KOLIKO god se sport u ovom mileniju promijenio, ubrzao, komercijalizirao, pa čak i usavršio, prošla je godina na primjerima Posljednjeg plesa s Michaelom Jordanom i povratka Mikea Tysona pokazala da se ljudi i dalje rado prisjećaju davnih era. Zato se u novoj Indexovoj rubrici Retrosportiva vraćamo u prošlost i podsjećamo na sportaše, klubove i događaje koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.
Danas se prisjećamo kultnog češkog trenera Zdeneka Zemana, koji je prije tri desetljeća izbezumio najjaču i najtvrđu ligu svijeta forsirajući atraktivan napadački nogomet, potpuno suprotan onome što je Serie A tada prezentirala.
JEDNA od prvih asocijacija u svakoj priči o modernom nogometu je visoki presing ili Kloppov "gegenpressing", ofenzivno postavljeni bekovi, stalni ulasci iz drugog plana i krila koja igraju na "krivoj" strani u odnosu na dominantnu nogu te ulaze u sredinu. Vrijeme korpulentnih i fizički dominantnih napadača je uglavnom prošlost i nogomet je danas dijametralno suprotna igra u odnosu na ono kako je izgledao prije dva ili tri desetljeća.
Ali prije točno 30 godina jedan mali klub imao je sve to, a nogomet koji je igrao potpuno je šokirao tada najjaču ligu svijeta.
Serie A nekad je bila ono što je danas Premier liga. Talijansko prvenstvo bilo je bez konkurencije najjače na svijetu i svi igrači sanjali su da jednog dana nose dres Milana, Juventusa, Intera, Napolija i ostalih velikana. Koncentracija kvalitete u toj ligi bila je analogna onoj koju danas vidimo u vrhu Premier lige, a samim time i nesrazmjer između najjačih i najslabijih bio je golem. Stariji ljubitelji nogometa nisu propuštali rijetku priliku da tu i tamo pogledaju neku utakmicu Serie A ili skupljaju sličice "Calciatiori" sa svim igračima iz prve tri talijanske lige.
Bunkeraši protiv velikih
Najjači talijanski klubovi privlačili su najbolje igrače na planetu i manji klubovi iz donjeg doma tablice nisu im igrom mogli parirati. Za razliku od današnjih ekipa, vodeće talijanske momčadi iz toga doba igrale su vrlo zatvoreno i čvrsto, a iznimna kvaliteta u napadu omogućavala im je da rješavaju utakmice. Mali klubovi u toj igri nisu imali šanse i postavljali su se sa samo jednom idejom - da prime što je manje moguće. Njihov jedini plan bio je stari, dobri bunker ili "catenaccio" pa - tko živ, tko mrtav. Uglavnom su bili mrtvi, budući da su ligom dominirali tipovi poput Diega Maradone, Marca van Bastena, Roberta Baggija, Gabriela Batistute, Gianfranca Zole i ostalih majstora koje je teško uopće pobrojati.
No, jedan klub i jedan čovjek odbili su biti kanta za napucavanje te su se talijanskim gigantima i čitavoj ligi suprotstavili nogometom koji je u to vrijeme bio bogohuljenje, a njegov izumitelj samo što nije bio proglašen heretikom.
Spomenuti klub je Foggia Calcio (danas Calcio Foggia 1920), a heretik je Zdenek Zeman, češki nogometni vizionar koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih napravio dar-mar u Serie A.
Zeman nikad nije ozbiljno igrao nogomet. U rodnom Pragu ga se ostavio kad je imao 16 godina i okrenuo se odbojci i rukometu, u kojima je bio povremeni reprezentativac u mlađim kategorijama. Bavio se i hokejom na ledu, pa čak i bejzbolom, što će mu sve skupa kasnije itekako koristiti. U ljeto 1968. godine došao je na ljetne praznike na Siciliju, gdje mu je živio ujak Čestmir Vycpalek, koji je nakon igračke karijere u Juventusu, Parmi i Palermu postao trener. Zeman se namjeravao vratiti u Čehoslovačku, ali u kolovozu su Rusi upali u njegovu zemlju i Zdenek je zaključio da mu je bolje ostati u Italiji.
