Tekst u cijelosti prenosimo s portala These Football Times od autora Jamesa Kellyja.
Od svih mogućih mjesta koja možete odabrati za trenutak dubokog promišljanja, teren u Northamptonshireu je poprilično čudna lokacija. Ipak, dok sam bio u vlaku iz Londona za Chester, našao sam se upravo ovdje i odjednom me pogodila duboka misao. Svi oko mene toliko su buljili u svoje pametne telefone i tablete da su istovremeno bili potpuno nesvjesni zbivanja oko sebe. Sa slušalicama u ušima i glazbom koju sam slušao i sam preuzimam dio krivnje jer i sam dokazujem koliko je tehnologija zapravo danas važna.
S 21 godinom na čelu sam grupe ljudi koja je odrasla uz tehnologiju kao neizostavan dio života. Štoviše, otići na bilo kakvo putovanje bez konstantne 4G internetske veze i neograničenih mogućnosti koje nudi običan laptop, gotovo je nemoguće. Na mnogo načina ovo je istovremeno blagoslov i prokletstvo s obzirom na to da su uređaji nedvojbeno ugušili običnu ljudsku interakciju. Vjerojatno ništa bolje ne dokazuje tu činjenicu od videoigara.
"Kao dijete bio sam opsjednut nogometom"
Bez obzira na očite nedostatke, nije dvojbeno reći da su konzole pridonijele odgoju ogromnog broja ljudi, uključujući i mene. Čak i danas, razgovori o naslovima iz djetinjstva izazivaju neobičan osjećaj sreće među mladima. Čvrsto vjerujem da mi je igra Age of Empires izazvala ranu ljubav prema povijesti zbog čega sam odlučio upisati fakultet u tom području. Slično tome, razlog zašto sada pišem ovaj tekst velikim dijelom leži u serijalu EA Sportsa, FIFA-i.
Kao dijete opsjednuto nogometom, imao sam beskonačan prostor za istraživanje. Prije svega, nogomet je kao igra sam po sebi toliko jednostavan da ga možete igrati bilo gdje i bilo kad. Tu je i gledanje utakmica - uživo i na televiziji - s dnevnim novinama i beskonačnim brojem knjiga posvećenim razlaganju tih 90 minuta na najsitnije detalje. Zajednički nazivnik svemu ovome je da su to odabrani trenuci.
Nasuprot tome, naslovi kao što su FIFA i Konamijev Pro Evolution Soccer poslužili su za promjenu igre. Nudeći mi beskrajne mogućnosti, zarazio sam se kad sam imao četiri godine. FIFA 2001 izašla je u besplatnoj verziji s našim novim računalom i nakon što sam od malih nogu imao loptu u nogama, u samom startu mi se svidjela. Isprva sam bio zainteresiran zbog beskrajnih mogućnosti prilagodbe igre, iako mi je ubrzo dosadilo davanje imena igračima po uzoru na izmet ili mijenjanje Liverpoolovih dresova u ružičaste. Potom sam jednostavno igrao igru onako kako je i predviđeno - rezultati su bili fascinantni.
"Championship Manager nikad nisam priznao"
Davno su prošla vremena kad sam se vičući razbacivao nekonvencionalnim imenima igrača kao što su Marco Bode ili Pavel Kuka u namjeri da se izrugam komentatoru, koji ih nije poznavao, nakon što bi jedan od njih postigao pogodak. Ova dvojica napadača iz Bundeslige igrali su za Werder Bremen i Stuttgart. Njihova imena većini u Velikoj Britaniji potpuno su nepoznata. I ja bih upao u tu kategoriju ljudi da nisam zaigrao FIFA-u.
Uz to, bio je to i daleko više tehnički nastrojen Championship Manager, igra koju nikada nisam priznao. Ipak, to nije uklonilo masivan utjecaj koji je ona imala na milijune ljudi rođene 1980-ih. Ukrala im je vikende i školske praznike, bila inspiracija brojnim knjigama i uzrok mnogih razorenih brakova. Virtualna postignuća na Championship Manageru - kasnije Football Manageru - nekima su čak pomogla i pri dobivanju posla. Jedan lik dobio je trenerski posao u Azerbajdžanu 2012. godine što je suludo.
Te mutne linije između stvarnosti i fantazije mogu biti čudne starijim čitateljima. Za njih su junaci stripova kao što je Roy of the Rovers bili heroji djetinjstva, 2D crteži koji se razlikuju od stvarnog čarobnjaka Georgea Besta ili Kennyja Dalglisha. Međutim, za tekuću generaciju neobično je da njihovi virtualni nogometaši postoje i kao stvarne inkarnacije. Za razliku od bilo čega prije, neki se sjećaju igrača ne zbog njihovog utjecaja na teren, već zbog njihove statistike na konzolama.
"Videoigre učile su nas svemu i svačemu bez obaveze"
Pitajte nogometnog navijača od 30 i kusur godina sjeća li se svog djetinjstva i šanse da ćete čuti priču o Cherno Sambi, Maximu Tsigalku i To Madeiri su ogromne. Trinaest nastupa za Plymouth Argyle, prijevremena mirovina s 26 godina zbog ozljede, a uopće ne postoje. Ovo je mračna stvarnost nogometa za taj trio. Međutim, u Championship Manageru oni će se razviti u neke od najstrašnijih igrača na svijetu.
