U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Australac Peter Norman je na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju 1968. osvojio srebro u sprintu na 200 metara. Taj rezultat je i danas australski rekord u toj disciplini. Umjesto slave, domovina ga je odbacila, uništila i ponizila samo zato što je javno podržao čin za jednakost i jer se nikad nije zbog toga pokajao.
POSTOJE neke stvari za koje mislimo da o njima znamo sve ili barem većinu. Neovisno o tome je li riječ o umjetnosti, politici, sportu ili bilo kojem drugom području ljudskog djelovanja.
Ali, kad malo dublje i ozbiljnije zagrebemo u pozadinu teme, nerijetko ćemo shvatiti da je ono što mislimo da znamo samo privid, da smo upoznati samo s osnovnim pojmovima, ali da ni izbliza nemamo znanja o svim činjenicama koje će zaokružiti čitavu priču i, kako se običava reći, učiniti ju većom od života.
Nekad detalji, koji na prvu nisu toliko vidljivi i koji nisu u prvom planu, pišu povijest i zaslužuju da javnost sazna za njih.
Uzmimo za primjer naslovnu fotografiju ovog članka. Vjerojatno ju je većina barem jednom u životu vidjela i zbog naglašene dramatičnosti odmah zapamtila. Riječ je o čuvenoj fotografiji američkog fotografa Johna Dominisa, koju je časopis Times puno godina kasnije proglasio najlegendarnijom fotografijom svih vremena. Ne samo u području sporta nego uopće.
Na njoj su prikazani osvajači medalja na 200 metara na Igrama u Mexico Cityju 1968. Srebrni Australac Peter Norman, zlatni Tommie Smith i brončani John Carlos. Na fotografiji snimljenoj 16. listopada 1968. vidimo kako dvojica afroameričkih sportaša na postolju s medaljom oko vrata slušaju američku himnu bosi, samo u čarapama, pognute glave i šake podignute u zrak.
Smith i Carlos su na ruci imali crnu rukavicu. Dvojica velikih američkih atletičara "Black power" salutiranjem pred krcatim stadionom u glavnom gradu Meksika i pred milijunima gledatelja širom svijeta poslali su očajnički vapaj za slobodom iskoristivši priliku da čitav planet upozore na obespravljenost, potlačenost i siromaštvo svoje rase.
Colin Kaepernick je prije par godina napravio ono što su John Carlos i Tommie Smith učinili prije pola stoljeća
Ono što je napravio Colin Kaepernick kad je kleknuo na istu tu himnu prije nekoliko godina, John Carlos i Tommie Smith su učinili pola stoljeća ranije. Znali su posljedice svog čina, jasno im je bilo da njime riskiraju karijeru, možda čak i život, no odlučili su iskoračiti.
Treći akter sa slike, Peter Norman, na prvu je s medaljom oko vrata samo mirno stajao i slušao The Star-Spangled Banner okrenut leđima dvojici kolega koji su u tom trenutku jednim pokretom ruke objavili rat američkom establišmentu, koji ih je u dobroj mjeri, bez obzira na to koliko slavni i uspješni bili, i dalje smatrao građanima drugog reda.
Da, na prvi pogled, jer kad samo ovlaš bacimo pogled na fotografiju Johna Dominisa, vidjet ćemo dvojicu razočaranih i bijesnih atletičara koji su svoju netom stečenu slavu na najvećoj pozornici odlučili kanalizirati tako da cijelom svijetu ukažu na nepravde koje crnačka zajednica u Americi proživljava iz dana u dan.
Pravi junak s najlegendarnije fotografije u povijesti je tihi i mirni Australac
No, kako samo rekli na početku, prava istina je puno dublja i do nje možemo doći samo ako ozbiljno zaronimo u priču. Smith i Carlos su junaci, to nitko ne spori niti smije uopće dovoditi u pitanje, no istinski heroj sa slavne fotografije je mirni i naizgled neprimjetni Australac, kojem su, pokazat će se, zbog prešutnog čina neposredno prije nego što je američki dvojac podigao ruke, uništeni karijera, obitelj i zdravlje, a u vlastitoj domovini u trenutku je bio izopćen, stigmatiziran i odbačen. Samo zato što je pokazao interes za pogažena prava drugih.
