MARIO STANIĆ 14. lipnja 1998. zlatnim se slovima upisao u povijest hrvatskog nogometa, kao igrač koji je postigao prvi pogodak za Hrvatsku na Svjetskim prvenstvima. Stanić je prokrčio put prema pobjedi protiv Jamajke u Lensu, nakon koje je Hrvatska još četiri puta slavila u Francuskoj i senzacionalno se okitila broncom.
Rođeni Sarajlija, bivši igrač Željezničara, Dinama, Sporting Gijona, Benfice, Bruggea, Parme i Chelseaja u razgovoru za Index sa sjetom je govorio o nezaboravnoj '98., najavivši usput i nadolazeći Mundijal u Južnoj Africi, kojeg, kako priznaje, neće gledati s tolikim žarom zbog izostanka Bilićevih izabranika...
Malenu Hrvatsku marsejski je ždrijeb u u prosincu 1997. bila smještena u relativno povoljnu grupu, zajedno s još dvama debitantima, Japanom i Jamajkom. Kakva je bila
atmosfera u reprezentaciji u mjesecima iščekivanja prvog susreta?
"Svi smo se, obzirom i na dobar ždrijeb potajno nadali da možemo proći grupu, a onda što bude. Općenito je štimung u ekipi bio vrhunski, da je bilo suprotno ne bi na kraju uzeli treće mjesto. Još na Euru u Engleskoj 1996. pružili smo odlične igre, a onaj poraz od Nijemaca u četvrtfinalu zapravo je bila potvrda da smo izrasli u odličnu momčad. Ipak, nedostajalo nam je međunarodnog iskustva, nismo bili svjesni naše kvalitete i to se na kraju pokazalo ključnim u onom prokletom polufinalu."
Prva je na red došla Jamajka u Lensu.
"Neka nevidljiva Božja sila gurnula mi je loptu u noge"
"Znali smo uoči te utakmice da smo kvalitetniji od njih, ali igrali smo u strahovitom grču jer smo znali koliku važnost za naše ambicije predstavljaju ta tri boda. Naravno da će mi ta utakmica uvijek ostati u lijepom sjećanju, kako zbog pogotka, tako i zbog pobjede kojom je započeo naš pohod prema bronci."
"Bila je to jedna uigrana akcija, Štimac je nakon Šimićeve povratne lopte pogodio prečku, a kao da je neka nevidljiva Božja sila odbila ju ravno meni u noge - egzekucija nije bila teška", prisjeća se Stanić koji se dotaknuo dvoboja s Japanom i Argentinom, u koje je Hrvatska ulazila sa sve manjim pritiskom:
"Ono s Japanom mi je s fizičke strane bila najteža utakmica u životu. Igralo se na paklenoj vrućini, na 39 stupnjeva u Nantesu. Japanci su nas natrčali, ali nisu imali potez ni tu lucidnost u igri. Sreća da je Šukeru ušla ona lopta, nakon koje smo rasterećeni ušli u susret s Argentincima. Pogrešno je reći da nismo bili na 100 posto, jednostavno se već gledalo na koga ćemo u osmini finala, i zbog toga nismo bili maksimalno napaljeni, na 200 posto. I dobro da je tako ispalo, jer protiv Rumunja smo u svim segmentima igre bili bolja momčad, nisu nam nijednom zapucali prema golu, a mogli smo ih dokrajčiti u nastavku.
"Nijemcima smo dali loptu i dokrajčili ih iz kontri, nismo mogli izgubiti"
Ulaskom među osam najboljih svjetskih reprezentacija, gdje su zapeli jedna Italija i Argentina, Hrvatska je skrenula pozornost na sebe, prije utakmice s Njemačkom u Lyonu, koja je do dan danas ostala najveća otkako je hrvatske države.
"Ta osveta mi je bila vrlo draga, makar je bilo jako teško prvih 20 minuta. Oni su dominirali, a mi izdržali početni njihov nalet u kojem su nas sabili u našu polovicu. Sve se okrenulo nakon crvenog kartona Wornsu, a kada je Jarni zabio onaj prekrasan pogodak znali smo da teško gubimo utakmicu. Jednostavno, u takvim dvobojima onaj ko prvi postigne gol rijetko gubi, protivniku se prepusti inicijativa i pokušate ga dokrajčiti iz kontri. Upravo to smo i mi napravili Nijemcima, nismo im htjeli nametnuti presing nego smo im dali loptu, a kad bi je uzeli onda smo se sjajno pridodavali napadu, posebice Robert i ja preko bokova."
