BORILAČKI SPORTOVI

VIDEO Simetrija je za papke. Djeca s teškoćama iz goričkog Fujija najbolji su dokaz

Foto, video: Mia Brdarić / Index.hr

HRVATSKA je na ovogodišnjim Paraolimpijskim igrama u Tokiju osvojila sedam medalja, samo jednu manje nego na Olimpijskim. Iako će prosječni hrvatski ljubitelj sporta i dva mjeseca kasnije lako nabrojati većinu, ako ne baš sve naše olimpijske medaljaše, teško će znati ijedno ime njihovih jednako uspješnih kolega s poteškoćama.

Ako prihvatimo nepravednu činjenicu da čak ni muški i ženski sport nemaju jednak tretman u javnosti i u medijima, može se reći da paraolimpijci imaju status sportaša trećeg reda, iako su, s obzirom na poteškoće, njihovi uspjesi još i impresivniji.

Možete li uopće zamisliti kako bi vam bilo igrati nogomet da vam je jedna noga amputirana ispod koljena? Ili baviti se bilo kojem sportom ako ne čujete ili ne vidite ništa oko sebe? A, na primjer, ući u svijet borilačkih sportova iako ne možete hodati?

Teško, zar ne? A njima su takvi nedostaci samo jedna u nizu prepreka koje prolaze kako bi sebi i svijetu oko sebe dokazali da nisu ništa drukčiji od "normalnih" ljudi. A već devet godina u Velikoj Gorici djeca u klubu Fuji uspješno dokazuju upravo to. Štoviše, tamo treniraju judo s djecom bez teškoća, iako ne mogu hodati, ne čuju, ne vide ili imaju dijagnoze poput autizma i Downova sindroma.

Djeca s teškoćama i ona bez uče jedna od drugih i zajedno napreduju

"Mi me provodimo inkluziju, mi je živimo", kaže nam Marina Drašković, bivša judašica koja je 2012. počela raditi s djecom s teškoćama. A ta se inkluzija najbolje vidi po tome što na treninzima, uz članove Fujija, sudjeluju i obična djeca iz Judo kluba Pinky. Ona Marininim klincima pomažu u svemu, i na treninzima i na zajedničkim putovanjima.

"Kod nas je ispala najprirodnija stvar spojiti djecu s teškoćama i bez njih. Odlično su prihvatili jedni druge, zajedno rastu, napreduju i uče jedni od drugih. Klub i treninzi djeci s teškoćama omogućuju potpuno normalan osjećaj kakav bi i trebala imati, nisu segregirani ni po kakvoj osnovi, osjećaju se prirodno, vjerojatno kao da i nemaju teškoća. To je i cilj, jer teškoće ih ne određuju kao osobe", objašnjava nam Drašković.

Tako se, naravno, i ona postavlja. Tretira ih kao bilo koje druge klince, samo što je svojom stručnošću prilagodila treninge njihovim mogućnostima. Kaže da njeni judaši obožavaju crni humor i šale se na vlastiti račun, a ona ponosno rastvara gornji dio trenirke i pokazuje majicu s natpisom "Simetrija je za papke".

Ime Fuji nije nasumična fora zbog zemlje podrijetla ove vještine, najviši vrh Japana ima simboličko značenje.

"Vjerujemo da svaka osoba u svom životu ima svoju vlastitu planinu, borbu ili prepreku koje se boji ili ju je teško savladati, a mi svoje judaše učimo da pobijede sami sebe i osvoje vlastitu planinu", objasnila nam je Drašković.

Među Marininim klincima su i studenti, gimnazijalci...

Njeni klinci, kako ih naziva, iako su neki od njih već i na fakultetu, okupljaju se u dvorani u velikogoričkom vatrogasnom domu u grupama jednom tjedno. I to im je, zapravo, najveći problem.

"Imamo šest grupa, svakih par godina uspijemo ubaciti jednu novu. Radimo i individualne treninge, ali nažalost svaka grupa ima samo jedan termin tjedno. Nemamo svoju dvoranu pa smo ograničeni kapacitetima i zato imamo ogromnu listu čekanja. Ali i ovako uspijevamo malo po malo širiti klub i sad smo na blizu 50 članova", kaže Marina.

Posjetili smo je jedne subote ujutro, kada ima termin s nešto starijim klincima s cerebralnom paralizom. Oni su fizički drukčiji, ali mentalno izuzetno bistri. 

"Tu imamo studenta jednog američkog sveučilišta, studenticu portugalskog i španjolskog, gimnazijalce... Širok je spektar njihovih interesa, ponosni su na sebe kao što sam ja ponosna na njih."

Postali su velika obitelj

Jedan od njih je Fran Krasnić, učenik trećeg razreda Prirodoslovno-matematičke gimnazije u Zagrebu. Ne može se služiti nogama. Oči mu bježe. Na prvu, čovjek ne zna kako bi se postavio, kako bi razgovarao s njim. A onda on otvori usta i sve predrasude neukog promatrača nestanu.

