HAJDUK

Sva tri sina u Hajduku bio je san starog Džonija. Jedan ga je ispunio za svu trojicu

Foto: Index.hr, Yugo Papir

HAJDUKOVA navijačka skupina Torcida danas slavi 71. rođendan. Tim povodom, u suradnji s Yugopapirom, prenosimo jedan od starih tekstova o Hajduku, iz Plavog vjesnika 1970. godine, priču Zlatka Jurička i Hajdukovoj legendi Vilsonu Džoniju i trojici njegovih sinove za koje je želio da idu njegovim stopama.

Na sat-dva pred prvenstveni susret Željezničar - Hajduk, odigran potkraj prošle godine na Grbavici, trener domaćih Ribar zadovoljno je trljao rukama:

"Izvanredno! Ne igra Buljan. Obolio je. Umjesto njega Luštica silom prilike mora uvesti nekog juniora koji je putovao tek tako da vidi Sarajevo. Mijenjamo koncepciju."

Slijedio je kratak dogovor i utakmica je počela. Točno onako kako je iskusan trener zahtijevao od svojih igrača - svaka akcija počinjala je nabacivanjem lopte u pravcu desnog krila. No isto tako je tu i završavala.

Starog Džonija sin

"Je li, Milane, bolan, je li ti to taj neiskusni mali bezveznjak!?" ne skrivajući iznenađenje obratio se Osim Ribaru.

"Pogriješili smo. Mali igra kao sat. Treba mijenjati taktiku."

"Tko vam je sada ovaj?" snebivao se moj kolega Drago Moldovan.

"Starog Džonija sin", šeretski odgovara Hajdukov maser Božidar Soldo.

"Kakvog Džonija? Nije mi do šale. Nećeš valjda kazati da vam je to nova akvizicija nabavljena u inozemstvu..."

Tko je zapravo stari Džoni?

U Splitu taj odgovor zna i najmanje dijete: stari Džoni je hajdukovac najvećeg kalibra. Navija za Bile otkako zna za sebe. Inače je rođen u Prizrenu, a radio je u Skoplju dugo godina. I kada mu se 8. 2. 1948. rodio sin prvijenac Jakov, Džon Džoni pokupi familiju, ostavi posao, kuću i sve što je imao.

Pravac Split. Rodio se novi Hajdukov prvotimac. A gdje će rasti i odgajati se ako ne u gradu Beare, Matošića, Vukasa, Luštice i ostalih korifeja zlatnoga Hajdukovog doba.

Odlučeno, sprovedeno u djelo.

No, kako to obično biva u životu, sudbina se gorko poigrala s tatom Džonijem...

Ipak, krenimo redom: poslije Jakova rodio se 24. 9. 1950. u Splitu Wilson, zatim 14. 8. 1953. i treći sin Rikard.

I tata Džoni dočekao je da mu prvijenac Jakov stasa za nogomet. Pojavio se mladić u Hajdukovu dvorištu:

"Ja bih trenirao", obratio se tadašnjem treneru najmlađih hajdukovaca, Anti Mladiniću.

I trenirao je neko vrijeme, ali... uostalom, pustimo Jakova da priča:

Jakov je otišao u vaterpolo

"Najteže mi je bilo objasniti ocu da za mene nije nogomet. Da sam na igralištu nezgrapan, da me ništa ne vuče da udaram loptu nogom. Umjesto mene uradio je to Mladinić, a ja sam se potom osjećao kao veliki krivac. Znao sam, razočarao sam oca. Mene je vuklo more, a Džoni je maštao o tome kako će mu sin prvenac nositi bijeli dres.

Počeo sam trenirati u Jadranu. Teško je išlo, ne u radu već u kontaktima sa Džonijem. Sve dok moj trener Damir Corić, kome uzgred rečeno zahvaljujem mnogo toga, nije uspio privoljeti oca da mi dozvoli da igram vaterpolo. Ubrzo sam zaigrao za juniorsku garnituru Jadrana, a zatim za omladinsku selekciju Jugoslavije, prvi sastav Jadrana i B reprezentaciju Jugoslavije. Otac je potom kapitulirao."