"Nikad nisam pogledao utakmicu s Francuzima, niti ću ikad moći..."
Nažalost, još više nego sudar s Njemačkom zapamtili smo okršaj s domaćinom, koji je 50-ak sekundi bio u šoku i nevjerici: "Taj poraz mi je najteži moment u karijeri, s klubovima sam znao izgubiti utakmice na svaki način, ali ništa me ne boli i peče kao taj susret."
"Potisnuo sam tu utakmicu duboko u sebi, nikad je nisam pogledao kasnije, niti ću ikad moći. Da smo deset minuta izdržali, onaj Brazil bi rasturali u finalu. Nismo bili svjesni šanse koju imamo i kako ja, tako i svi moji suigrači, pali smo na psihičkom planu", priča Stanić zahvaljujući sreći što u utakmici za treće mjesto nije iza Ladićevih leđa odsjela jedna od brojnih lopti koje su prema hrvatskom golu uputili Nizozemci:
"Možda će netko dati drukčije viđenje, ali mislim da su bili dosta bolji, drugo poluvrijeme je bilo 'spašavaj živu glavu'. Visili su stalno u našem šesnaestercu, ali je srećom Ladić bio na vrhunskom nivou i bronca je stigla kao utješna nagrada."
"Dabogda u idućih 15 godina Hrvatska propustila samo dva velika natjecanja"
Dvanaest godina kasnije na Svjetskom će prvenstvu igrati Novi Zeland, Honduras i Sjeverna Koreja, ali Hrvatska neće. "Da, i zbog toga neću s toliko zanimanja ni pratiti turnir. Bilo je mnogo nesreće u kvalifikacijama, od ozljeda ključnih igrača pa do kartona. Na sve to nadovezalo se i nekoliko pogrešaka u izboru igrača i Ukrajina je umjesto nas dobila priliku u dodatnim kvalifikacijama", rezonirao je Stanić koji ipak ističe jednu stvar:
"Od 1996. ovo je tek drugo veliko natjecanje na kojem neće biti Hrvatske. Dabogda u idućih 15 godina mi propustili samo dva natjecanja. Moramo biti realni, Englezi su puno veća sila pa nisu igrali na Euru. Jednostavno, splet nesretnih okolnosti dovede do takvog raspleta, za kojim iskreno žalim."
"Favorit SP-a u Južnoj Africi je samo jedan i zove se Španjolska"
Stanić je priznao kako Španjolce vidi kao nove svjetske prvake: "Favorit je samo jedan, i to je Španjolska. Igrači im nisu previše potrošeni, i ako ne bude ozljeda tijekom turnira, ja tipujem na njih. Što se tiče Brazila i Argentine, to su dvije reprezentacije koje su tempirane bombe. Ako dođu do finala svi će reći kako je bilo za očekivati, a ako ispadnu odmah javit će se razni stručnjaci sa svojim analizama kojima znaju jako zakomplicirati nogomet. Uglavnom, Španjolska je najveći kandidat za naslov prvaka", kaže Stanić koji jako respektira afrički dvojac Gana - Obala Bjelokosti:
"Bez obzira što su jedni ostali bez Essiena, a drugi bez Drogbe, to su reprezentacije koje su puno bolje nego prije četiri godine. Taktički su konkurentniji zahvaljujući europskim trenerima koji su ih vodili, a o fizičkoj superiornosti bespredmetno je razgovarati tako da očekujem njihov boom u svakom slučaju."
Kao igrač koji je karijeru završio u Chelseaju, Stanić je ocijenio i Engleze, koji pucaju od samopouzdanja, barem ako je suditi prema izjavama uoči prvenstva: "Želim im svu sreću, željni su više nego ikad, a i ždrijeb im ide na ruku. Dobili su jako puno vjere u svoje mogućnosti nakon dolaska Capella i mislim da će kod njih sve ovisiti od toga kako će otvoriti turnir. Ipak, s Rooneyjem ili bez njega to nije ista momčad i njegove će igre umnogome odrediti i njihov uspjeh."