U Palermu je upisao fakultet, a budući da mu je ujak postao trener, i sam se bacio u te vode. Prvo je radio kao trener U-12 momčadi, da bi nakon još četiri godine u Palermu po završetku studija preuzeo Licatu, mali klub u četvrtoj ligi. Već tad Zeman je napravio radikalan zaokret u pristupu nogometu, što će mu postati zaštitni znak u karijeri. Okrenuo se mladim igračima, od kojih je napravio životinje, igrao je potpuno napadački nogomet i 1985. osvojio Serie C2 zabivši 58 golova u 34 utakmice, što je u to vrijeme bilo ravno čudu. Godinu dana kasnije tražio je novi izazov.
Klub preuzeo lokalni moćnik
Foggia je u to vrijeme bila klub koji je životario u trećoj ligi, nakon što je u šezdesetima i sedamdesetima uglavnom ulazio i ispadao iz Serie A. No, nakon što je 1978. ispala u treću ligu, Foggia se nikako nije uspijevala vratiti, a zbog namještanja utakmica umalo je bila izbačena i u četvrtu ligu. Bolji dani za klub došli su 1986. godine, kad ga je preuzeo Pasquale Casillo, lokalni moćnik koji se obogatio na uzgoju žita i, kao svaki biznismen koji je u to vrijeme u Italiji držao do sebe, kupio si je nogometni klub. Karizmatični Casillo odmah je na svoju stranu pridobio navijače, a za sportskog direktora postavio je Peppina Pavonea i rekao mu da mora naći novog trenera. Casillo nije bio pretjerano oduševljen kad mu je Pavone rekao da je izvjesni Zdenek Zeman idealno rješenje, ali 36-godišnji Pavone je znao što radi.
Taman je završio igračku karijeru, u kojoj je nekoliko puta igrao protiv Zemanove Licate i iz prve ruke iskusio njegov nogomet. Pavone je bio oduševljen načinom igre te energijom i zalaganjem koju su klinci iz Licate prikazivali i želio ga je na klupi Foggie, što se i dogodilo. No, stvari su se ubrzo promijenile nakon što je Casillo pred kraj sezone saznao da je Zeman bio na ručku s ljudima iz tadašnjeg drugoligaša Parme i to je doživio kao klasičnu izdaju. Zeman se pravdao da je to bilo samo prijateljski ručak, da bi, nakon što mu je Casillo dao otkaz, zaista i preuzeo Parmu.
Tamo se zadržao samo sedam utakmica jer njegov nogomet nije sjeo igračima koje je zatekao pa je preuzeo Messinu. Njegova nova momčad igrala je potpuno napadački nogomet te je s 23 gola Tota Schilaccija, kojeg je potom kupio Juventus, završila na odličnom osmome mjestu. Otkaz Zemanu u Foggi pokazao se nelošim potezom jer se klub napokon dočepao Serie B, ali je Pavone i dalje sanjao Zemana na klupi. Nagovarao je Casilla da mu oprosti i Zemana da se ipak vrati i - uspio je. Čeh je 1989. ponovno došao u Foggiu i on i Pavone počeli su slagati momčad.
U njoj je već tad bio mladi Giuseppe Signori, kasnije poznatiji kao Beppe, koji nikako nije ispunjavao očekivanja. Foggia je financijski bila stabilna, ali si nije mogla priuštiti preskupe igrače pa se Pavone, poput današnjeg Brentforda, okrenuo jeftinim i nepoznatim igračima koji su negdje putem razočarali. Tako je iz trećeligaša Perugie na lijevo krilo došao dešnjak Roberto Rambaudi, a na lijevo je iz Napolija stigao Francesco Baiano, kojega je klub konstantno šikanirao i posudio ga Foggi.