Šezdesete godine prošlog stoljeća bile su vrhunac pokreta za građanska prava crnačkog stanovništva u Sjedinjenim Državama, a istovremeno i razdoblje duboke polarizacije društva. Duhovni vođa crnačke zajednice Martin Luther King dobio je Nobelovu nagrada za mir, ali je i ubijen snajperskim hicem 4. travnja 1968. ispred jednog hotela u Memphisu.
Šezdesete su u Americi bile razdoblje ekstremne polarizacije društva i krvavih rasnih nemira
Dva mjeseca kasnije u atentatu je ubijen i Robert Kennedy, brat pokojnog predsjednika JFK-a i veliki borac za ljudska prava. Amerika je šezdesetih gorjela. Gradovi su bili poprišta žestokih sukoba Afroamerikanaca i policije, čak i na "liberalnom" sjeveru, a na jugu je sve više rastao utjecaj Ku Klux Klana.
U punom jeku je bio i Vijetnamski rat, a zbog svih događaja crnački pokret se počeo raslojavati. Oni radikalniji, vidjevši da su poruke mira Martina Luthera Kinga ubijene skupa s njim, odlučili su osnovati agresivno i militantno krilo kojem je na čelu stajao kontroverzni aktivist Malcolm X.
Sve je više slavnih sportaša ustajalo protiv nepravde i javno se angažiralo u pokretu. Najveći košarkaš tog vremena i ikona Boston Celticsa Bill Russell bio je prvo veliko ime koje je diglo glas protiv nepravde. Premda je Celticsima od 1957. do 1969. donio 11 naslova NBA prvaka, Russell je za bjelačku većinu u Bostonu bio dobar samo dok je trčao i skakao na parketu. Za sve ostalo je bio nepoželjan.
Cassius Clay, koji je nakon povratka s Igara u Rimu 1960. svoju zlatnu medalju ogorčen bacio u rijeku vidjevši da je za svoje sugrađane i dalje obična "crnčuga", priklonio se najprije Malcolmu pa je promijenio ime u Cassius X, da bi ubrzo prešao na islam i postao gorljivi član Nacije islama.
Uzeo je ime Muhammad Ali i odbio je služiti američku vojsku te ići u Vijetnam. "Nemam ništa protiv Viet Conga, ni jedan Vijetkongovac me nikad nije nazvao crnčugom", slavna je izjava jednog od najvećih sportaša svih vremena nakon što je odbio regrutaciju.
Zbog toga mu je oduzeta boksačka licenca, samim tim i titula prvaka svijeta, a bio je i zatvoren. Na islam je u to vrijeme prešao i Lew Alcindor, koji je odabrao ime Kareem Abdul-Jabbar.
Premda je administracija predsjednika Lyndona Johnsona usvajala zakone koji su crnce izjednačavali s bijelcima i poboljšavali njihov položaj, samo na papiru je rasna segregacija ukinuta. Zakoni su bili jedno, a realnost nešto sasvim drugo.
Malo je nedostajalo da Afroamerički sportaši ne odu na Igre 1968.
Diljem Amerike ljudi su svakodnevno ginuli, Nacionalna garda je oružjem suzbijala rasne nerede, a u takvim okolnostima američki sportaši su otputovali u Mexico City 1968. Mada, malo je nedostajalo da Smith, Carlos i ostali afroamerički sportaši uopće ne odu na Igre.
Godinu dana ranije mladi američki sociolog Harry Edwards osnovao je Olimpijski projekt za ljudska prava. Ideja mu je bila okupiti sve crne sportaše iz cijele Amerike i uvjeriti ih da bojkotiraju nastup na Igrama ako Međunarodni olimpijski odbor ne ispuni četiri zahtjeva koje su stavili pred njih: izbacivanje Južne Afrike i Rodezije (država u kojima je na vlasti bio režim apartheida) s Olimpijskih igara, vraćanje titule svjetskog prvaka Aliju, povlačenje notornog rasista Averyja Brundagea s mjesta predsjednika MOO-a i angažiranje više crnaca kao pomoćnih trenera.
