DOMAGOJ DUVNJAK. Znate ga. Kielova superzvijezda i legenda hrvatskog rukometa. Prešao je dug put otkako je kao sedmogodišnjak strpljivo gledao svog oca kako trenira u đakovačkim dvoranama. Ovdje počinje njegova priča, koju će nam sam ispričati. Pretočivši hobi u zanimanje, Domagoj odlazi iz domovine u Njemačku i od tada ispisuje povijest, donosi službena web stranica Europskog rukometnog saveza (EHF).
MOJ OTAC bio je rukometni trener u Đakovu, mom rodnom gradu. Sa sedam godina počeo sam dolaziti s njim u dvoranu. Dok sam gledao starije igrače i njega na terenu, rukomet me počeo obuzimati. Prije trenerske karijere moj otac je bio igrač u Medveščaku, mama je igrala rukomet, sestra također, sve dok nije krenula na fakultet.
Čak je i moj ujak bio igrač i moj trener, svi su moji rođaci igrali rukomet. Dakle, zapravo nije postojala šansa da ne završim u rukometu. Tako je započeo moj rukometni put i doveo me tu gdje sam danas.
U djetinjstvu sam, dakako, pokušavao šutirati na koš i zabijati golove, ali nikad se nijednim drugim sportom nisam bavio istinski. Rukomet je bio moja prva ljubav. Imao sam sreću da u Đakovu, mom lokalnom klubu, zaigram u prvoj hrvatskoj ligi. Uvjeti su bili dobri i cijela moja obitelj je bila tamo. To je bila još jedna važna stvar za mene kao mladog igrača. Igrao sam u prvoj ligi već s 14 godina.
Za mene je tada rukomet bio samo hobi. Nikad nisam mislio da će to postati moj posao. To je bio hobi koji sam volio, a škola mi je bila na prvom mjestu. Tada sam imao viziju svog života bez rukometa. Edukacija mi je uvijek bila važna i želio sam studirati na Kineziološkom fakultetu. Dakle, čak i da nije bilo rukometa u mom životu, ipak bih se bavio sportom. Kao moj tata, profesor tjelesnog odgoja u školi. Ali sve se promijenilo kad sam imao 18 godina...
U Zagreb s 18 godina
Moj stil igre i talent vrlo brzo su prepoznati. Bio sam član uspješne juniorske reprezentacije Hrvatske, a kasnije sam dobio poziv za seniorsku reprezentaciju. Odjednom, prije posljednjeg razreda srednje škole, došao sam u PPD Zagreb.
Teško mi je bilo uskladiti školske obveze i prvi put se okušati na profesionalnoj rukometnoj razini. Prelazak iz Đakova u Zagreb za mene je bio veliki korak. Napustio sam obitelj, djevojku, prijatelje, sve što sam poznavao i preselio se u glavni grad. Kasnija selidba u Njemačku nije bila tako teška. Bio sam mlad, još uvijek tinejdžer i morao sam puno naučiti, ali s druge strane morao sam odrasti.
PPD Zagreb bio je moja prva poveznica sa svijetom profesionalnog rukometa. Počeo sam shvaćati što je profesionalizam i koliko je teško paralelno određivati prioritete, učiti, trenirati i igrati rukomet na visokoj razini. Odlučio sam se u potpunosti fokusirati samo na rukomet i sve je to ubrzo bilo iza mene.
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
Odlazak iz Zagreba u Hamburg bio je puno lakši. Zaista sam vjerovao da sam spreman igrati u Bundesligi, iako su neki ljudi bili skeptični. Za mene je Bundesliga uvijek bila broj jedan. Od malih nogu, Bundesliga je stalno bila na TV-u u mom domu. Odrastao sam gledajući Bundesligu i kad mi se pružila prilika da budem dio te priče, nisam razmišljao ni sekunde. Bio je to velik izazov za mene.
Pomogli su Lacković i Vori
Moj transfer u Hamburg bio je u svim vijestima, posebno u Hrvatskoj. Euforija i ljubav prema rukometu bili su tada na vrhuncu u Hrvatskoj. Rekordni transfer nije bio nešto o čemu sam razmišljao. Samo sam htio igrati i uživati u onome što volim.
Imao sam sreću da su Blaženko Lacković i Igor Vori bili u Hamburgu. Mladom igraču koji se seli u drugu zemlju, a ne zna jezik, može biti teško uklopiti se. Hamburg je imao drugačiji pristup rukometu, klub je smješten u velikom gradu i bila je to još jedna velika promjena u životu. Sve sam to morao ostaviti po strani jer sam se samo želio zabaviti na terenu. I klub je to podržao. Nisu vršili nikakav pritisak na mene.
Biti dio Hamburga, kluba s toliko igrača svjetske klase kao što su braća Gille, Krzysztof Lijewski, Hans Lindberg, mnogi njemački reprezentativci, bila mi je čast. Svaki dan sam učio nešto novo i otkrivao kako biti profesionalan na terenu i izvan njega.
