Foto: Getty Images/Guliver Image: Hajduk slavi svoj posljednji trofej, Hrvatski kup 2013. godine. Od tada (ali i godinama ranije) do danas traje nevjerojatan niz promašenih transfera.
KADA je početkom listopada 2013. godine Hajduk po tko zna koji put spašen od stečaja, tako što je grad prebio dug kluba novim kreditom, NO kluba na čelu s predsjednicom Brankom Ramljak javno se obavezao smanjiti davanja igračima, riješiti pitanje ugovora onih koji ne igraju te se hitno okrenuti omladinskoj školi, čiji bi produkti u što skorijoj budućnosti trebali činiti okosnicu prve momčadi.
Takvi stavovi objeručke su prihvaćeni i od strane nogometnih autoriteta Splita, ali i od navijačkog puka, koji su u tom dugo očekivanom zaokretu prepoznali temelj narodnog Hajduka, kluba koji neće ovisi o hirovima kakvog bogatog financijera ili uvijek prevrtljivog tržišta nogometnih poluproizvoda i njihovih gramzivih menadžera.
Nažalost, usprkos svim nastojanjima i obećanjima, do dana današnjeg baš se ništa nije promijenilo u praksi splitskog kluba. Bijeli su u posljednje tri godine doveli preko 30 stranaca iz svih dijelova svijeta, od Gruzijaca, Uzbekistanaca, Austrijanaca, Brazilaca, Ukrajinaca, Argentinaca, Mađara i Grka do raznoraznih Afrikanaca, dok i dalje nerealno visoke ugovore dobivaju igrači koji niti standardno igraju niti taj novac svojim ugledom opravdavaju.
Tri ljeta i 18 potpunih promašaja
Već te 2013. Hajduk je doveo Giorgija Iluridzea, Harisa Bukvu, Abdukolikova, Zaungranu, Arkofula, Ivana Antona Vasilja i Mislava Anđelkovića, koji su ukupno upisali preko 70 nastupa za prvu momčad, da bi na kraju sezone bez ikakve odštete napustili klub, ne ostavivši značajnijeg traga, baš kao da nikada u njemu nisu ni igrali.
Sljedećeg ljeta Splićani su nastavili istim ritmom, na Poljud su stigli Mezga, Gotal, Jo, Gurbanov i Milevski, koji su zajednički skupili preko 90 nastupa. Svi ovi igrači, izuzev Milevskog koji se bezuspješno zadržao još jednu sezonu, narednog lipnja napustili su klub, a samo je na Gotalu Hajduk uspio uprihoditi nekoliko mizernih stotina tisuća eura.
Prošle sezone čelnici Bijeli još su se više okrenuli vanjskom tržištu pa je tako stiglo čak devet nogometaša, redom Velasquez, Jefferson, Bily, Radchenko, Velez, Kalik, Roguljić, Arteaga i Ohandza, koji su odigrali ukupno stotinu utakmica. Većina njih na kraju je sezone otišla bez odštete, a da nitko za njima nije žalio ni jednog jedinog trenutka.
Kos je trebao biti nositelj promjena na bolje, a ne na gore
I onda, kada je Hajduk dobio novu Upravu na čelu s Osječaninom Ivanom Kosom i kada se činilo da je Naš Hajduk napokon pronašao čovjeka koji će ispuniti davno zacrtane ciljeve, Splićani su ovoga ljeta doveli novih devet igrača - Kožulja, Futacsa, Kvesića, Gentsoglua, Barryja, Memmolu, Saida, Čosića i Ercega.
Čak i ako izuzmemo tekuću sezonu, a nema sumnje da će se dobar broj prinova opet pokazati nepotrebnim investicijama, od 21 nogometaša koji su stigli na Poljud, danas su članovi prve momčadi tek Jefferson, Ohandza i Kalik, s tim da je Brazilac notorni destruktivac kakvog se bez sumnje moglo odgojiti u omladinskoj školi, da Ohandza ima enormnih zdravstvenih problema, a da na Kalika trener Pušnik uopće na računa.
Ukupno su ovi igrači odigrali preko 300 natjecateljskih utakmica u dresu Hajduka, tako oduzevši ogroman prostor za razvoj domaćim nogometašima, koji su bili prisiljeni ići na raznorazne posudbe kako im se ne bi pokazala izlazna vrata. Ali tko je trebao igrati, u Omladinskoj školi nema iole kvalitetnijeg igrača kojem je trebalo dati priliku, često se čulo objašnjenje.
U poplavi stranaca domaćim igračima iznimno je teško stvoriti ime
Čak i da je to istina, u što je teško povjerovati jer je vrlo teško predvidjeti kako će neki mladi igrač reagirati na prvoligaški nogomet i kada će se dogoditi onaj životni kliker koji dijeli talentiranog mladića od nogometaša, što su to ovi stranci donijeli Hajduku? Bijeli nijedne od posljednje tri sezone nisu uspjeli ući u skupine kontinentalnih natjecanja niti osvojiti i najmanji trofej.