U načelu, Edwardsova ideja bila je zanimljiva, no u praksi nije sve išlo po planu. Naime, većina crnih sportaša, koliko god se slagala s Edwardsom, nije bila spremna zbog svjetonazorskog i ideološkog pitanja propustiti nešto zbog čega su krvavo trenirali svaki dan pune četiri godine.
Avery Brundage, notorni rasist na čelu MMO-a
Tako da je Edwards bio natjeran prihvatiti bilo što, a kompromis MOO-a bilo je uvažavanje prve točke - izbacivanje JAR-a i Rodezije. Premda se njegov čelni čovjek Avery Brundage tome žestoko protivio.
Za Brundagea teško možemo tvrditi da je bio nacist, ali nije bio ni daleko od toga. Ovaj bivši itekako ambiciozni atletičar nakon kraja karijere vrlo brzo se uspinjao u hijerarhiji američkog sporta, pa je tako uoči Olimpijskih igara u Berlinu 1936. bio šef američkog olimpijskog odbora.
Dolaskom na vlast nacista 1933. koji ni jednog trenutka nisu skrivali programe svoje ideologije, a Igre su vješto koristili u propagandne svrhe promičući superiornost arijevske rase, bilo je sve više zahtjeva za bojkotom Igara, najviše iz SAD-a. No, Brundage je odbio bilo kakvu pomisao da američki sportaši ne odu u glavni grad Reicha.
Američka olimpijska pobjednica Lillian Copeland optužila je Brundagea za "namjerno prikrivanje istine" o Hitleru i nacističkoj Njemačkoj i bila je jedna od 24 bivša američka olimpijska pobjednika koji su 1933. podnijeli molbu MOO-u za premještanje Igara iz Njemačke. Kako je svaki pokušaj kolektivnog bojkota bio bezuspješan, odlučila je ne otići u Berlin.
"Temelj Brundageova političkog svjetonazora bila je tvrdnja da je komunizam zlo pred kojim su sva druga zla beznačajna. To je uključivalo Brundageovo divljenje Hitlerovoj očitoj obnovi prosperiteta i reda u Njemačkoj", o Brundageovom političkom stajalištu 1982. napisala je novinarka Carolyn Marvin.
Zbog svog "uspješnog" rada tijekom Igara u Berlinu Brundage je 1952. nagrađen mjestom šefa MOO-a. Zato i ne čudi izjava Johna Carlosa uoči Igara u Mexico Cityju: "Ne želim da mi medalju oko vrata stavi prokleti Avery Brundage."
Brundage je ostao, a kako je MOO prihvatio jedan zahtjev Olimpijskog pokreta za ljudska prava, Smith i Carlos su otišli u Meksiko. No, imali su plan. Željeli su čitav svijet upozoriti na ono što se događa njihovoj braći po boji kože u domovini i ciljali su pravi trenutak.
A ima li boljeg trenutka od dodjele medalja u jednoj od najelitnijih disciplina u atletici? Obojica su bili favoriti i bilo je izgledno da će uzeti dvije od tri medalje. Smith je od 1966. bio svjetski rekorder i prvi je čovjek koji je 200 metara istrčao za 20 sekundi (ručno mjereno).
Bilo je jasno da će Carlos i Smith uzeti dvije medalje, ali tko će osvojiti treću?
Carlos je sljedeće godine postao prvi koji je 200 metara istrčao za manje od 20 sekundi, 19.92 sekunde, ali mu svjetski rekord nije priznat zbog nepropisne obuće. Smith je bio prvak Sjedinjenih Država 1967., a Carlos pobjednik Panameričkih igara iste i američkih kvalifikacija za Olimpijske igre sljedeće godine.
Upitno je bilo samo tko će od njih dvojice osvojiti koju medalju i, pokazat će se jako važnim za ovu priču, tko će osvojiti treće odličje. Na opće iznenađenje, bio je to do tada anonimni Australac Peter Norman.
Peter Norman nikad nije bio sportaš poput ostalih protiv kojih se natjecao. Peter, zapravo, nije ni trebao biti sprinter, postao je to sasvim slučajno. Norman je odrastao u radničkoj četvrti izvan Melbournea.