Navijači Zemanu okrenuli leđa
Krenulo je grozno. Navijači nisu prihvaćali "izdajicu" Zemana, a igrači su teško prihvaćali njegovu ideju. Zaredali su se porazi i utakmica protiv Monze bila je označena kao ključna za Zemanovu budućnost. Ako izgubi - gotov je. Foggia nije izgubila jer je Monzin stoper neoprezno vratio loptu, Signori ju je presjekao i zabio za remi. Zeman se spasio, a ostalo je povijest.
"Na prvom sastanku na kojem smo se susreli pozdravio me s 'Dobrodošao, bombarderu'. Imao je više povjerenja u mene nego što sam ja ikad imao u samoga sebe. Iz svih nas je uvijek izvlačio maksimum", rekao je jednom Signori.
U prvoj Zemanovoj sezoni, 1989./1990., Foggia je završila na osmome mjestu s gol-razlikom 45:38, što će biti uobičajeno u budućnosti. Foggia je zabila šest golova više od trećeplasiranog Cagliarija, koji je otišao u Serie A, ali bodova ju je stajala nepotpuno uigrana obrana. To se promijenilo već sljedeće sezone. Nije Foggia bolje igrala obranu, nego je dodatno usavršila napad, pa je u sezoni 1990./1991. pomela konkurenciju u Serie B. U ligi koja je bila još više bunkeraška od Serie A, osvojila je prvo mjesto zabivši 67 golova, čak 19 više od Udinesea, sljedeće najefikasnije ekipe. Kakvu obranu su igrali, dovoljno govori podatak da su primili čak 36 golova, jedan manje od Reggine, koja je ispala.
Zastrašujući trojac u napadi Rambaudi - Signori - Baiano terorizirao je protivničke obrane, a tempo koji je Foggia nametala nitko nije mogao pratiti. Čitava Italija, pa i svijet, u to vrijeme igrali su neku od varijacija sustava 3-5-2, no Zeman je od prvog dana forsirao svoj 4-3-3, koji je usavršio još u Licati. Krila nisu bila klasična krila, nego "invertirani" napadači koji su igrali usko na malom prostoru, a njima su se pridruživali brzi i prodorni bekovi pa je tih 4-3-3 češće izgledao kao 2-3-5. Zeman je već tad vidio golemi potencijal u 19-godišnjem golmanu Francescu Manciniju, kojeg je Pavone također doveo za sitniš. Budući da je igrao iznimno otvoreno, Zeman je inzistirao na Mancinijevu igranju nogometa te da, po potrebi, odglumi trećeg stopera ili libera te očisti poneku opasnost - upravo ono što danas rade Neuer, Ter Stegen, Ederson, Alisson ili Maignan.
"Čarobna Foggia" bio je jedan od nadimaka koje su joj dodijelili talijanski mediji, ali nastao je jedan po kojemu će Foggia i Zdenek Zeman kasnije biti poznati. Rođena je "Zemanlandia".
Čitava Italija nestrpljivo je čekala Zemanlandijin povratak u Serie A jer je sve zanimalo hoće li Zeman promijeniti filozofiju među "velikim dečkima". Igrati takav nogomet protiv Milana, Juventusa, Napolija i ostalih bilo je ravno samoubojstvu, ali Zemanu nije padalo na pamet da mijenja nešto u svojem pristupu.
Od anonimusa složio paklenu ekipu
"Meni je draže izgubiti 5:4 nego odigrati 0:0. Ovdje svi samo razmišljaju kako da ne izgube i puštaju protivnike da igraju umjesto da oni samo diktiraju igru. To je kilometrima daleko od onoga kako ja doživljavam nogomet", govorio je Zeman.
I on i Pavone znali su da moraju osnažiti momčad za Serie A, ali Foggia si nije mogla priuštiti renomirane igrače. Zeman se malo raspitivao pa je iz moskovskog Dinama i Spartaka doveo dva Igora; Šalimova i Kolivanova, a iz Steaue je stigao desni bek Dan Petrescu. Zeman bi sa svojom filozofijom treninga danas vjerojatno završio u zatvoru, ali od svojeg pristupa nije odustajao. Foggia nije imala nikakav trening-centar, samo jedan pomoćni teren na kojemu su trenirale sve kategorije, pa je Zeman svoje igrače često izvodio na parkiralište. Nije se treniralo uvijek s loptom, nego je dečke tjerao da trče kilometrima noseći utege u rukama i na leđima, a jedna od omiljenih metoda bilo mu je sprintanje po stepenicama na tribinama stadiona.
