KAD JE 14. travnja 2013. u 85. minuti utakmice protiv zaprešićkog Intera ušao u igru umjesto Marcela Brozovića, koji je upravo zabio svoj prvijenac za Dinamo, Fran Brodić postao je Dinamov rekorder. Nitko u povijesti zagrebačkoga kluba nije debitirao tako mlad, sa 16 godina, tri mjeseca i šest dana.
Njegov rekord stoji i danas, ali druge nije stigao postaviti. Samo godinu dana kasnije već je igrao u inozemstvu. Uz Roberta Murića i Alena Halilovića bio je jedan od tri talenta koji su u kratkom razdoblju napustili Dinamo prije punoljetnosti, ali ne kao dio velikih mamićevskih transfera, nego protiv volje dugogodišnjeg vrhovnog maksimirskog vođe, za mizernu odštetu u usporedbi s desecima milijuna koje je okrenuo tijekom svoje vladavine.
Svaki od njih trojice imao je vlastiti put. Halilović je u sedam godina prošao gotovo sve lige Petice i zemlje Beneluksa i sad traži deveti klub u tom periodu. Murić se još prije dvije godine vratio u HNL, a sad je isto učinio i Brodić. Nije više onaj golobradi klinac koji je zabio za pobjedu Dinama u polufinalu Kupa. Podulje kose i guste, ali uredne brade, uz pomoćne terene stadiona HNK Gorice prisjećao se uspona i padova, odluka i posljedica koje su ga preko druge belgijske i treće talijanske lige kao 24-godišnjaka dovele do novog početka. Prvo na terenima zagrebačke Kustošije, na kojima je i počeo s nogometom, a sada ponovno u Prvoj HNL.
Je li Fran Brodić propali talent?
"Ljudi uživaju kad drugi propadaju", nasmiješio se na spomen pojma s kojim se susreo puno puta, s kojim se susreću mnogi sportaši koji se istaknu u mladosti, a kasnije ne ispune očekivanja, potonu ili sasvim nestanu. Propali talent.
Naravno da sam sebe ne smatra propalim talentom, ali i potpuno je svjestan da mu proteklih sedam godina karijere nije izgledalo onako kako je zamišljao kada je još kao dijete odlučio iskoristiti kartu za život u inozemstvu koju mu je ponudio nogomet.
"Nije mi problem kad me pljuju u komentarima, ali ljudi vide samo vanjsku stranu priče, a ne znaju što je igrač prošao, uspone i padove, mentalne i fizičke", rekao je Brodić nekoliko dana prije početka sezone u kojoj će se pokušati potpuno formirati kao nogometaš i s Goricom ispisati nove stranice lijepe priče koja u blizini zagrebačkog aerodroma traje već godinama.
Klub koji živi od angažmana jeftinih talenata primijetio ga je u Drugoj ligi, u kojoj je prošle sezone zabio 14 golova u 24 nastupa za matični klub. "Hvala Kustošiji što mi je dala priliku kad drugi možda ne bi", kaže Brodić.
Teško da je sa šest godina, kad je počeo s nogometom u Kustošiji, zamišljao da će tu igrati i kad mu budu 24. S osam godina je otišao u Kranjčevićevu i briljirao među vršnjacima sve do četrnaeste, kada je ispunio san skoro svakog zagrebačkog klinca i prešao u Dinamo.
"Zagreb je bio na vrhuncu svoje omladinske škole, pobjeđivali smo u svim kategorijama, ne samo u mojoj, gazili smo sve redom. Bilo je tu igrača koji su sada na top levelu. poput Krovinovića i Šunjića", prisjetio se svojih mladih "pjesničkih" dana.
I danas gleda snimku intervjua nakon gola za pobjedu Dinama
U Dinamu je, već smo rekli, postao i ostao najmlađi debitant u povijesti. Zabio je dva gola u Kupu, jedan Zagori, drugi za pobjedu 2:1 protiv Slavena u polufinalu. Doduše, nakon što je Dinamo prvu utakmicu dobio 2:0, ali bilo je slatko.
"Bio je korner, lopta se odbila, a ja sam sa 17, 18 metara pogodio iz poluvoleja. I danas ponekad pogledam na YouTubeu intervju nakon te utakmice, pa me bude sram kako sam izgledao", nasmijao se. "Nema puno klinaca koji zabijaju za Dinamo tako mladi, ali pokušavao sam ostati čvrsto na zemlji jer znam da je bilo primjera koji su previše poletjeli."
Činilo se da ga čeka lijepa budućnost u Dinamu, a tko zna, možda i transfer od 10 ili više milijuna eura... Ne bi bio ni prvi ni zadnji. Međutim, nije želio čekati. Maštao je o životu u inozemstvu i iskoristio prvu priliku da ode, čim mu je istekao stipendijski ugovor. Istog su ljeta to napravili i Murić i Halilović. Za potonjeg je Dinamo od Barcelone uspio iskamčiti barem dva milijuna eura, ali za Murića i Brodića dobio je samo naknadu u skladu s UEFA-inim zakonima o trgovini djecom.