Njegovi roditelji bili su pobožni kršćani i dobrovoljci Vojske spasa, metodističke međunarodne vjerske organizacije koja se, između ostalog, bavila humanitarnim radom i prikupljanjem sredstava za beskućnike i siromašne.
Peterova obitelj nije bila imućna, a i ono malo što su posjedovali davali su u fond Vojske spasa. Peter je od malena navikao na skromnost, a roditelji su mu od malih nogu usadili svijest da su svi ljudi rođeni jednaki. Svake subote išao bi autobusom od obiteljske kuće u Northcoteu do Olimpijskog parka gdje je trenirao za Collingwood Harriers. Njegove kolege su vozili njihovi roditelji.
Norman je sprinter postao sasvim slučajno
"Bili su svi rođeni sa srebrnom žlicom u ustima. Njegovali su ih čitav život i možda ih nije bilo briga koliko se netko poput mene morao mučiti da bi se izborio za nešto", pričao je godinama kasnije Norman. Zanimljivo je da je Australac koji i danas drži državni rekord na 200 metara postao sprinter potpuno slučajno.
"Kad je bio mlađi, pridružio se atletskom klubu. Želio je trenirati skok u vis'', rekao je Peterov nećak Matt za australski Fox Sports. "Ali, nije bio dobar. Izgledalo je kao da je alergičan na visine. Na treninge je dolazio sa svojim rođakom. Rođak je prošao, on nije. Dok su odlazili sa staze, prišao im je jedan od trenera i pitao je Petera bi li možda pomogao u štafeti jer im je nedostajao jedan član.
Petera su stavili posljednjeg, kako ne bi previše smetao. U običnim tenisicama, kao da to radi čitav život, sa štafetom u rukama odjurio je kroz cilj i svojoj je ekipi donio pobjedu. Tog dana je postao sprinter."
Peter Norman je šokirao svijet
Norman je bio sve bolji, no uoči Igara u Mexico Cityju nitko nije očekivao da bi njegova priča mogla biti ozbiljna. Na koncu, Australija u disciplini 200 metara nije osvojila medalju punih 68 godina. No, Peter Norman je imao svoje snove i već u prvoj kvalifikacijskoj utrci je šokirao svijet.
Uvjerljivo je pobijedio u svojoj skupini s fenomenalnih 20.17, srušivši tek oboreni olimpijski rekord Tommieja Smitha (20.37). John Carlos je imao treće najbolje vrijeme četvrtfinala. Čak ni tada nitko nije previše obraćao pozornost na omalenog Australca. "U redu, super, bravo za njega, ali dogodilo mu se. Iskoristio je veliku nadmorsku visinu i posrećilo mu se", bio je stav većine. Uključujući Smitha i Carlosa.
Norman se na to nije obazirao, a da u nogama ima dinamit, pokazao je i u četvrtfinalu. Opet je pomeo konkurenciju u svojoj kvalifikacijskoj utrci, a samo je Smith imao bolje vrijeme. Tada je priča postala ozbiljna. U polufinalu su sva trojica glavnih favorita opravdala svoj status i s najbrža tri vremena plasirala se u finale.
Carlos je bio najbrži, Smith drugi, a Norman treći. U utorak, 18. listopada, u 17:50 na rasporedu je bilo veliko finale. Carlos je eksplodirao na startu i na polovici utrke je bio vodeći, no na izlasku u zavoj Smith je pokazao zašto je nosio nadimak The Jet.
Proletio je pokraj reprezentativnog kolege i jurio je prema zlatu. U cilj je ušao s 19.83, vremenom koje je stajalo kao svjetski rekord idućih 11 godina. Carlosa je to omelo, izgubio je koncentraciju, što je iskoristio Norman i u cilj je ušao s vremenom 20.06 te je za četiri stotinke pobijedio Carlosa u borbi za srebro.
Utrka je bila jedna od najuzbudljivijih ikad, ali ono što se kasnije dogodilo postalo je stvar opće kulture, ne samo sporta
Peter Norman je za više od pola sekunde nadmašio osobni rekord prije Igara i postigao je vrijeme koje bi mu donijelo zlato na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. godine i broncu u Rio de Janeiru 2016. Bio je to spektakularan kraj jedne od najuzbudljivijih i najšokantnijih utrka u povijesti, no ono što se dogodilo nakon utrke postalo je stvar opće kulture, ne samo sporta.