Što je najtragičnije, baš nikakav pomak nije napravljen ni u domaćem prvenstvu. Tri sezone za redom Hajduk je završio na trećem mjestu sa ukupno 84 bodova zaostatka za Dinamom i 52 boda zaostatka za Rijekom. Gdje se dakle točno vidi ta kvalitativna razlika koju su donijeli stranci, a koju domaći igrači nisu posjedovali? Nigdje, osim što su Splićani u međuvremenu ostali bez milijuna eura ugovorno isplaćenim navodnim stranim "teškašima".
Istovremeno, i ono malo igrača koji su uspjeli stvoriti si ime u toj poplavi sumnjive strane robe poput Andrije Balića, Marija Pašalića, Antonija Milića, Filipa Bradarića, i Mije Caktaša, prodani su prvom prilikom kako bi se osiguralo kakvo-takvo solventno poslovanje, a Hajduk kao punim jedrima krenuo prema novoj postaji na sve kraćem putu oporavka.
Hajduk kao financijski utopljenik više nema vremena ni strpljenja stvari mlade igrače
No primijetit će te da situacija zapravo postaje sve gora, jer od tolikog broja stranaca, Hajduk više jednostavno nema ni vremena ni prostora stvarati nogometaše. Počelo se prodavati mladiće koji nisu ni stupili u prvu momčad poput Josipa Maganjića, koji nažalost nikad neće dobiti šansu nogometno se razviti u jednoj zdravoj i domaćoj sredini.
U međuvremenu, kako je pored svih dovedenih stranaca, potpuno suludo forsirati domaći kadar, ne treba ni spominjati koliko je igrača Hajduk doslovce darovao, a koliko je mladih nogometaša pušteno uz minimalnu ili bez ikakve odštete poput Mikanovića, Kiša ili Elvira Malokua, za kojeg usput rečeno već sad u Španjolskoj kažu da je izvanserijski talent.
Naravno, sve navedeno potpuno je poznato akterima "hajdučke narodne priče", no isti se jednostavno ne žele susresti sa stvarnošću. Međutim, kada se na jednom mjestu sagleda ovaj niz promašaja koji su, sada je jasno, bez ikakvog razloga i smisla prodefilirali poljudskim travnjakom posljednje tri godine, postaje očigledno da je sa svakim neupitnim korakom naprijed, Hajduk konstantno činio dva koraka u natrag...
Stranci kao kozmetičke promjene od kojih najmanje koristi imaju Bijeli
Na kraju, sve ove u suštini besmislene igračke promjene, od kojih najmanje koristi ima Hajduk, i svi tri stranci koji su stigli u redove Bijelih čine se isključivo kao kozmetičke promjene koje trenutno mijenjaju percepciju momčadi ili još gore kao prilika da neki menadžer ili tkogod drugi stavi novac u džep i poveća svoj utjecaj na Poljudu.
Jer po čemu je Ignacio Maganto bolji od Dejana Mezge, Harisa Bukve ili Mislava Anđelkovića, a Marko Futacs od Artema Milevskog ili Giorgija Iluridzea i što će to Hamza Barry puno većeg donijeti od Sandra Gotala ili Ante Roguljića. Sve su to praktično identične alternative od kojih se traži instant rezultat i koji će već sa sljedećim ljetom tražiti novi klub.
Svakim danom apetiti su sve veći, a strpljenja je sve manje. Svakom novom sezonom broj stranaca se povećava, a svakim ljetom broj domaćih nogometaša smanjuje. Među njih 30-tak aktualnog kadra Pušnikove momčadi, ukoliko izuzmemo starosjedioce Kalinića i Stipicu, nalazi se svega osam igrača koji su potekli u omladinskoj školi Hajduka, a to su Grbić, Šimić, Z. Milić, Bašić, Vlašić, Mujan, Vojković i Mastelić. Od njih osam samo su Šimić i Vlašić prvotimci, a i njih se svakom prilikom kritizira. I to je taj narodni Hajduk...
31 Hajdukovih "stranih pojačanja" u 36. mjeseci:
Sezona 2013/2014: Ivan Anton Vasilj, Giorgi Iluridze, Haris Bukva, Mislav Anđelković, Temurhodja Abduholiqov, Patrice Zaungrana, Jeremiah Arkoful
Sezona 2014/2015: Dejan Mezga, Sandro Gotal, Jo, Ruslan Gurbanov, Artem Milevski
Sezona 2015/2016: Julian Velasquez, Jefferson, Maksim Bily, Artem Radchenko, Nicolas Velez, Anthony Kalik, Ante Roguljić, Manuel Arteaga, Frank Ohandza
Sezona 2016/2017: Zvonimir Kožulj, Marko Futacs, Josip Kvesić, Ignacio Maganto, Savvas Gentsoglou, Hamza Barry, Hysen Memmola, Said Ahmed Said, Marko Čosić, Ante Erceg