me Hajduk smijeniti onoliko puta koliko se ja mogu vratiti". Neki od njih bez imalo srama priznaju guranje za Vulićevog/Pudarevog/Vučevićevog nasljednika, jer nema ništa slađe nego šepiriti se u Hajdukovoj "tuti" u karanteni u Dugopolju i Postirama. Momčad se ionako sastavlja po menadžerskom diktatu, samo što svi ti predstavnici "Hajdukove dice" to hajdučki priznaju tek nakon neumitnog otkaza.

Ako poznajete barem jednog hajdukovca, onda ste iz njegovih usta od Debrecena naovamo nekoliko desetaka puta čuli "Nikad goreg Hajduka", "Nikad nesposobnije uprave", "Nikad lošijih igrača", "Nikad preplaćenijih igrača" i slično. Teško je proturječiti ijednoj od tih tužbalica, koje su čak prestale pratiti stisnute šaka ili psovke. Posljednjih godina izgovaraju se usputno, kao mantra i nešto samorazumljivo. Ipak, čini se da baš ovih dana svjedočimo rasapu velikog kluba.

U Hajduku nema autoriteta - igračkog, trenerskog, upravljačkog. Jedino što Grad i igračke i funkcionerske uhljebe na Poljudu "pokreće" je strah od navijača. Ali sljedeće godine, kada po treći put te sezone Hajduk bude mijenjao trenera, mi pisali ovaj isti tekst, a oni se žestili, mnogi od njih će zaboraviti da su opijeni prolaskom bankrotirane Unireje i rođendanskim vatrometom, zanemarivali ono što je bilo prije toga i što su znali da opet slijedi, dok su samozadovoljno ponavljali "Ko ovo more platit"  i "Ovo ima samo u Splitu."