Neposredno pred svečanu ceremoniju dodjele medalja, u svlačionici, Carlos i Smith su prišli Normanu i otkrili mu plan. Odlučili su na postolje doći samo u crnim čarapama, koje simboliziraju siromaštvo afroameričkog naroda. Tijekom intoniranja američke himne odlučili su pognuti glave u znak priznanja onima koji su prethodno izgubili živote boreći se za njihov cilj. Na prsima će nositi značke Olimpijskog pokreta za ljudska prava, a u znak crne moći i jedinstva podići će jednu šaku u zrak.
"Vjeruješ li u ljudska prava?" pomalo plašljivo je Carlos pitao Normana. Naravno, nije bio siguran kako će Australac reagirati i hoće li željeti sudjelovati u nečemu što će sigurno imati ozbiljne posljedice. Australac ga je šokirao odgovorom. Ne samo da je podržao ideju već ju je dodatno obogatio savjetom, a i sam je tražio značku Olimpijskog odbora za ljudska prava.
Kako su Carlos i Smith imali samo jedan par crnih rukavica, jer je Carlos zaboravio svoje, Norman im je predložio da svaki navuče jednu na šaku koju će podići. Uvjerio ih je da će njihov čin tako biti još upečatljiviji. Carlos i Smith nisu mogli vjerovati da Norman ne samo da nema ništa protiv njihovog akta protesta već da i sam želi u njemu sudjelovati.
Smith je priznao da je bio zapanjen, razmišljajući: "Tko je ovaj bijeli Australac? Osvojio je svoju srebrnu medalju, zar ju ne može jednostavno uzeti i samo otići?" Da, mogao je, to bi u to vrijeme napravili gotovo svi, ali Peter Norman je bio drugačiji čovjek.
"Na svijetu ima 50 milijuna bijelih sprintera, a teško da bismo našli barem dvojicu kao što je bio Peter Norman. Očekivao sam vidjeti strah u Normanovim očima. Umjesto toga vidio sam ljubav", godinama kasnije je rekao Carlos, a u dokumentarnom filmu o Peteru Normanu Matt Norman, sportašev nećak i autor filma, kaže: "Peter nije želio podići šaku. Rekao je da to nije bila njegova svrha. Njegova svrha je bila pokazati da podržava ono što su John i Tommie napravili."
Dok se trojac dogovarao što i kako, u blizini je stajao američki veslač Paul Hofmann, aktivist Olimpijskog pokreta za ljudska prava, koji je čuo čitav razgovor. "Ako će bijeli Australac tražiti značku Olimpijskog projekta za ljudska prava, onda ću mu, tako mi Boga, dati svoju. Dao sam mu jedinu koju sam imao: svoju", rekao je Hoffman.
Sve je bilo spremno za nešto na što svijet i nije bio baš spreman. "Čuo sam kako se s tribina pjeva američka himna, a onda je uslijedio tajac. Cijeli stadion je utihnuo", pričao je Norman.
Da bismo razumjeli zašto su crni Amerikanci koji se bore za jednaka prava kliknuli s bijelim učiteljem tjelesnog odgoja iz Melbournea, važno je razumjeti kako je odgojen Peter Norman.
"Peter je provodio puno vremena na ulicama Melbournea brinući se o beskućnicima. Dok je to radio, razgovarao je s puno Aboridžina. To iskustvo ga je naučilo da smo svi isti ljudi. Svi smo mi dio ljudske rase", u filmu je rekao Matt Norman.
Australija je provodila rasističku politiku u cilju stvaranja Bijele Australije, a Norman je to prezirao
Peter Norman je bio veliki borac protiv australske politike koja je bezočno favorizirala bijelce i diskriminirala azijske imigrante i ljude autohtonog podrijetla. U to vrijeme Australija se držala "politike Bijele Australije", osmišljene kako bi ograničila neeuropsku imigraciju i razvila rasno izolirano bijelo društvo.