"Moje metode su prebrutalne? Koliko znam, nitko nije umro od njih", rekao je jednom Zeman kad su ga pitali nisu li njegovi treninzi ipak preteški za tako mlade igrače.
Ispred tada 22-godišnjeg Mancinija na golu, lijevog beka igrao je Maurizio Codispoti, desnog 23-godišnji Dan Peterscu, a stoperski par činili su 27-godišnji Angelo Consagra i 20-godišnji Salvatore Matrecano, kojeg je Zeman doveo iz četvrtoligaša Turrisa. Veznjak Onofrio Barone imao je također 27 godina, Mauro Picasso 26, a novak Šalimov samo 22 godine. U napadu su Signori i Baiano imali po 23, a Roberto Rambaudi 25 godina i Foggia je s prosjekom od 24.3 godine bila jedna od najmlađih momčadi u ligi. Zeman je gazio i mlade i stare igrače, ali kad je sezona počela, oni su bili kao pušteni s lanca.
Talijanski mediji i navijači u čudu su gledali čaroliju Zemanlandije, kojoj se u prvih deset kola malo tko mogao oduprijeti. Već u 1. kolu Foggia je na San Siru odigrala 1:1 s Interom, a u tih prvih deset kola izgubila je samo od Juventusa i tada jakog Torina. Nadrealna energija, visoki presing i nevjerojatna želja Zemanovih klinaca uništavali su protivnike, a pritom su Foggine utakmice bile iznimno zanimljive za gledanje. Zeman je iz svojih igrača izvlačio ono što ni oni sami nisu znali da imaju i ultrakonzervativnu Serie A kao da je pogodio uragan.
Ideju uzeo iz rukometa
I dok su ostali novaci u ligi oprezno igrali bunkere i pokušali spasiti što se spasiti da, Zemanlandia se nadigravala sa svakim protivnikom, bio to Cremonese ili Milan nakrcan s Maldinijem, Baresijem, Rijkaardom, Van Bastenom i Gullitom. Mali Foggin stadion Pino Zaccheria bio je pakao u kojem Inter nije uspio sačuvati prednost 2:0, Gabriel Batistuta je hat-trickom spasio Fiorentinu poraza (3:3), a Verona je u festivalu Zemanlandijinog nogometa dobila pet komada. Jasno, Foggia nije imala individualnu kvalitetu Milana ili Juventusa pa je takva visokorizična igra rezultirala i s nekoliko jako teških poraza, ali Foggia je bila antipod čitavom talijanskom nogometu, koji se teško nosio sa Zemanovim nogometom, koji je Čeh s klupe uz teren gledao s cigaretom u ustima i oblakom dima oko sebe. Kad su ga pitali odakle mu ideja za takav nogomet, Zeman je rekao da ju je preuzeo iz rukometa i načina na koji obrane u rukometu stišću protivnički napad.
"Zeman, ti mali vraže", bio je naslov na jednim dnevnim novinama nakon što je Foggia u lokalnom derbiju pregazila Bari 4:1, nakon čega su rezultati malo posustali jer je brutalan Zemanov tempo rezultirao i ozljedama glavnih igrača.
Do četiri kola prije kraja Foggia je bila u igri za Europu, ali nije uspjela nadoknaditi zaostatak za Napolijem. Od 26. do 33. kola ni od koga nije izgubila jer su konkurenti već polako bili umorni od naporne sezone, a Zemanovi klinci i dalje su letjeli terenom. Bari su pobijedili još jednom, i to u gostima 3:1, kod Atalante su odigrali 4:4, Verona je dobila pet komada, a pao je i Napoli, iako ta pobjeda nije Foggi bila dovoljna za plasman u Europu.
