NA DANAŠNJI dan 1987. godine zatvorene su međunarodne sveučilišne igre u Zagrebu, poznatije kao Univerzijada. Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, prenosimo reportažu Miroslava Hoffmana za časopis Sprint, koji je posjetio Studentski dom Stjepan Radić, prenamijenjen za smještaj sportaša iz cijelog svijeta.
ZAMISLITE selo bez pošte, dućana i gostionice. To vam je kao olovka bez papira, ili prozor bez stakla. Nemoguće, naravno. Ne prozor bez stakla, nego selo bez pošte ili gostionice. U takvom bi zaista bilo grozno. Nigdje mjesta da radoznali susjedi zadovolje svoju znatiželju. Sad vas zanima tko su susjedi i o kojem mi to selu. Dakle: selo je u centru Zagreba, a susjedi, i to jako znatiželjni, mi smo s trećeg kata obližnjeg nebodera u kojem se proizvodi Sprint.
Za upoznavanje evo još nekoliko slika: sve donedavno selo se zvalo - Studentski dom "Stjepan Radić". Onda su studenti otišli kućama, a dom je dobio ogradu, dućane, umjesto gostionice restoran s pet zvjezdica i novo ime. Sportsko selo Univerzijade.
Jasno, s Univerzijadom su stigli stanari, sportaši. Zanimljiva čeljad s one strane ograde. Tu su i čuvari u plavom koji ne dozvoljavaju da se netko bez onog magičnog komada plastike, koji se po svjetski zove akreditacija, približi. Zato je popularno zavirivati izdaleka u to selo koje se prošvercalo u gradski centar i živi neki svoj zaključani život.
Za novinare ključevi seoske ključanice su u glavnome press-centru. Tamo se treba prijaviti, pa sačekati idući dan i hrabro do seoskih vratiju. Najavljenima uzmu akreditacije, pa prikače novu. Zatim vam uljudno pregledaju prtljagu, saopće da ne možete sve što i stanari (ulaziti u paviljone) i vi ste unutra.
Pošta je tu, odmah do ulaza, u novoj zgradi koja je studentima služila tek dva semestra (iako kažu da je poslije njih izgledala kao da su unutra bili 22). Radno vrijeme do 24 sata. Zamislite, svaki dan od osam do dvadeset i četiri sa sportašima. Koliko tu ima podataka za znatiželjnike. Cijela desetina novinara ne bi mogla zapisati sve zgode.
Dakle: najveselije je kad se pojavi sportaš iz Zimbabvea i želi nazvati kući. To vam je, po pričanju mladih dama iz pošte, isto tako jednostavno kao i kad pokušavaš nazvati Mars. Uspjele su dvaput (nazvati Zimbabve, ne Mars), iako to ide preko nekoliko međuveza po centralama u Europi i Africi. Zato se momci iz Zimbabvea uglavnom služe razglednicama.
Te razglednice su također priča za sebe. Pogotovo kad dođe njihov stari poznanik iz Sudana. Uvijek kupuje devet različitih razglednica i traži da na svaku nalijepe različite marke. Pogodite zašto? Čovjek ima devet žena i svakoj šalje originalne pozdrave.
Kad smo već kod razglednica, pronjuškali smo okolo i zavirili u nekoliko koje su tek ispisivali američki košarkaši. Piše jedan: hrana odlična, osiguranje odlično, ali ovdje nema djevojaka.
Mora da dugo nije bio kod okulista. Mačaka je toliko i tako su zgodne da je jednom kolegi skočio adrenalin dok se šetao s one strane ograde, pa je ujurio u selo kraj zabezeknutih milicionara koji su ga jedva zadržali. Kasnije su bili krivi svi novinari, ali nema veze. Kad su djevojke razlog, solidarno trpimo kritike.
Djevojke iz pošte će vam prišapnuti da ima zgodnih mladića. Nismo se zanimali, vjerujemo na riječ, pogotovo kad kažu da su jednome otvorili u pola jedan ujutro. Momak je ostao bez dinara, a po njegovom provod u to doba tek počinje.
Ako vas zanima: najveći potrošači su Arapi. Ima ih koji svakog dana promijene 100 dolara. Najštedljiviji su Kinezi. Dnevni prosjek je - dolar. Najveća novčanica koja je zamijenjena za dinare je 1000 dolara. Kako se taj provodi?!
Momci i djevojke se naravno, najviše bave sportom. Najviše Kinezi. Svako jutro u pet kolektivno istrčavanje iz svog paviljona i trkom do savskog nasipa, pa jogging po nasipu radi jutarnjeg zagrijavanja. Kažu da ima i onih koji to prepričavaju u rubrici nevjerojatnih zgoda, ali takvih je malo.
Režim sportskog života postoji za veliku većinu i uglavnom je stroži u vrijeme natjecanja, a kad predstoje slobodni dani može se i u grad ili disco-klub. Kako je na plesnjaku, nismo saznali, ali momak na ulazu kaže da je svake večeri puno.
Najposjećeniji je ipak restoran. Na ulazu je tabla s jelovnikom od koje i sitom poteku sline. Ovdje je najveća gužva bila poslije svečanosti otvaranja na kojoj su sportaši dobro izgladnjeli. Talijani su bili toliko nestrpljivi da su vozača svog autobusa potkupili da prvi stigne u selo. Ako ste vidjeli autobus koji je tog dana vozio reli gradom, onda je taj vozio njih. Stigli su prvi.
Evo i malo žive riječi. Konobari u restoranu su učenici Turističko-ugostiteljskog školskog centra. Jedan od njih je Joško Križanac.
"Ovako: najviše jedu banane. Što jedu! Mlate ih k'o ludi. Vole i čokoladu, a Meksikanci tamane sladolede."
Tko jede najviše?
"Ona dvojica Kineza (košarkaši. Momak od, po slobodnoj procjeni, 220 i cura desetak cm niža, op. a.)."
Ostavljaju pretrpani stol praznih tanjura?
"Ha, ha, ha..."
Što ti je dobar ugostitelj, nikad ne gleda u tuđi želudac, ali hrpa je zaista pogolema. Ne pjeva Arsen Dedić bez razloga da i ljubav ide kroz želudac.
Znamo, sad očekujete da ćemo u dućan. Nećemo. Baš ih zatvaraju, jer je prošlo 23 sata. Radije ćemo malo popričati. Ne biste vjerovali, još je sve puno mladeži. Kao da smo na Trgu Republike. Zapravo, jedina razlika je što su ovdje samo u parovima. Noć je vrijeme za ljubav, zar ne?
U jednom uglu nekoliko Meksikanaca i djevojke naše krvi.
"Dobra večer", kaže jedna.
"Doooo, what", kaže ovaj drugi.
"Do-bra ve-čer."
"Dobre...", i tako dalje.
Malo dalje Englez nešto šapće Talijanki. Ne znamo što, samo pretpostavljamo. Kinezi već spavaju. Bude se prije pet. Na izlazu gužva jenjava, selo tone u san. Idemo van. Da nas potpuno ne zarazi to neobično selo u centru grada.