TEŠKO je pobrojati ukrasne pridjeve kojima su čelnici HNS-a, najviši državni dužnosnici ali i većina medija, opisali prijateljsku utakmicu Hrvatska - Brazil. Priznajemo, euforija remija s peterostrukim svjetskim prvacima i nas je držala neko vrijeme, ali dan poslije idealno je vrijeme za sređivanje dojmova.
O pozitivnim stranama prijateljske utakmice s Brazilom pisalo se puno, možda i previše. Publika na Poljudu imala je prilike na djelu pogledati svima nam dragu hrvatsku reprezentaciju, ionako jedinu svijetlu točku našeg nogometa, te naravno Brazilce, aktualne prvake svijeta i najbolju reprezentaciju svijeta.
Ipak, od same najave "povijesnog spektakla" pa do posljednjeg zvižduka suca Meyera na Poljudu, u organizaciji i pripremi susreta, kao i na samoj utakmici, bilo je propusta kakvi se zaista ne bi smjeli događati.
Počnimo od enormno visokih cijena karata. Podsjetimo, kad je dolazak Brazilaca definitivno potvrđen, objavljeno je kako će najjeftinije karte, one za sjevernu tribinu, stajati 250 kuna. Za južnu tribinu predviđena cijena bila je 480 kuna, za istočnu 650 kuna, a za zapadnu 730 kuna.
Nakon burne reakcije javnosti, HNS je ipak odlučio koliko-toliko izaći u susret navijačima, pa su tako cijene karata smanjene u prosjeku za 50 kuna. Ipak, trivijalna računica pokazuje kako bi, primjerice, prosječni navijač iz Zagreba, u kojem se nisu mogle nabaviti najjeftinije karte po cijeni od 200 kuna za južnu tribini, za vođenje četveročlane obitelji trebao potrošiti oko 2500 kuna.
Jasno je da su organizatori i HNS, koji su zajednički odredili astronomsku cijenu karata, prvenstveno išli na zaradu od ulaznica (oglašivače da i ne spominjemo), dok su u isto vrijeme pokušavali uvjeriti javnost kako se dovođenjem Brazilaca na neki način odužuju Splitu, koji (pre)dugo nije vidio neku službenu utakmicu hrvatske reprezentacije.
Unatoč tvrdnjama Vlatka Markovića, mlaka atmosfera na Poljudu najbolji je pokazatelj da su istinski navijači Hrvatske, među kojima je i nemali dio pripadnika Torcide, susret Hrvatska - Brazil zbog visokih cijena ulaznica odgledali na malom ekranu. Na "povijesnom spektaklu" najveći dio publike činili su oni imućniji, kojima su ogled s Brazilom shvatili kao jet-set događaj na kojem je važno biti viđen. Izostanak organiziranog dolaska Torcide bio je očit i u nedostatku strastvenog navijanja, kao i uobičajene koreografije po kojoj su splitski navijači dobro poznati.
O "kazališnoj" atmosferi na tribinama Poljuda svjedoče i brojni diskutanti s foruma i useneta, koji pišu o velikom broju navijača u brazilskim dresovima (sve redom Hrvati, ali brazilski dres je ipak "šminka", tko je čuo doći na utakmicu hrvatske reprezentacije u hrvatskom dresu), kao i o činjenici koju je većina medija prešutila- stadion uopće nije bio prepun, nekoliko tisuća karata je unatoč tvrdnjama HNS-a ipak ostalo na blagajnama.
Posebna priča je kompletan državni vrh na čelu s premijerom Sanaderom, koji je, što o vlastitom trošku, što o trošku HNS-a, "uveličao" utakmicu. I saborski Odbor za obitelj, mladež i sport, je upravo za 17. kolovoza zakazao sjednicu u Splitu, što naravno nije imalo nikakve veze s utakmicom Hrvatska - Brazil. Moš mislit.
No, ako smo već morali biti prisiljeni gledati Jadranku Kosor u svečanoj poljudskoj loži (pitamo se je li uopće znala koja momčad igra u kojim dresovima), onda je HTV-ovo servilno nuđenje mikrofona premijeru Sanaderu nakon utakmice, pri čemu je prekinut intervju s izbornikom, kapetanom Kovačem i strijelcem Nikom Kranjčarom, zaista prekršilo svaku mjeru.
Što to Sanader može reći suvislo o nogometu, ostalo je i dan-danas nejasno, ali smo zato saznali da je dr. Ivo poklonio hrvatski dres austrijskom kancelaru. Koga briga za izjave glavnih protagonista susreta (protagonista, ne antagonista, gospon Ćiro) kad HTV određuje svoje prioritete: prvo vladajući, a onda izbornik i igrači. Nedostajala je još samo kakva mudra izjava na tragu one Markovićeve o "najkatoličkijem klubu" da ugođaj ulizivanja vladajućima bude potpun.
Ostanimo još malo kod HTV-a. Zbog čega su glavni komentatori utakmica reprezentacije i dalje vodeći ljudi posrnulog Hajduka, ekipe koja je upravo zahvaljujući dotičnom dvojcu pala na vrlo niske grane, ali moramo priznati da su nas Ćirine verbalne egzibicije i Štimčevo besramno hvaljenje "svojih" igrača te kritiziranje "smotanog" Klasnića (u međunarodnim okvirima drugog najboljeg hrvatskog golgetera) već pomalo umorile.
Također, ideja da hrvatski izbornik Cico Kranjčar u poluvremenu, umjesto da podijeli par savjeta našim reprezentativcima, izvlači dobitnika nagradne igre, mogla je pasti napamet samo nogometnim neznalicama i amaterima.
No, vratimo se nogometu. Ostaje činjenica da su sa utakmice Hrvatska - Brazil izostale dvije daleko najveće zvijezde obje reprezentacije - "čarobnjak" Ronaldinho i Dado Pršo. Svakom poznavatelju nogometa zaista ne treba objašnjavati koliko Dado znači Hrvatskoj i koliko ga je ugodno vidjeti kako igra u "kockastom" dresu, kao ni činjenicu da je Ronaldinho uvjerljivo najveći "umjetnik s loptom" na zemlji.
S druge strane, svima je jasno da je izbornik pretjerano reagirao kad je poručio našem ponajboljem napadaču da će dobro razmisliti hoće li ga i dalje zvati u reprezentaciju ukoliko mu Rangersi budu važniji od nacionalne vrste, Dado to zaista nije zaslužio.
Sve u svemu, svaka čast hrvatskim i brazilskim reprezentativcima, koji su bili jedina svjetla točka jučerašnjeg "povijesnog spektakla", ali sve ostalo, od bizarnih postupaka organizatora do HTV-ove servilnosti vladajućima, još jednom nas je podsjetilo da smo još uvijek duboko u balkanskoj kaljuži.
Moramo još jednom podsjetiti da se nogomet igra zbog navijača, a ne šminkerčića koji su po prvi put u životu stupili na stadion, kao ni zbog političara koji su utakmicu hrvatske reprezentacije iskoristili za besramnu samopromociju.
N.B.