Australija je počela popuštati ta ograničenja tek nakon Drugog svjetskog rata, a politiku zanemarivanja rase kao faktora odobravanja imigranata nije provela sve do 1973. godine. U to vrijeme Australija je imala čak i fašistički zakon prisilnog odvajanja aboridžinske djece od njihovih bioloških roditelja.
Praksa je proizašla iz rasističke ideje da su autohtoni Australci inferiorni i da će im se životi poboljšati ako se asimiliraju s bijelom kulturom. Taj stav se sukobio sa svime u što je Norman vjerovao. "Nikad nisam mogao shvatiti zašto bi se nekoga mrzilo samo zato što je druge boje", rekao je Peter Norman. Upravo zato, zbog svog shvaćanja svijeta, postupio je onako kako je postupio.
Prosvjed koji se danas slavi kao čin hrabrosti izazvao je bijes vladajućih elita u Americi. Mnogi Amerikanci su u to vrijeme čin Carlosa i Smitha doživljavali kao primjer militantnog crnog radikalizma, a čak i oni liberalnijih svjetonazora smatrali su da postolje na Igrama nije bilo prikladno mjesto za upućivanje kontroverzne političke izjave.
Brent Musburger, mladi čikaški novinar i pisac, objavio je idući dan posebno oštru kolumnu u kojoj je napao Carlosa i Smitha napisavši, između ostalog, da su "izgledali kao par crnoputih jurišnika" i ustvrdio da je "možda vrijeme da se 20-godišnji sportaši prestanu predstavljati kao društveni filozofi".
Američki nacist je izbacio Carlosa i Smitha iz atletike
Prvi čovjek MOO-a, gore već spomenuti Avery Brundage, bio je bijesan. Vrištao je da su Carlos i Smith osramotili Ameriku i tražio je da ih Američki olimpijski odbor pod hitno suspendira i izbaci iz olimpijskog sela. AOO je najprije to odbio, no popustio je kad je Brundage zaprijetio da će suspendirati cijelu američku atletsku reprezentaciju. Carlosu i Smithu je zabranjen nastup i na idućim Igrama u Münchenu, što je praktički značilo da su doživotno izbačeni iz atletike.
Američki skakač u dalj Ralph Boston (olimpijski pobjednik u Rimu 1960., drugi u Tokiju 1964. i treći u Mexico Cityju) o gesti Carlosa i Smitha rekao je kako "ostatak svijeta ne misli da su napravili nešto loše". "Štoviše, upravo obratno. U cijelom svijetu su hvalili njihov čin, samo je Amerika skočila na noge."
Nakon povratka kući dvojica velikih sprintera bili su u velikim problemima. Tjednima su primali anonimne prijetnje, mediji su ih nemilosrdno rešetali, udarali su i na njihove obitelji, a bili su i mali izgledi da će pronaći posao. No, od prvog su dana imali veliku podrške crne zajednice, za koju su bili heroji. Ubrzo su vratili izgubljeni status junaka nacije.
Tommie Smith je kratkotrajno igrao američki nogomet, završio je studij sociologije, a u Kuću slavnih američke atletike primljen je 1976. godine. Radio je kao atletski trener i profesor sociologije na koledžu. John Carlos pokušao je igrati američki nogomet u NFL-u, ali je morao odustati zbog ozljede koljena. Kasnije je radio u Pumi, bio je član Američkog olimpijskog odbora, kao i u organizacijskom odboru Olimpijskih igara u Los Angelesu 1984.. I on je, od 2003. godine, član Kuće slavnih američke atletike.
Smith i Carlos su ubrzo vratili status heroja nacije, a Normanu je život pretvoren u pakao
A Peter Norman? Njegova podrška američkim kolegama od života mu je napravila pakao. Postao je zaboravljeni sportaš, izbrisan iz povijesti te izopćen čak iz vlastite zemlje. Australija, koja je propagirala tek nešto blažu verziju južnoafričkog apartheida, preko noći se odrekla čovjeka koji i danas, 55 godina kasnije, drži državni rekord na 200 metara.