Foto: EPA
Kasnije sam se pridružio Kielu, za mene jednom od najboljih klubova na svijetu. Osjećam se privilegiranim kad pogledam koliko je zvijezda igralo ovdje, što je klub postigao i što sam tako dugo ovdje. Nemam riječi da opišem što osjećam prema klubu.
Odgovornost je i čast biti kapetan momčadi, moja obitelj je sretna ovdje i osjećam se kao kod kuće. Imamo pune tribine, 10.250 navijača koji nas podržavaju na svakoj utakmici, bez obzira tko je suparnik. To je pravi smisao sporta i ovdje se osjećam ispunjeno.
Liga prvaka s Hamburgom ima posebno mjesto u srcu
Puno mojih najdražih uspomena u klupskim natjecanjima vezano je za Njemačku. Dvaput sam podigao trofej EHF Lige prvaka, s Hamburgom i s Kielom. Svi uspjesi koje sam postigao s klubovima imaju posebno mjesto u mom srcu, ali uvijek se sjećam prvog. To je trofej EHF Lige prvaka s Hamburgom.
Došli smo kao autsajderi na EHF Final 4, bile su nam potrebne dvije savršene utakmice za pobjedu i imali smo sreću da smo te godine imali sve na našoj strani. Ta 2013. bila je jedna od najboljih godina u mojoj karijeri.
I naslov s Kielom bio je nevjerojatan i ne treba ga podcijeniti. Podizanje europskog trofeja jedna je od neopisivih stvari i nije uvijek lako pričati o tome i izraziti osjećaje riječima.
S Kielom najviše pamtim sezonu 2020./2021. u Bundesligi. Bila je to izazovna sezona nakon pandemije covida-19, bez navijača na tribinama u mnogim utakmicama, a nakon svega, u posljednjem kolu sve je bilo na kocki. Morali smo osvojiti barem bod da bismo postali njemački prvaci. Igrali smo protiv Rhein-Neckar Löwena i bila je to izjednačena utakmica.
Löwen je imao posljednji napad u utakmici, imao je priliku zabiti gol i srušiti naše snove. Bio je to sjajan završetak: gledaš kako ta jedna lopta, jedan udarac, odlučuje o cijeloj sezoni. Kad su promašili, bila je to erupcija emocija.
Osam medalja s Hrvatskom
Iste te emocije osjećam svaki put kada igram za Hrvatsku. Oduvijek sam sanjao biti dio reprezentacije. Sanjao sam biti poput igrača koji su putem osvajanja medalja krenuli 2003. godine. Bili su mi uzori dok sam odrastao.
Zato sam sretan što mogu reći da s Hrvatskom imam osam medalja. Svaka od njih iza sebe ima posebnu priču. Kad se sada osvrnem na njih, brončana medalja s Olimpijskih igara 2012. jedna je od najdražih. Biti dio olimpijske momčadi san je svakog igrača, a osvajanje medalje je šlag na torti. Po mom mišljenju, na turniru smo igrali naš najbolji rukomet ikad. Nažalost, jedan loš dan protiv Francuske oduzeo nam je šansu da igramo za zlato.
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Na početku profesionalne karijere porazi su mi jako teško padali. Nekad sam ih stalno ponovo proživljavao i to mi je bilo jako stresno. Želio sam pobjeđivati, davao sam preko maksimuma na terenu. Danas sam puno smireniji iako vjerujem da se moja strast još uvijek vidi. Izvan terena sam druga osoba, puno mirnija, prizemnija i ležernija. To mi je pomoglo i kad sam prolazio kroz ozljede.
Nažalost, one su dio života svakog igrača. Profesionalni sport ima zgusnut raspored i zaista je teško sačuvati svoje zdravlje. Zadobio sam brojne ozljede, lakše i teže. Ali jedna me ozljeda dovela u jedno od najtežih razdoblja u mom životu.
Ozljeda na startu Eura u Hrvatskoj najveća trauma
Hrvatska je bila domaćin EHF Eura 2018. i bili smo spremni krenuti na još jedan pohod na zlato koje nam nedostaje. Prije turnira sam operirao koljeno i bilo je nekih mišljenja da se prerano vraćam na teren.
Ali htio sam se vratiti i biti spreman za Euro. Riskirao sam kako bih ponovo mogao nositi poznate crveno-bijele kocke. Igrati pred svojim navijačima, u svojoj zemlji je nešto posebno i malo igrača ima priliku osjetiti takvu atmosferu.
U prvoj utakmici Eura protiv Srbije puknuo mi je mišić potkoljenice. Od tog dana trudio sam se oporaviti, isprobavajući sve metode s čvrstim uvjerenjem da ću se vratiti za kasniju fazu natjecanja. Želio sam biti na tom terenu bez obzira na sve. Nažalost, želja mi se nije ostvarila, ozljeda je bila preteška da bih se ponovo vratio.
