U SURADNJI s Yugopapirom donosimo vam intervju iz vremena kada je Siniša Mihajlović postajao jedan od najpopularnijih nogometaša u Italiji, a dao ga je 1992. godine za RTV reviju.
>>> Mihajlović: Imam leukemiju, ali ostajem trener
>>> Mihajlović: Ponestalo mi je suza. Hvala svima
>>> Mihajlović započinje borbu s bolesti, treninge će voditi preko interneta
>>> Darijo Srna pružio je podršku Siniši Mihajloviću
Došao je u Beograd za vikend (petak, 13. studenog), a morao se već u ponedjeljak ujutro javiti Vujadinu Boškovu na prozivku nogometaša Rome. Još prije toga, obavijestio je izbornika naše nogometne reprezentacije Slobodana Santrača da neće moći sudjelovati u atraktivnoj nogometnoj predstavi protiv momčadi koju su sastavili novinari. Naravno, profesionalne obveze koje ima u svom novom klubu ne dozvoljavaju da u Beogradu ostane "samo" još dva dana. (Utakmica Jugoslavije i ekipe novinara igra se u srijedu 18. studenog).
I zato, dok su ostali kolege požurili u susret drugim "strancima" koji su doputovali zbog susreta reprezentacije s ekipom novinara, mi smo po zadaći redakcije krenuli na sasvim drugi kraj Beograda, točnije Novog Beograda, u potragu za Sinišom Mihajlovićem. U tom trenutku najvećom "Zvezdinom zvijezdom" u talijanskom nogometu. Pronašli smo ga u društvu roditelja i prijatelja, i to baš u razgovoru s majkom Viktorijom.
"Evo, majka mi se žali kako ne zna što činiti ne bi li se spasila od silnih telefonskih poziva od strane ljepšeg pola. Kaže da je dnevno zove i po sto žena raspitujući se kad ću doći, kako mi je u Italiji te da nisam možda stao na 'ludi kamen' s nekom Talijankom. Kažem joj, za utjehu, da sam maloprije, kada sam bio na Marakani, istu 'kuknjavu' čuo i od Silve, sekretarice u Zvezdi, koja mi je dala gomilu pisama koja su za ovo vrijeme mog odsustva iz Beograda stigla za mene na adresu u Ljutice Bogdana. A meni sve to jako prija... Znaju Beograđanke da mi je nogomet profesija, a žene glavna i možda jedina opsesija (uz osmijeh kaže Mihajlović).
Dakle, u Beograd si stigao isključivo zbog lijepih Beograđanki?
"Pa, dobro, to je onako, za svoju dušu, svoje zadovoljstvo... A inače, došao sam zbog obitelji, Zvezde, prijatelja, brata... Još me muči nostalgija, ali moram priznati ne kao u početku kada sam svakodnevno zvao Džaju, Cveleta i ostale iz kafića na Marakani. Polako sam se naviknuo na 'vječni grad', koji je za mene najljepši grad na svijetu. Rim je doista božanstven. Djelomično sam svladao i talijanski jezik koji intenzivno učim uzimajući satove tri puta tjedno. Ukratko, doista bih bio neskroman kada bih se na bilo što požalio."
>>> "Objavio je da sam bolestan, prodao par novina i ubio 20 godina prijateljstva"
>>> "Siniša, objavio sam to kao novinar, a ne prijatelj. Ali ne bih ponovio"
"Za sada je sve kao u bajci... Suigrači su me primili sjajno i osjećam se kao da s tim momcima igram godinama. Najviše sam u društvu, poslije utakmice, sa Claudiom Caniggiom i Giuseppeom Gianninijem. Svaki drugi ili treći dan idem kod trenera Vujadina Boškova na večeru i neobavezno ćaskanje. Vujke me savjetuje, tako da mi je to od velike koristi kasnije na treninzima i utakmicama. Miljenik sam i predsjednika kluba Giuseppea Ciarrapice. Poklonio mi je čak dva automobila."
"Poklonio mi je BMW-a i Fiat Corsu. No da ne bi ispalo kako sam čekao da mi pokloni automobil kako bih se šepurio Rimom, od svog novca sam kupio najnoviji Mercedes, tako da sada imam pravu malu kolekciju luksuznih automobila. Doista, kažem ti, sve je kao u bajci."
Tvoji prijatelji, koji su imali čast biti tvoji gosti u Rimu, kažu da si popularniji od samog Pape?
"Pa dobro, to oni govore iz silne ljubavi prema meni, što je ipak malo neozbiljno. Ali neka, neki put i laž prija jer je iz srca, dobronamjerna, šarmantna i lijepa dosjetka mojih prijatelja. Inače, kako ne bih ispao skroz neskroman, moram priznati da je već nekoliko puta cijeli stadion skandirao moje ime. To je naročito bilo gromoglasno protiv Atalante kada sam zabio gol iz slobodnog udarca s trideset i više metara, a asistirao sam i kod golova Caniggie i Rizzitellija. Napustio sam stadion uz povike s tribina "Miha, Miha!"
Dakle, imaš popularnost, skupe automobile, djevojke... No što bi u ovom trenutku najviše poželio i što ti najviše nedostaje?
"Slobodno vrijeme, brate. Gotovo i da ga nema, tako da sve ove blagodati koje mi je Bog dao ne mogu u potpunosti koristiti. Treniram dva puta dnevno. Poslije prvog treninga idem na ručak, pa popodnevni odmor, pa opet trening i tako svaki dan do utakmice. Onda hotel, avion, utakmica, pa sve ispočetka. Kao na traci..."
Vladimir Jugović i ti ste u isto vrijeme završili u Italiji. On u Sampdoriji, a ti u Romi...
"Treba se znati da smo Jugović i ja otišli sasvim neplanirano, mnogo prije isteka ugovora, što nije bio slučaj s Prosinečkim, Pančevim, Savićevićem... Da se sve ovo nije dogodilo u našem nogometu, sigurno bih još igrao u Zvezdi i vjerojatno preuzeo glavnu ulogu u novoj sezoni. Belodedić, Pančev, Savićević i Prosinečki stigli su na Zapad kao najveće moguće nogometne zvijezde, dok smo Juga i ja stigli kao igrači koji se tek trebaju afirmirati. Oni su u Milanu, Realu, Interu i ostalim klubovima morali preuzeti glavnu ulogu koju su imali na Marakani, što nije laka zadaća. S druge strane, mi smo stigli poput nekih vodonoša u Italiju, koji bi mogli iz drugog plana stići do glavne uloge. U tom grmu leži zec."
"Objektivno gledano, to je naša psihološka prednost i iskoristili smo je. Da bude iskren, lakše je i igrati u Romi jer je manje slavan klub od Intera, a pogotovo od Milana. Tu je i važna stvar jer me vodi naš trener Boškov, a Roma u ekipi ima samo četiri stranca od kojih mogu igrati najviše tri po njihovim propisima. Dakle, dovoljno je biti samo bolji od jednog i eto te u momčadi, što nije slučaj u Interu, a naročito ne u Milanu."
A mi za kraj konstatiramo nešto što je Siniša, vjerojatno namjerno, preskočio reći, a to je da on i Jugović u Italiji igraju jednako dobro kao u Zvezdi, uz dosta trčanja, uklizavanja i pomažu obrani. Mislimo da je to kockica koja nedostaje Pančevu i Savićeviću za sada.