"Uvijek sam volio sport i nije toliko bitno što je to judo. Puno je bitnije da imam ljude s kojima se mogu družiti, a opet imamo fizičku aktivnost, nešto radimo, upoznajemo se i postajemo jedna velika ekipa, familija. To je puno vrednije od svega drugoga što se tu događa. To je iskustvo obogatilo moj život i omogućilo mi da se razvijam, što fizički, što kao osoba", objasnio nam je Fran koji ima interesa u brojnim različitim poljima pa još nije odlučio hoće li studirati informatiku, psihologiju ili filozofiju.

Laura Bičanić jedna je od najstarijih članica Fujija, s Marinom je od samog početka, 2012. godine.

"Kad sam na prvom treningu vidjela što i kako rade, znala sam da je to to. Ostala sam i tu sam već devet godina", kaže Laura, čije riječi najbolje oslikavaju što njoj i ostalim fudžijevcima znače treninzi s djecom bez teškoća.

"Nevjerojatno je da su nas pinkijevci tako dobro prihvatili, a sve je to zahvaljujući Marini i njenoj inicijativi. Ona je htjela nama pokazati judo, a njima pokazati da smo mi također ljudi koji mogu pomicati svoje granice i napraviti puno stvari u svojim životima, iako ljudi o tome baš nemaju predodžbu. Radi njih i Marine uspijevamo to pokazivati već devet godina", objasnila je studentica portugalskog i španjolskog jezika, kojoj je najveća želja uskoro pronaći posao u struci.

Judo im najviše pomaže u samopouzdanju

A ni pinkijevci ne kriju koliko vole svoje drukčije kolege.

"Isprva nisam mislio da je moguće da netko s cerebralnom paralizom, tko ne može normalno ili uopće hodati, trenira ovako dinamičan sport za koji je potrebno cijelo tijelo. Ali kad sam vidio kako je Marina to prilagodila i da oni jednako dobro rade sve tehnike kao i mi, bio sam stvarno iznenađen", priznaje Borna Lasić, brončani s Prvenstva Hrvatske za mlađe seniore.

"Presretan sam kad radim s njima jer im omogućujemo da se bave vrlo kompleksnim sportom za cijelo tijelo, a oni takvi kakvi jesu uspijevaju napraviti neke stvari koje su po meni nemoguće", objasnio nam je jedan od članova Pinkyja.

"Volim im pomagati, to su jako sposobna djeca, odlični su mi prijatelji i jako sam se s njima povezao", dodaje Matija Ivanjko. "A oni na treninzima dobivaju samopouzdanje i žele drugima, koji to ne vide, pokazati da su isti kao oni."

Satoshi Ishii dolazi na treninge i pomaže u promociji

Marina Drašković i Fuji šire svoju priču kako bi kroz koju godinu mogli dobiti vlastiti prostor jer su limitirani isključivo terminima, pa se postojeće grupe ne mogu okupljati češće od jedanput tjedno, a ne mogu se formirati ni nove te primati novi članovi, iako je interesa mnogo.

Jedan od načina na koji se promoviraju je i 19-minutni dokumentarac u kojem je sudjelovao i Satoshi Ishii, bivši olimpijski prvak u judu i veliki prijatelj Mirka Filipovića.

"Film je snimljen u sklopu EU projekta Judo inkluzija, a ideja je bila prikazati svježi pogled na osobe s invaliditetom. Nismo htjeli srcedrapajuću priču na koju će ljudi plakati, nego prokazati naše judaše na zanimljiv način. Gost nam je Satoshi Ishii, koji jedanput godišnje dolazi na trening i pomaže našim judašima da budu još bolji. Nitko ga nije vukao za rukav, on je nas nazvao i pitao kako može pomoći. Klinci su oduševljeni svaki put kad dođe, a i njemu se jako svidjelo i kad je prvi put vidio što sve rade, rekao je da će sigurno opet doći", kaže Marina.

"Meni se to još čini toliko nestvarno da razmišljam kako se to nama dogodilo da nam jedan olimpijac svake godine dolazi voditi treninge juda. On je kao čovjek i kao judoka zbilja nevjerojatan, vrlo pristupačan čovjek, što je važno kod učitelja, nekoga tko nam predaje nova znanja. To nam je sigurno jedan od najboljih treninga u godini", rekla je Laura, ponovno proživljavajući euforiju kao kod susreta s idolom.

I drugi fudžijeci i pinkijevci su, dakako, oduševljeni kad im dođe Ishii, jednako kao što oduševljen ostaje čovjek koji njih prvi put vidi na djelu. Ako oni, uz sve svoje teškoće i nemogućnosti obavljanja funkcija koje svi uzimamo zdravo za gotovo, mogu životu pristupati s toliko vedrine i pozitive na treninzima juda, naši strašni problemi poput tinejdžerskog prišta prije spoja ili gubitka kose u tridesetima postaju trivijalni i smiješni. 

Njima pogled u ogledalo nudi puno nepovoljniju sliku, ali prihvaćaju je i nastoje maksimalno voditi život s njom. Na kraju krajeva, kako Marinina majica kaže, simetrija je za papke.

Pročitajte više