Svaka ozljeda je neka vrsta traume za igrača. Ne možeš pomoći svojim suigračima, ne možeš raditi ono što voliš. Uvijek pomislim da je to još jedan korak, još jedna prepreka koju moram prevladati kako bih se vratio još jači. I s vremenom sam naučio slušati svoje tijelo.
Kako ostati na vrhunskoj razini kad više nisi na 100%
Kao što sam rekao, dok sam bio u Hamburgu, mislio sam da sa svojim tijelom mogu činiti što god želim, uvijek ga gurajući preko granica. S vremenom i iskustvom naučio sam kako igrati na vrhunskoj razini, a pritom poštivati svoje tijelo.
Kako je vrijeme prolazilo, više nisam mogao dati 100 posto i trebalo mi je vremena da to naučim i priznam. Bez obzira na to, i dalje igram sa strašću i ljubavlju, i u obrani i u napadu kao prvog dana.
To je posljedica napornog rada i upornosti. Želim poručiti svim mladim igračima da samo ustanu i potrude se još jače kada dotaknu dno. Nakon kiše uvijek dolazi sunce. Rukomet me naučio da se naporan rad isplati. Zahvalan sam što mogu biti uzor mlađim generacijama i što ih mogu nečemu naučiti.
Mislim da je sport jedna od najboljih stvari koja se bilo kome može dogoditi. Dobar način da naučite o svijetu, da pobjegnete od sveprisutne tehnologije, steknete nove prijatelje i posjetite nova mjesta. Ako mene pitate, sport bi trebao biti velik dio života svakog djeteta.
Obitelj na prvome mjestu
Sretan sam što je moja obitelj odmalena imala takav utjecaj na mene. Moja obitelj mi znači sve i do danas mi je uvijek bila najveća podrška. Danas, možda u malo drugačijem aspektu budući da naša obitelj raste.
Moram reći da je moja supruga Lucija jedna od najvažnijih osoba u mom životu. Zajedno smo od srednje škole i ona je bila uz mene od početka. Tijekom svih onih poraza, pobjeda, ozljeda, uspona i padova u mojoj karijeri. Izuzetno sam sretan što je ona pored mene. Lucija mi je uvijek davala drugačiji pogled na ono kroz što sam prolazio i bila je moj stup dok sam morao biti potpuno koncentriran na rukomet. Imala je, i još uvijek ima, velik utjecaj na mene.
Život nam je postao još bolji nakon što je na ovaj svijet došao naš sin Šime. Postati otac je najljepša stvar na svijetu i tek tada shvatiš što je pravi smisao života. Rukomet je bio moj život, ali nakon njegovog rođenja sve se preokrenulo. On je postao naš epicentar. Nemaš vremena razmišljati o rukometu, porazima, utakmicama, bilo čemu, jer kad dođeš kući i vidiš njegov osmijeh kad dođe k tebi, zaboraviš na sve.
Foto: Matija Habljak/PIXSELL
Sada još bolje shvaćam kako mi je otac bio uzor i da je on kriv za to što sam danas postao. Stoga, kada se naša obitelj okupi u Đakovu ili bilo gdje drugdje, uvijek je zanimljivo, jer svi imamo veze s rukometom.
Kad u to dodate i mog šogora Marka Kopljara, nikad nije dosadno. Marko je nevjerojatna osoba, jako duhovit i zanimljiv, možda ljudi to i ne znaju. Uvijek ima zafrkancije i zezancije, priča se o rukometu, pogotovo jer obojica još uvijek igramo na vrhunskoj razini. Cijela obitelj je dio toga.
Hvala, djede!
Obitelj je bila dio mog puta od malih nogu. Baš kao i moj djed. Bio je jedan od mojih najvećih obožavatelja. Kad sam počeo igrati juniorsku ligu u Hrvatskoj, obećao mi je 50 kuna za svaku ukradenu loptu. To mi je bio mali, dodatni motiv u svakoj utakmici. Vjerujem da nikad nije požalio što sam ga koštao puno novca! Možda se ta vještina krađe lopti dok igram centarhalfa u obrani zadržala do danas. Pa, hvala, djede.
I trudit ću se to činiti i postizati što više golova, koliko god dugo budem mogao. Još uvijek sanjam o novim trofejima. Najveći san mi je osvojiti zlatnu medalju s Hrvatskom. Poslušati hrvatsku himnu nakon finalne utakmice i stvarno se nadam da ću to i ostvariti.
Još uvijek ne razmišljam o tome što će biti nakon moje posljednje utakmice. Samo želim igrati i uživati na tom terenu od 40 puta 20 metara. Rukomet mi je dao toliko toga i volio bih to jednog dana vratiti. Mislim da nikad neću napustiti rukomet. To je dio mene i uvijek će biti i kakav god da bude moj posao u budućnosti, na neki način će biti povezan s rukometom.
Zasad je moj fokus uživati u igri i svom životu. Vidjet ćemo što budućnost donosi.