Foto: V. Rogulja / Pixsell
U FINALNOJ utakmici hrvatskog Kupa pred više od osam tisuća gledatelja na stadionu u Varaždinu, Rijeka je 3:1 svladala Dinamo i tako četvrti put otkako je neovisnosti pobjedonosno uzdignula Rabuzinovo sunce. Ono što je još važnije, momčad Matjaža Keka prvi put je u svojoj povijesti osvojila dvostruku krunu, čime je potvrdila apsolutnu ovosezonsku dominaciju u domaćim okvirima.
Jedno od najboljih i najatraktivnijih finala hrvatskog Kupa
Nema sumnje da je to vrlo važno za samopouzdanje momčadi s Rujevice ususret europskim izazovima jer pitanje je koliko bi se slika njihove bajkovite sezone, posebice u umovima igrača, pomutila da su nakon teškog poraza u Maksimiru kojim slučajem izgubili i Kup. Naravno, nije sramota u slavljeničkoj atmosferi izgubiti na Maksimiru niti spuštene glave napustiti finale Kupa, međutim dojam je nešto što snažno oblikuje samopouzdanje.
Prije no što se posvetimo utakmici, valja reći da je završnica Kupa, iako igrana po izrazito teškom i sparnom vremenu, ponudila pregršt sjajnih poteza i atrakcije, ali prije svega tempa. Na trenutke se činilo kao da je riječ o finalu kakvog cijenjenog kontinentalnog Kupa, a ne natjecanja koje je u prošlosti predstavljalo svojevrsno odrađivanje, nudeći često vrlo skromni nogomet.
Prekrasno je bilo vidjeti tribine baroknog grada pune nakon šest godina
Ono što posebno raduje, finale je odigrano u gradu koji je nakon dugih šest godina ugostio ono najbolje od domaćeg nogometa. Bio je zaista užitak opet vidjeti varaždinske tribine ispunjene gotovo do posljednjeg mjesta i skromno izražavamo nadu kako će se popularni Varaždinci što prije vratiti u elitni rang, gdje po tradiciji svakako i pripadaju.
No vratimo se sada događanjima na travnjaku, gdje je od prve minute Rijeka zagospodarila terenom - u jednu ruku dijelom i neočekivano nakon prvenstvenog dvoboja otprije nekoliko dana, kad su Modri doslovce razbili goste. Naravno, samo bi lud čovjek pomislio da je maksimirski omjer snaga realan. Bilo je zaista iluzorno očekivati da će nakon osvojenog povijesnog naslova Riječani jurišati po pobjedu.
Kekov ključni potez za trofej - Vešović umjesto Žute
Iako se o tome, s obzirom na okolnosti da diskutirati, čini se da su Dinamovci, htjeli-ne htjeli, ipak s dozom podcjenjivanja ušli u susret. S druge strane, slovenski strateg iz maksimirske utakmice izvukao je jedan vrlo važan zaključak. Naime, kroz cijelu sezonu bilo je više nego vidljivo da se Žuta ne može nositi sa Soudanijem, a u Zagrebu je ta teza dobila konačnu potvrdu, slijedom čega mu je pretpostavio Vešovića.
Ispostavilo se to sjajnim rješenje jer je pokretljivi Crnogorac odlično odradio sve obrambene obveze, uhvativši vremena i za to da je opasan u napadu. Nekako nam se čini da je jedanaestorka koja je istrčala na varaždinski travnjak najbolje što Rijeka ima u ovom trenutku, s obzirom na to da je prekomandiranje Vešovića na lijevi bok, otvorilo mjesto za opasnog Austrijanca Gorgona.
Riječka kombinatorika debelo prelazi gabarite HNL-a
Ono što je Rijeka prikazala u Varaždinu, bila je jedna od najboljih prezentacija Kekove momčadi ove sezone. Dinamo je cijelo prvo poluvrijeme bio "na konopcima", a ako je suditi po ovom dvoboju, u kojem je igra Riječana nekoliko puta bezobrazno iskočila iz gabarita HNL-a, može se s pravom reći da nikad nisu bili spremniji za Europu pa čak ni one sezone kad su al pari igrali s ozbiljnim europskim momčadima poput Seville.
Kada pak govorimo o Dinamu, teško je pronaći utjehu kad su Modri prvi put u 12 godina ostali bez ijednog trofeja. Iako je bugarski strateg na proljeće hrabro u vatru gurnuo cijeli niz golobradih mladića poput Pavličića, Gojaka, Mora i Olma, ne može se pobjeći od činjenice da Dinamova svlačionica obiluje isluženim igračima poput Schildenfelda i Sammira i da joj je pod hitno potreban remont.
Bez ijednog trofeja nakon 12 godina: Dinamova svlačionica treba hitni remont
Ono što posebno bode u oči, nakon poraza u finalu Kupa, jedan od rijetkih igrača Modrih koji je uplakan sjedio na travi bio je El Arabi Soudani. Bila je to slika koja nekako lijepo dočarava Petevov Dinamo - nitko nije briga ni za što, osim Alžirca koji je tim suzama nekako fino zaokružio dojam da je u mnogočemu jedan od najboljih igrača koji je ikada igrao za Zagrepčane, a da takav danas jednostavno nema s kime igrati.
Za kraj dodajmo još kako je ovo bila posljednja utakmica suca Ante Vučemilovića-Šimunovića. Nema sumnje da će njegova karijera zauvijek ostati obilježena obiteljskim vezama s Vučemilovićem starijim, stricom koji je moćni dopredsjednik HNS-a, međutim činjenica je da Ante u svojoj karijeri nije imao značajnijih repova niti je ijedan klub tražio njegovo izuzeće..