Za Australiju je bilo nedopustivo da Norman podrži ljude druge rase koji traže jednaka prava kao i bijelci. Onemogućeno mu je sudjelovanje na Igrama u Münchenu 1972. na kojima je trebao braniti srebro. Službeno opravdanje Atletskog saveza Australije bilo je da Norman na dan kvalifikacija nije istrčao potrebnu normu. Unatoč tome što je te godine čak 15 puta rušio normu na 200 metara i pet puta na 100.
"Jednostavno, kažnjavali su me za ono što sam napravio u Meksiku. Bio sam ozlijeđen tog dana kad su bili australski trialsi. Čak i takav, istrčao sam dobro vrijeme, a njihovo objašnjenje je bilo da to nije bilo dovoljno. Australski olimpijski odbor je u München poveo trkače na duge pruge samo na račun njihovog plasmana četiri godine ranije.
Mene su odbili voditi. Mislim da je to bio prvi i jedini put da Australija na Olimpijskim igrama nije imala sprintera. Jer, da su ga željeli imati, morali bi voditi mene. a to nije dolazilo u obzir", rekao je Norman, čija je obitelj proživljavala najgore moguće stvari.
Uvrede, zastrašujuće prijetnje, iživljavanja svih vrsta bili su tužna svakodnevica najvećeg sprintera u povijesti Australije. Kako se više nije mogao baviti atletikom, jedno je vrijeme podučavao kao profesor tjelesnog, a protiv nejednakosti nastavio se boriti kao sindikalac, povremeno radeći u mesnici.
"Mi smo možda bili kažnjeni, ali protiv Petera je bila cijela Australija i patio je sam", rekao je Carlos. Imao je Norman šansu spasiti se i vratiti svoj život natrag, nije da nije, nudili su mu čak stalan i dobro plaćen posao u Australskom olimpijskom odboru i priliku da sudjeluje u organizaciji Olimpijskih igara u Sydneyju 2000.
Trebao je napraviti samo jednu stvar - pokajati se i osuditi čin Johna Carlosa i Tommieja Smitha. Nikad nije pristao na to. Ionako tragičan život dodatno mu se zakomplicirao 1985. kad je operirao Ahilovu tetivu.
Nikad se nije pokajao i za to je platio skupu cijenu
Zahvat se zakomplicirao, rana mu se inficirala i dobio je gangrenu te je za dlaku izbjegao amputaciju noge. Ograničen na invalidska kolica dok je ponovno učio hodati, Norman se borio s alkoholizmom i depresijom.
"Vjerujte u nešto, čak i ako to znači žrtvovanje svega", rekao je Norman. Tijekom otvaranja Igara u Sydneyju u počasnom krugu su sudjelovali svi osvajači olimpijskih medalja za Australiju. Svi, osim Petera Normana. On je to gledao u svojoj dnevnoj sobi u Melbourneu. Nije bio ni pozvan.
Umjesto toga, predložili su mu da, eto, ako želi, može otvoriti turnir u stolnom tenisu. Američki olimpijski odbor, nakon što je saznao za tu vijest, zamolio ga je da se pridruži njihovoj skupini i pozvao ga na rođendansku zabavu olimpijskog prvaka Michaela Johnsona, kojemu je Peter Norman bio uzor i heroj.
Najveći australski sprinter u povijesti bio gost američke reprezentacije na Igrama u Australiji
Steve Simmons, legendarni američki atletski trener, šokiran kad je čuo da je Australija "zaboravila" na čovjeka kojeg je on smatrao ikonom, sredio je avionske karte za Normana i suprugu mu, a svoj krevet u olimpijskom selu prepustio je Australcu i spavao je na podu. Tako da je najbolji australski sprinter u povijesti bio gost američke reprezentacije na Igrama u Australiji.
"Peter je bio usamljeni vojnik. Svjesno je izabrao biti žrtveno janje u ime ljudskih prava. Nema nikoga koga bi Australija trebala više poštovati, priznati i cijeniti", rekao je John Carlos, a Tommie Smith se nadovezao:
"Platio je cijenu svojim izborom. To nije bila samo jednostavna gesta da nam pomogne, bila je to i njegova borba. Bio je bijelac, bijelac iz Australije među dvojicom obojenih muškaraca i s nama je ustao u ime iste stvari."