Pobjegao od Mamića i više ga nikad nije vidio
"Nismo se dogovorili, nego se tako poklopilo jer smo sva trojica u isto vrijeme potpisala ugovore pa su nam svima u isto vrijeme istekli. Imali smo slobodne papire i odlučili se za iskorak. Zdravko? Ha, sigurno je bio ljutit, nikome nije drago da mu igrači odu besplatno, pogotovo mladi, na kojima mogu zaraditi milijune. Ne znam je li mi zamjerio, nikad više nisam bio u kontaktu s njim."
Mogao je birati između Monaca i Club Bruggea i odlučio se za Belgiju.
"Odlučio sam se na odlazak jer volim život izvan Hrvatske, zanimalo me kako je živjeti u inozemstvu, kako je živjeti sam, ali naravno da me privlačio i nogomet. Znao sam da u Monacu neću igrati, ali mislio sam da u Bruggeu hoću", kaže. "Kao i svaki klub, obećavali su mi brda i doline. Bio sam prvi tinejdžer kojeg su doveli iz inozemstva. Na kraju sam igrao puno, ali sve u drugoj momčadi."
Iz današnje perspektive svjestan je da mu ništa ne bi falilo ni da je na iskustvo života u inozemstvu pričekao još dvije ili tri godine pa otišao kao izrađeniji igrač.
"Nije mi krivo, iako se čini da bi bilo bolje da sam ostao. Ali da sam odigrao samo jednu sezonu u Bruggeu, nitko ne bi pitao je li mi žao. Iz Bruggea također možeš kamo hoćeš, i oni prodaju igrače u Englesku."
Ali nije. U četiri sezone nije debitirao za prvu momčad. Bio je na dvije posudbe u belgijskoj drugoj i jednoj u talijanskoj trećoj ligi.
Seriju posudbi nije zaustavio ni Ivan Leko
"U Antwerpenu sam se ozlijedio odmah u prvoj utakmici. Udarili su me s leđa i stradala mi je fibula. Nakon 4, 5 mjeseci oporavka su me vratili u Brugge, nije bilo smisla da ostanem. I onda se kod nas pisalo da posudba nije uspjela. Pa kako će uspjeti kad sam bio ozlijeđen? Šteta što je to propalo jer je klub bio u usponu, ušli su već u prvu ligu i u Europu. U Roeselareu su mi rekli da menadžer ima udio u klubu i gura svoje igrače, što se vidjelo kad bismo izgubili tri zaredom, a i dalje bi igrala ista jedanaestorica. Ali OK, pošteno je reći i da ja vjerojatno nisam bio na pravoj razini."
Vratio se u Brugge i blistao u drugoj momčadi, ali u prvoj ni nakon tri sezone nije dobio priliku. Prije četvrte za trenera je dobio sunarodnjaka Ivana Leku.
"Za B momčad sam dao 41 gol i rekli su mi da ću na pripreme s prvom momčadi, ali još se nije znalo tko će biti novi trener. Bio sam u Hrvatskoj kad sam u medijima vidio da je došao Leko. Odmah sam pomislio kako je to dobro jer će me možda on više doživljavati, ali umjesto toga su mi se iz kluba javili dva, tri dana prije početka priprema i rekli mi da ipak idem na pripreme s drugom momčadi za par tjedana. Ni danas ne znam razlog. S Lekom sam razgovarao jednom, ali nisam ga htio zamarati tim pitanjem, možda nije ni bilo do njega", prisjeća se Brodić, sliježući ramenima.
Završio je na novoj posudbi, u talijanskom trećeligašu Cataniji, koji ga je poslije i otkupio. Bio je to, dakle, njegov oproštaj s Belgijom, prvom zemljom u kojoj je iskusio toliko željenu samostalnost u inozemstvu.
"Tata je bio sa mnom prvih nekoliko mjeseci, a poslije sam sve radio sam, kuhao, plaćao račune... Morao sam brzo odrasti jer sam sa 17 otišao živjeti sam u stranu zemlju, dok mnogi žive s roditeljima do ne znam kad. Mislim da sam se dobro snašao. Nikad nisam bio tužan ni nostalgičan, pokušavao sam uživati u svakom danu i tražiti sreću u malim stvarima. Brugge je odličan grad za život, sve je na par sati, London, Pariz, Amsterdam, Njemačka i uvijek imaš nešto za raditi. Mentalitet je dosta drukčiji nego u Hrvatskoj. Čokolada im je stvarno vrhunska, a prodavaonica imaju triput više nego mi pekara. Tata je više uživao u pivama, ali ja nisam ljubitelj", govorio je gorljivo o životu u novoj sredini.
Divlja, prljava, prekrasna Sicilija
A iduća je bila još drukčija. Na iduću posudbu otišao je u talijansku treću ligu, među temperamentne Sicilijance, u Cataniju, koja ga je nakon pola sezone i otkupila.