Spektakl protiv Milana
U zadnjem kolu na Pino Zacchariju stigao je moćni Milan Fabija Capella, koji je već osigurao titulu prvaka, ali je Silvio Berlusconi momčadi poručio da želi završiti prvenstvo bez ijednog poraza. Zeman je to znao, ali nije previše mario pa je utakmicu počeo praktički s pet napadača. Uz već spomenuti trojac, bekovi Petrescu i Codispoti igrali su vrlo visoko, ali prvi je poveo Milan, u 22. minuti preko Maldinija. Rasterećena Foggia se čitavo prvo poluvrijeme doslovno za*ebavala. Visoko su stiskali moćnu Milanovu zadnju liniju, njihova obrana je stalno ispadala, ali su dvaput uhvatili na spavanju goste i s dva krasna gola Signorija u 39. i Baiana u 41. minuti s 2:1 otišli na poluvrijeme, koje je golman Mancini zaključio tako što je izveo sombrero preko Van Bastena, što je potpuno razbjesnilo Capella.
"Mi smo bili prvaci Italije, a izgledali smo kao budale. Berlusconi je želio da završimo prvenstvo bez poraza i rekao sam igračima u svlačionici da se maksimalno uozbilje", rekao je godinama kasnije Capello.
Sva ljepota i tragedija te hedonizam i mazohizam u igri Zemanlandije najbolje su bili opisani u toj utakmici. Zemanova momčad mogla je pobijediti svakoga, ali je od svakoga, zahvaljujući svojem stilu igre, mogla i izgubiti. Dobro, nije Milan baš bio bilo tko, ali ni najveći navijači Rossonera nisu očekivali da će Capellova momčad u nastavku zabiti sedam komada i nevjerojatnom pobjedom 8:2 zaključiti svoju i Fogginu sezonu.
Milan je osvojio titulu bez poraza i s osam bodova (pobjeda je tad bila dva boda) prednosti ispred Juventusa. No, pravi heroji sezone 1991./1992. bili su igrači Foggie, koji su prvenstvo završili s omjerom 12-11-11 i gol razlikom 58:58. Više golova od njih zabio je samo Milan (74), a blizu im je bio samo četvrti Napoli, koji je zabio 56. Kakav nogomet se u Italiji igrao, dovoljno govori podatak da je drugoplasirani Juventus zabio 45, Torino 42, a Roma samo 37 golova u 34 kola. Koliko je Zemanlandia bila luda ekipa, isto tako govori podatak da je više golova od nje primio samo posljednjeplasirani Ascoli (68). Sjajni Francesco Baiano završio je prvenstvo kao treći najbolji strijelac sa 16 golova. Prvi je bio Van Basten s 25, drugi Roberto Baggio s 18, a iza Baiana ostali su Careca (15), Gabriel Batistuta (13) i Gianfranco Zola s 12 golova, dok je Baianov momčadski kolega Beppe Signori zabio 11 puta.
Na kraju sezone velikani su očerupali Zemanov strašan stroj koji je ostao bez gotovo svih igrača. Signori je otišao u Lazio, Šalimov u Inter, Fiorentina je kupila Baiana, a Rambaudi je prešao u Atalantu. No, iako su ostali bez svojih glavnih aduta, Pavone i Zeman opet su složili solidnu ekipu od anonimnih igrača. Sljedeće sezone Foggia je bila 12., a sezonu 1993./1994. završila je na devetome mjestu i do zadnjega kola borila se za Kup UEFA-e, ali je izgubila od Napolija i ostala bez Europe. Ako je netko sumnjao, Foggia je sezonu završila s gol-razlikom 46:46, zabivši čak deset golova više od prvaka Milana.