Takve igre formirale su fundamentalnu bazu znanja u mladim umovima. Igrajući ih, brzo ste mogli preuzimati podatke. Igre su pomogle pronaći put do dijela mozga u kojem su se spremali svi ti grbovi, boje i imena igrača. Ljepota je bila u tome što je to bila edukacija bez namjere. Nakon povratka iz škole, prva stvar bila je paljenje igre, trošenje sati, dana i tjedana u vođenju omiljenih klubova do velikih postignuća.
Jednom sam odveo Paniliakos do naslova Lige prvaka, utemeljio Wrexham kao dominantnu silu u Premier ligi i osvojio Svjetsko prvenstvo s Armenijom. Imena su bila Panagiotis Bris, Ivan Del Prato i Lveon Pachajyan. Sve su to imena slična onima iz mog djetinjstva, osim karijera koje su se razlikovale. I dok je nogomet u pravom životu bio prirodno na prvom mjestu u mom djetinjstvu, sva ta virtualna dostignuća u mojim su najdragocjenijim uspomenama.
"Laicima je ovo smiješno, ali tko je igrao - zna o čemu pričam"
Dio toga prošao sam kroz Ultimate Team mod, koji je EA predstavio u siječnju 2010. godine. Ova revolucionarna platforma omogućila je igračima da iznova grade svoju momčad i onda je odvedu na online borilišta u potrazi za virtualnim valutama i nagradama. Imena poput Alexandera Essweina, Peniela Mlape, Victora Ibarba i Wllitona su klasici. Pogotovo zbog njihove vraški dobre mješavine brzine, snage i lukavstva, nastavit će se voditi kao neki od kultnih heroja franšize.
Za laike, sve ovo mora izgledati kao velika farsa. Kako serija računalnih igara može tako utjecati na nečiji život? FIFA Ultimate Team mod savršeno se uklapa u ovu situaciju, a služi milijunima ljudi u potvrđivanju svog statusa velikih nogometnih zaljubljenika. Kako bih provjerio valjanost ove ideje, nakon završetka svog puta iz Londona, upalit ću vjerojatno svoju najdražu EA kreaciju.
I to nije FIFA, barem ne ona obična, već igra koja je proizvedena za Svjetsko prvenstvo 2006. godine. Razlog zašto toliko volim ovaj naslov podudara se s mojim prvim turnirom, s kojeg imam samo nejasne uspomene. Otvaranje Engleske i Paragvaja, Rooneyjevo isključenje protiv Portugala i famozni udarac Zinedinea Zidanea u prsa Marca Materazzija zauvijek će živjeti sa mnom, ali moje prvo sjećanje na Njemačku uopće nije realno.
S obzirom na današnju scenu, moram smanjiti svoja očekivanja jer ta igra sigurno nije toliko dobra kao što je bila nekad. Prošlo je više od desetak godina, a ona ima drevnu grafiku koja izgleda izuzetno loše u usporedbi s onim što nude današnje igre. Problem je što na tu igru ne mogu gledati nepristrano. Kako se ekran počinje paliti, zaslon bljeska, a mene preplavljuje nostalgija.
"FIFA me naučila mnoštvu beskorisnih, ali zabavnih informacija"
Odjednom se ponovno osjećam kao osmogodišnjak. Soundtrack me čudno smiruje u mojim sjećanjima, buka s izbornika odjekuje kao daleko sjećanje na prošlost. Prolazim kroz popis klubova, sumnjičavih očiju gledam u horde heroja iz svog djetinjstva koji su od tada umirovljeni. Želeći se samo malo podsjetiti tih vremena, nisam se mogao oduprijeti i uskoro sam se našao duboko u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo s Bjelorusijom.
Jedna od značajki ove igre koja mi se posebno sviđa jest zaslon za učitavanje, koji sadrži zastavu jedne od momčadi koja će uskoro zaigrati, montažu od tri fotografije i beskorisne činjenice. Primjerice, obaviješten sam dok čekam početak utakmice da je Nobelovac Ivo Andrić rođen i odrastao u Bosni. Nikada nisam čuo za njega i ne marim previše za literaturu, ali to nije važno jer sam sada vraćen u svoj paralelni svemir.
Nakon što sam dovršio svoju kvalifikacijsku skupinu relativno lako, finale dokazuje nešto potpuno suprotno. Početak utakmice je i Bjelorusija gubi od Kolumbije, a unatoč senzacionalnom pogotku Sergeja Kornilenka za pobjedu protiv Portugala, Jared Borgetti zabija za izjednačenje kratko prije poluvremena u finalu protiv Meksika. Bio je to zgoditak koji je pokvario moju gol-razliku i moj san o stopostotnosti je uništen.
Možda nemam vještine koje sam nekad imao, ali to i nije bit. Odmah nakon što sam izašao iz igre, ostao sam sjediti i razmišljati. Shvatio sam tada da sam zadovoljan što sam to doživio kao dijete. Naravno, to je smiješno, ali dođe mi da zaplačem od sreće. Ako ste ikada igrali nogometnu igru kao dijete, znate kakav je to osjećaj.