"Tamo sam stvarno dobro živio, bio sam sa ženom, suigrači su mi bili Dragan Lovrić, koji je igrao u Muri, Maks Barišić, koji je u Kopru, i Adis Mujkić iz BiH. To je mjesto koje treba vidjeti, ima svega za vidjeti, nije skupo, a restorani su vrhunski. Kažu da je najbolja hrana na svijetu u Italiji, a najbolja hrana u Italiji na Siciliji. Posebno su me se dojmili riblji specijaliteti. Grad je divlji i prljav, ali ima svoju dušu."
Ipak, koliko god uživao u životu u Italiji, nogometno se ni tamo nije usrećio. Ni u Cataniji, ni kasnije u Reggiani. U hrvatskim se medijima pisalo da ga je odbila Rijeka, ali Brodić to demantira i tvrdi da nikad nisu bili ni u kakvom kontaktu. No prelomio je i odlučio je vratiti se kući, a u odluci je pomogla trudna supruga.
Potpuni reset u kvartu u kojem je sve počelo
Međutim, nakon Reggiane nije prošao na probi u Slavenu. Nakon svega javio se klubu u kojem je sve počelo. Očito je došlo vrijeme za potpuni reset i novi početak na istome mjestu.
"Znao sam da, ako sad ne budem igrao, neću nikad. Razgovarao sam s trenerom Ivicom Landekom. Pitao me jesam li spreman i znam li gdje dolazim. Rekao sam mu da da i da ih ne dolazim spašavati od ispadanja, nego da osvojimo naslov. Volim pobjeđivati u svemu, i kad igram nešto protiv svog djeteta od osam mjeseci. Uvijek sam davao sve od sebe, a ekipi je bilo drago što sam došao. Nisam ja neka zvijezda, ali su čuli za mene. Svi zajedno smo se igrački podigli. Žao mi je samo što nisam došao ranije jer smo možda mogli i osvojiti naslov u Drugoj ligi."
Kustošija nije ušla u Prvu HNL, ali Brodić se nakon uspješnog povratka u hrvatski nogomet i 14 golova u 24 nastupa pokazao dostojnim prilike u klubu koji puca na Europu.
"Imao sam i drugih ponuda, ali Gorica mi se činila kao najbolja priča, najbolja atmosfera, najbolji projekt. Nadam se da ću dobiti minutažu i dat ću sve da je iskoristim. Trener je dosta rotirao na pripremama, znam samo da neću igrati umjesto Lovrića. Mislim da u špici gleda mene i Matara te da ćemo mi konkurirati za mjesto ako ne bude novih pojačanja, s tim da je on u prednosti jer je tu bio i prošle sezone", objašnjava Brodić.
Sedam godina nakon naprasnog odlaska iz Hrvatske, u njoj ga privlači ono što ga je tada odbijalo. To je svakako znak zrelosti, koja se može objasniti nedavnim očinstvom.
"Ne moram se prilagođavati, tražiti stan, mogu se u potpunosti koncentrirati na nogomet. Mislim da je najpametnije ostati u krugovima u kojima mi se ime konačno počelo spominjati u pozitivnom kontekstu. Uzbuđen sam i jedva čekam da počne liga, taj adrenalin utakmica", govori Brodić, koji će s Goricom u nedjelju prvi put osjetiti draž HNL-a nakon sedam godina, a prvi protivnik je Rijeka, koja se također nada borbi za najviše pozicije.
"Želja nam je jedno od prva četiri mjesta, vjerojatno kao i ostalima. Dobro, Osijek vjerojatno cilja na prvo mjesto, Hajduk to radi već 20 godina... Rijeka je bila dobra na pripremama, ali to ništa ne znači."
Gorica će pokazati koja je njegova prava nogometna vrijednost
Kao i većina, očekuje da će prvak biti Dinamo, kojem želi uspjehe u Ligi prvaka "jer je to dobro i za hrvatski nogomet". Ali o povratku na Maksimir ne razmišlja.
"Vidjet ćemo što budućnost nosi, svakom u Hrvatskoj je želja igrati za Dinamo, ali ja već jesam, sad sam u Gorici i želim joj dati sve da dođemo do uspjeha. A jednog dana, ha, svatko želi igrati u ligama Petice, tko god se misli ozbiljno baviti nogometom. Imam u glavi neke planove, ali trenutačno mi je puni fokus ovdje."
Nakon pet tinejdžerskih nastupa u Dinamu ponovno će zaigrati prvoligaški nogomet. Makar tek nakon sedam godina, i to u istoj onoj ligi iz koje je pobjegao u bijeli svijet. Stariji, zreliji i iskusniji za brojna razočaranja, vjeruje da je ovo sezona u kojoj će pokazati svoju pravu nogometnu vrijednost, koja je svih ovih godina sasvim razumljivo osporavana.