Foto: Guliver Image/Getty Images
NEKI datumi se ne zaboravljaju. Bio je 10.5.2008. i Dinamo je igrao protiv Rijeke, već ovjenčan titulom prvaka. Josip Tadić izgledao je kao Henry, gosti su suknuli 6 komada, ali ništa od toga nije bilo bitno. Svi su došli na Maksimir vidjeti tvoju zadnju utakmicu u Dinamu, barem do nekih boljih budućih vremena. Srdačno si pozdravio tribine koje su te obožavale, a popeo si se čak i na štangu na Sjever kako bi vodio navijanje.
Svi oko tebe slavili su te kao božanstvo koje je preko svoje mukotrpne karijere i proboja u Dinamo preko Mostara i Zaprešića utjelovio maksimirsku metamorfozu iz lige-za-bedaka-ekipe, do one jedanaestorice koji su postali besmrtni kada su srušili Ajax. Svima je bilo jasno da si prerastao Hrvatsku, i svi su htjeli da odeš. I zbog tebe i zbog hrvatske reprezentacije, jer nisam siguran koga se više voljelo.
U međuvremenu se puno toga promijenilo, ali ujedno je i sve ostalo isto. Dinamo kakvim smo ga mi zamislili zapravo nije postojao ni dok si ti bio ovdje, ali smo, da bi si olakšali patnje, one dvije sezone na to zaboravili. Tip koji se nadvio nad tebe u sudnici pustio je krakove u sve pore kluba i društva uništavajući sve ono za što smo držali da ti i tebi slični predstavljate.
Da bi sutra neki novi Luka Modrić postao idolom, Dinamo se morao vratiti doma. Na tribine. Od njih se sve više udaljavao, dok se u potpunosti nije zakucao u udobnost lože. Bilo je svega. I privođenja zbog sjedenja na krivoj stolici, i verbalnih i fizičkih sukoba, i USKOK-ovih optužnica i medijskog napucavanja, i svega onoga što ovaj klub čini prokletim. Ti si za to vrijeme oduševljavao navijače na nekim drugim meridijanima i činio to kao i uvijek, gotovo nepogrešivo.
Tražili smo jako malo – riječ ili pogled ohrabrenja, barem od vas koji ste poznali svjetske face, a do jučer vam se znoj slijevao preko prolivenih piva na Sjeveru. Nismo to dobili. Možda nije bilo fer to ni očekivati – kvragu, danas je senzacionalna vijest kada netko od vas napravi potez koji ga izdvaja iz stereotipa šupljeglavaca koji po cijele dane naganjaju loptu i piče starlete, nesvjesni svijeta oko sebe. Bio si uvijek bljedunjav, nedorečen i zbunjen, pa su ljudi mislili da si jednostavno takav – onoga trenutka kada skineš kopačke, isključiš mozak. I sve do ovog trenutka, takav stav je bilo poprilično lako prihvatiti.
Prije desetak dana odigrao si još jednu briljantnu utakmicu, uzeo svoju treću Ligu prvaka i potvrdio kako si jedan od najvećih veznjaka u povijesti najtrofejnijeg europskog kluba. A onda si odlučio da ne želiš da te se po tome pamti. Nešto slično kao Davor Šuker, ali Brendon svojim bahatim nastupom ionako nikada nije pretjerano držao do svojih fanova.
Stvarno se nadam da je vrijedilo svega. Jer onoga trenutka kada se svjetla Bernabeua ugase, a ti budeš morao prošetati Zagrebom i proći kraj razrušenog Maksimira, nećeš moći dignuti pogled od srama što si mu i ti zakucao jedan čavao u lijes. Jednog dana, kada te djeca budu pitala što je Dinamo, pokaži im slike sa suđenja u kojima te tri wannabe-Corleonea drže na uzici dok pokunjeno lažeš i reci im da je njihov tata pomogao izgraditi baš takav Dinamo. Pritom izbriši sve one slike na kojima si dio bilo koje tribine – nisi vrijedan pola kapljice znoja ijednog navijača koji te tamo bodrio. I to je ono što razlikuje velike nogometaše, što nedvojbeno jesi, od velikih sportaša i legendi, što nikada nećeš biti. Jučer je umrla tvoja plava desetka, sakrivena debelo ispod odijela laži koje si godinama prikupljao kako bi ju što više prekrio i lakše zaboravio.
Ne sjećaš se baš ničega? Nema veze, mi, nekadašnji navijači hrvatske nogometne reprezentacije i ogorčeni Dinamovci, nećemo zaboraviti – 13.6.2017. postao si najveći šupak hrvatskog sporta.