Duh Zemanlandije zaživio i u Laziju
No, 1994. priči je došao kraj. Casillo je uhićen zbog navodne suradnje s Camorrom, momčad se još jednom rasprodala i Zeman je odlučio da je vrijeme za nova iskušenja. Otišao je u Lazio, gdje je zatekao Signorija i Rambaudija i njegova momčad opet je bila najatraktivnija u ligi. Uz njih je u napadu bio i Pierluigi Casiraghi, a Lazio je zabijao čak dva gola po utakmici. Napoli i Padovu razbili su 5:1, Zemanov bivši klub Foggia stradao je 7:1, Fiorentina je dobila osam komada, aktualni prvak Milan je na Olimpicu pao 4:0, Juve u Torinu 3:0, a Inter je u dvije utakmice kombinirano izgubio 6:1.
Zeman je opet povjerenje dao mladim igračima pa je tako u prvu momčad gurnuo 19-godišnjeg Alessandra Nestu, kojeg je klub želio posuditi nekome u treću ligu. Nestu je uvjerio da ima sve za seniorski nogomet i dao mu je 11 utakmica u Serie A, nakon čega je Nesta postao standardni član Lazijeve prve momčadi.
"Svakom mladom igraču na svijetu želim da ima trenera kakav je Zdenek bio prema meni", rekao je jednom Nesta.
Zeman je iz Lazija otišao u Romu, u kojoj je naišao na Francesca Tottija. Pod njegovim vodstvom Totti je dobio dres s brojem 10 i kapetansku traku, a kasnije je rekao da je upravo češki genijalac igrao ključnu ulogu u njegovu nogometnom odrastanju. Iako nije ništa osvajao, Zeman ni u jednom trenutku nije odustajao do svoje filozofije rođene u Zemanlandiji, od želje za guranjem mladih igrača i želje za nadigravanjem i uništavanjem protivnika.
Vječni protivnik establišmenta, Zeman je 1998. digao glas protiv komercijalizacije nogometa i onoga u što će se on godinama kasnije pretvoriti, a nakon toga je javno prozvao sve klubove da prestanu s korištenjem dopinga, što je rezultiralo istragom i suspenzijama 2004. godine. Bez dlake na jeziku, uvijek je govorio što je mislio, a to ga je, kako je sam rekao, koštalo veće karijere.
Još nekoliko ludih sezona
"Mogao sam vjerojatno voditi Milan, Inter ili Real Madrid. No, taj sustav je rekao: Mi te ne želimo.' Ne žalim ni za čime u karijeri, a jedino što sam uvijek želio je da moje ekipe budu atraktivne, da zabavljaju ljude i da u njima bude emocije. Mislim da sam u tome uspio", rekao je Zeman.
Iz Rima je otišao u Fenerbahče, da bi se potom opet vratio u Italiju. S Lecceom je sezonu 2004./2005. u Serie A završio na 11. mjestu s nevjerojatnom gol-razlikom 66:76. Zabio je gol manje od prvaka Juventusa (kojemu je naslov kasnije oduzet), a primio čak 27 golova više od Bologne, koja je ispala iz lige. Godine 2010. Pasquale Casillo je ponovno preuzeo Foggiu, za sportskog direktora opet doveo Giuseppea Pavonea, a na klupu je vratio Zemana. Čeh je skoro ušao u play-off za Serie B, a Zeman je nakon toga otišao u Pescaru i sa sobom iz Foggie poveo Cira Immobilea, Lorenza Insignea i Marca Verrattija, s kojima je izborio plasman u Serie A.
Brutalna Pescara srušila je rekord lige te je u 42 kola zabila 90 golova i ušla u prvu ligu. Zeman je nakon toga otišao u Romu, Cagliari, Lugano i Pescaru, da bi 2018. godine otišao u mirovinu s naslovom prvaka Serie C s Licatom te po jednim u Serie B s Foggijom i Pescarom.
Foggia je na kraju sezone 2011./2012. upala u financijske probleme te je ubrzo bila ugašena. Na ljeto je osnovan novi klub Foggia Calcio, koji je krenuo iz Serie D i trenutačno se natječe u Serie C. Ovog ljeta trebala je novog trenera. Imate jedan pokušaj da pogodite tko je uskočio.
Zemanlandia je opet živa.