FADIL VOKRRI, predsjednik Nogometnog saveza Kosova, umro je od srčanog udara dva tjedna prije 58. rođendana.
Najbolji je kosovski nogometaš u povijesti. Golgeterska je legenda Prištine (1980-86) i Partizana (86-89) i jedna od ikona jugo-lige 80-ih. Bio je i ostao omiljen ne samo zbog nogometaških, nego i ljudskih vrlina.
Nesumnjivo je da bi ga obožavali i navijači Dinama, da je Ćiro Blažević, koji je Vokrrija vodio u Prištini, uspio dovesti u Zagreb. Jer nakon što je iz utrke za sjajnim Kosovarom otpao Hajduk, najveća zvijezda ljetnog prijelaznog roka 1986. između Partizana i Dinama odabrala je tada daleko bolji klub. Partizan je u to vrijeme bio prvak ili u najužoj konkurenciji, dok je Dinamo od '83. do '89 bio u crnoj rupi, pa je domaća publika na Maksimiru ostala uskraćena za uživanje u Vokrriju. Jer kada bi tamo došao s Partizanom, slavili su gosti:
Bio je nogometni velemajstor kojeg su odlikovale mnoge naizgled nespojive kvalitete. Po dosta karakteristika bio je specifičan nogometaš te ere, prilično ispred svog vremena.
U doba kada su pred golovima carevali visoki i jaki "robusni centarfori", koji nisu ni pomišljali spuštati se po loptu do centra, nego su kampirali pred suparničkim vratima, dok im se sebičnost podrazumijevala i gotovo smatrala vrlinom, Vokrri je bio, izgledao i radio sve suprotno.
Nizak, ali mnoge važne golove postizao je glavom. Iako je izgledao kao hrvač ili dizač utega, bio je brz. Tako snažan i nabijene građe, da su se protivnici odbijali od njega. Nezaustavljiv i prodoran, kako zbog brzine i snage, tako i zbog odličnog driblinga. Pogledajte u priloženim snimkama što je kao igrač Prištine radio Partizanu ili kasnije kao napadač Partizana Hajduku. Jarni i suigrači na Poljudu mogli su ga zaustavljati samo krvničkim prekršajima kada bi od centra prema golu krenuo slalomom u punom trku. Vokrri je bio napadač i golgeter, ali nesebičan.
Imao je još jednu važnu karakteristiku: Uvijek je zabijao i sjajno igrao na velikim utakmicama. Svi klubovi velike četvorke jugoslavenskog nogometa htjeli su Vokrrija (osim Zvezde, gdje Albanci nikada nisu imali osobitu prođu) zato što je za Prištinu igrao odlično protiv njih. S istom praksom nastavio je u Partizanu. Iz tog razdoblja po lošem ga pamte Zvezda, Dinamo, Hajduk.
Iz Partizana je otišao u inozemstvo, francuski Nimes, gdje je proveo jednu sezonu. Zatim je od 1990. do '92 igrao za Fenerbahče. Nogometašku karijeru završio je 1995. godine u francuskom Montluconu.
Nije imao sreće s reprezentacijom. Na vrhuncu je bio u vrijeme kada je Jugoslavija igrala jako loše i često mijenjala izbornike. Ali i ono malo prilika što je dobio u nacionalnoj momčadi sjajno je iskoristio. U samo šest nastupa u kvalifikacijama za SP i EP, zabio je četiri odlučujuća gola, sve za pobjede.
Posljednjih deset godina života bio je predsjednik Nogometnog saveza Kosova, a pod njegovim vodstvom Kosovo je postalo član UEFA-e i FIFA-e.