Jakov Džoni, zacijelo je sada već jasno o kome je riječ, počeo je trenirati u Jadranu 1964./65., a već je u sezoni 1968. postao jedan od najboljih strijelaca svog kluba. Iste godine je u širem izboru reprezentativac za Meksiko, poslije godinu dana nastupa i za najbolju državnu selekciju, igrao je tri utakmice na turniru u SR Njemačkoj. Inače maturant je gimnazije "Ćiro Gamulin" u Splitu.

No, vratimo se starom Džoniju. Stariji sin je reprezentativac, ali to nije ono pravo. Ne igra u Hajduku i nije nogometaš. Ambicije, one nogometaške, ne jenjavaju.

Tu su još dva sina - Wilson i Rikard. Ovog puta tata Džoni nije morao insistirati na tome da mu sinovi odu na "pravo" mjesto. 1962. godine Vily postaje pionir Bijelih, a već idućeg ljeta pojavljuje se s nepunih trinaest godina kao najmlađi pionir na turniru u Borovu. Već tada mu stručnjaci proriču blistavu karijeru. Ali...

"Najprije lomim lijevu, a potom i desnu nogu", priča Vily. "Imao sam svega petnaest godina. Tada sam izgubio pouzdanje i htio sam sve napustiti. Na moju veliku sreću tata me hrabrio. Ulijevao mi je nadu i ustrajao sam."

I uspio, dodao bih ja. Iako mu je tek osamnaesta, Vily je već prekaljeni rutiner. Za omladinsku reprezentaciju odigrao je šest utakmica i petnaestak za prvi tim Hajduka. On je taj anonimni branič iz uvoda ove priče.

U privatnom životu Vily je zlatarski majstor, očeva desna ruka. Na nogometnom terenu neustrašivi borac. Pravi tip Hajdukovoga, onog nekadašnjeg igrača. Zbog svoje neustrašivosti, srčanosti i ljubavi prema bijelom dresu, navijači su mu podarili naziv Kokezina nasljednika. Prvi učitelji su mu bili: Mladinić, Kačić i Ivić, a sada Slavko Luštica.

Najmlađi iz terceta Džoni je Rikard. I on bi Vilyjevim stopama. Igrao braniča, lijevog i desnog. Pokazuje osobine slične bratovljevim. Šuti. Gotovo ništa ne priča, riječi mu treba čupati s usana.

"Što bih ja govorio", sramežljivo odgovara na pitanja. "Neka oni, Jakov i Vily, pričaju, imaju o čemu."

"On ima vremena", preuzima komandu tata Džoni. "Mlad je. Samo neka nastavi onako i sve će biti u najboljem redu."

Reda mora biti

Pod paskom tate Džonija odvijao se razvojni put njegovih sinova. Tada je to bilo normalno. No kako će biti ubuduće? Naime, Jakov dobiva neki dinar od vaterpola, Vily otkako je postao standardni prvotimac zarađuje više od oca. Kako sada stoje stvari?

"Kako stoje, pitajte Džonija", odgovara Vily. "Zna se. Svakog tjedna dobijem džeparac od 5 hiljada starih dinara. Kada idem na put i više. Slično je s Jakovom, on ima nešto više. Stariji je, ima djevojku i više mu treba. A Rikard, njemu je dosta i polovina od mog džeparca."

"Tako je. Reda mora biti", dopunjava sina tata Džoni. "Ostatak ide na štednu knjižicu."

A kako je s izlascima, djevojkama, društvom? Odlučuje li i tu stari Džoni?

"Davno je to sređeno. Zna se: ili sport, ili slatki život. Jedno ne ide pod ruku s drugim. U 21 i 30 djeca su u krevetu. Imaju dosta slobodnog vremena za provod, ali ako žele biti sportaši, a oni to i jesu", ponosno ističe Džoni, "onda se moraju podvrgavati sportskom režimu života."

I na kraju, tata Džoni, imate li još kakvih želja?

"Da zdravlje posluži sinove da postanu standardni prvotimci i da moj Hajduk postane ponovno onaj stari bauk s mora."

E pa sretno, tata Džoni, da vam se ispune sve želje! Od srca vam želimo. A ostvarenje posljednje nije daleko: na vrata prve momčadi iz Vilyjeve generacije kuca još mnogo novih Džonija, istinskih nasljednika Koke, Broke, Frane, Ive, Bajde, Lušte i ostalih korifeja zlatne Hajdukove ere.

Pročitajte više