POSLIJE duge i teške bolesti preminuo je Duško Dule Vujošević (67), proslavljeni košarkaški trener. Dugo je patio od problema s bubrezima. Prošao je i transplantaciju u Bjelorusiji 2025. godine. Prije mjesec dana primljen je u bolnicu, a pojavili su se problemi i sa srcem i plućima.
Vujošević je simbol Partizana, kojeg je vodio u četiri navrata u razdoblju od 1987. do 2015. Trenirao je još OKK Beograd, Mladost Zemun, Oximesu, Crvenu Zvezdu, Bresciju, Pistoiu, Scavolini, Radnički Beograd, CSKA Moskvu, Limoges i Cluj. Bio je izbornik državne zajednice Srbije i Crne Gore, zatim samostalne Crne Gore te Bosne i Hercegovine.
Vujošević je za ukupno 15 godina u Partizanu postao najtrofejniji trener u povijesti kluba. Za vrijeme Jugoslavije osvojio je po jedno prvenstvo, Kup države i Kup Radivoja Koraća. Nakon raspada Jugoslavije vodio je Partizan do pet naslova u SiCG i šest titula u Srbiji.
U Srbiji je Vujošević osim po sportskim rezultatima bio poznat i po beskompromisnom otporu vlasti Aleksandra Vučića, a kroz godine je održavao odnose i s brojnim hrvatskim legendama koje su ga veoma cijenile. Vujošević je jednom prilikom ispričao i kako je s trenerskim kolegom Bogdanom Tanjevićem usred rata došao u Zagreb na sprovod Dražena Petrovića:
"Boša Tanjević i ja smo zajedno autom došli iz Trsta. Bilo je bogami problema oko ulaza u Hrvatsku, ali ljudi su shvatili zbog čega se dolazi. Imali su poštovanja. Ja sam Dražena znao dosta dugo, trenirao sam neku generaciju gdje je bio Danko Cvjetičanin, on je bio 63. godište i onda sam ih pratio. Dražen je kao 64. godište išao s tom godinu dana starijom ekipom."
S Draženom se susretao u njegovim mladim danima, ali i kasnije: "Sjećam se, na primjer, da sam gledao njihovo finale Europskog juniorskog prvenstva u bugarskom Dimitrovgradu. Išli smo nekim špačekom, moji drugari i ja, došli smo gledati finale Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, koju je SSSR pobijedio.
Dražen je tada gradio ime. Nakon toga, kad sam dobio šansu da vodim Partizan, viđali smo se na tim utakmicama. Kad sam bio u Americi da pratim treninge Divca i Paspalja, on je bio u Portlandu. Tu sam vidio koliko je posvećen košarci, on mi je sasvim trenerski objasnio njihovu igru i tada je bio u situaciji da igra samo dva-tri minute, a došao je tamo kao najbolji europski igrač iz Reala.
Govorio mi je kako mu je menadžer nabavio neke trenerske video snimke, da on to gleda, da sam sebi baca loptu kako bi trenirao, da nastavi trenirati taj šut. To je bila takva posvećenost iz koje je poslije došlo do prilagodbe na američku košarku i do velike karijere."
Za kraj razgovora o Draženu je rekao: "Nema gluplje smrti od smrti u prometnoj nesreći. Ja sam išao na sahranu čovjeka koji mi je bio drag, ali prije svega igraču s velikim "I". Išao sam ispratiti čovjeka koji je toliko toga uložio u svoju karijeru.
On je bio utjelovljenje onoga koji je potpuno posvećen, što ja i zahtijevam od igrača i ne postižem vrlo često, a on je bio baš primjer da se talent koji se fanatičnim radom i posvećenošću razvija uvijek probije. Umro je lijep i mlad, eto, što da kažem."