Australija ga se odrekla, a Amerika i cijeli svijet su mu se klanjali
Zbog svojih nepokolebljivih stavova Peter Norman je sve do svoje smrti 2006. bio nepoželjan u vlastitoj domovini. Čelnim ljudima australskog sporta smetao je jer ih je podsjećao na vlastitu sramotu. S druge strane, u Americi je imao isti status kao Carlos i Smith.
Kad je San Jose 2005. predložio izgradnju brončanog spomenika legendarnog postolja iz 1968., Carlos i Smith su bili šokirani shvativši da je idejni plan da Normanovo mjesto bude prazno. Carlos je poludio, a pristao je da se projekt dovrši tek nakon što je pričao s Normanom. Peter je tražio da njega ne bude. Jer, nikad se nije radilo o njemu.
"Nisam učinio ono što ste vi učinili. Samo sam podržao ono što ste učinili. Mislim da je pošteno i da nemam svoj kip tamo. Vjerujem da će tamo doći ljudi iz cijelog svijeta i mogu se fotografirati stojeći na mom mjestu i podržavajući ono što ste vi učinili", rekao je Norman Carlosu.
Peterov nećak Matt Norman je 3. listopada 2006. obavijestio Smitha i Carlosa da mu je stric iznenada umro. Službeno, uzrok smrti bio je srčani udar. Međutim, Peter Norman je zapravo umro od tuge i razočaranja. Dvojica Amerikanaca pohitali su u Melbourne, gdje su održali dirljive govore i nosili lijes svog suborca i prijatelja na sahrani. Američka atletska federacija proglasila je 9. listopada, dan njegova sprovoda, Danom Petera Normana.
Zakašnjela isprika i pokajanje države koja ga je i odvela u preranu smrt
Normanova iznenadna smrt donijela mu je davno zakašnjelo priznanje u Australiji, a možda ključnu stvar da se narativ promijeni učinio je hvaljeni dokumentarac Salute iz 2008. Normanovog nećaka Matta. Australija je tek 2012. uputila službenu ispriku Normanu, priznajući njegove "izvanredne sportske uspjehe" i ulogu koju je odigrao u promicanju rasne jednakosti.
"Ovaj dom priznaje izvanredna atletska postignuća pokojnog Petera Normana, koji je osvojio srebrnu medalju na 200 metara na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju 1968., u vremenu od 20.06 sekundi, što je još uvijek australski rekord. Odajemo priznanje za hrabrost Peteru Normanu koji je na pobjedničkom postolju stavio značku Olimpijskog pokreta za ljudska prava, u znak solidarnosti s afroameričkim sportašima Tommiejem Smithom i Johnom Carlosom.
Ispričavamo se Peteru Normanu zbog nepravde koju je učinila Australija jer ga nije poslala na Olimpijske igre u Münchenu 1972., unatoč višestrukim kvalifikacijama i zbog kasnog prepoznavanja moćne ulogu koju je odigrao u promicanju rasne jednakosti", stoji u priopćenju Australskog parlamenta.
Sedam godina kasnije Atletski savez Australije proglasio je 9. listopada Danom Petera Normana i otkrio njegov kip ispred stadiona u rodnom mu Melbourneu.
Peter Norman bio je velik sportaš i još veći čovjek. Imao je principe u koje je slijepo vjerovao i iza kojih je čvrsto stajao. Premda je cijena toga bila brutalno skupa, nikad nije ni pomislio odreći se svojih ideala. Štoviše, bio je ponosan na njih do zadnjeg dana svog života.
"Nisam mogao shvatiti zašto crnac ne može piti istu vodu iz fontane, voziti se istim autobusom ili ići u istu školu kao bijelac. Postojala je društvena nepravda za koju nisam mogao ništa učiniti s pozicije na kojoj sam bio, ali sam je svakako mrzio.
Rekli su da je incident na pobjedničkom postolju umanjio vrijednost moje srebrne medalje. Baš suprotno. Moram priznati da sam bio prilično ponosan što sam bio dio toga", rekao je Norman, objasnivši zašto je napravio to što je napravio 1968. I objasnio je sve.