Foto: YugoPapir
Po svemu je neobičan. Iztok Puc. Imenom, ponašanjem, pričom i rukometnim znanjem, koje je zabliještalo na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Rijeci. Čovjek bi po imenu pomislio, osim što pripada staroslavenskom određenju, na mnoge asocijacije, od kojih bi ona da dolazi sa "istoka" bila najprihvatljivija.
Međutim, rođen je u Slovenjgradcu 1966.! Zamislite, dovukli su ga u Banjaluku crnim "mercedesom", kako je to uobičajeno kada se želi ostaviti utisak na mladog čovjeka, osobito ako je ocijenjeno da je jako važan.
Tko bi se tome nadao, bivši europski rukometni prvak Borac, potegao čak u Šoštanj po njega. Čudno, zar ne?
Mladi Slovenac igra u Bosni, posebno Borcu, klubu koji se može pohvaliti mnogim čuvenim rukometnim imenima.
Prvoligaški koraci
Bile su mu potrebne tri godine da skrene pažnju na sebe.
I, kao nevjerojatno komunikativna i pristupačna ličnost, začas je postao predvodnik svoje generacije. Imao je vraški sretnu okolnost da ga se "dočepa", nitko drugi do tajnik Borca, Miro Bijelić. Lovac na talente.
Borčeva sportska investicija se konačno "isplatila".
A sve drugo je nebitno.
"Imao sam dosta poteškoća", započeo je otkrivati one nepoznate detalje vezane za prve prvoligaške korake "sa nekim igračima koji me u početka nisu mogli prihvatiti. Izgledalo je da sam im došao oduzeti mjesto, golove, igru. A u suštini, za sve nas je bilo podjednako mjesta".
Nastupajući za mladu reprezentativnu selekciju na "Trofeju Jugoslavije" u Tivtu naprečac je skrenuo pažnju na sebe izuzetnim realizatorskim sposobnostima.
Već tada je "Šilja" Šilc (trener tadašnjeg ljubljanskog Slovana) ponudio priču o njemu.
Prije svega, bio je žest i zajedljiv na to da su ga Banjalučani ugrabili ispred njihovog nosa, a i nije bilo vrijeme da mu se kao junaku pokloni tolika pažnja.
Već tada je sipao golove u seniorske mreže SSSR-a, DR Njemačke i drugih sudionika tivatskog turnira.
"Sretna je okolnost po mene da je mjesto u prvom "A" sastavu, u kojem nastupa Veselin Vujović, upražnjeno", nastavlja priču najbolji strijelac i igrač SP-a u Rijeci, Iztok Puc. "Dobro, igrom sam, a i pogocima zaslužio poziv u seniorski sastav, ali znam da će se "Vuja" vratiti iz JNA!"
"Šta onda? Morao sam se "brzo" dokazivati i to je jedini razlog mom srljanju za golovima, ništa drugo."
Trgovački putnik
"Student" (koji to zapravo nije) Iztok Puc slobodno vrijeme, kojeg zapravo i nema, jer više nije svoj gospodar, provodi na poslu?
"Da, predstavnik sam jedne firme (Zagreb), kao trgovački putnik. Mogu reći da svoj posao obavljam savjesno i radino! Ništa mi nije teško. Ustanem u pet, "zapucam" u Zagreb, obavim ono što mi se već obavezama ispostavi, a onda jurim autom u "Borik" na popodnevni trening!"
Praktično, od 365 dana mladić o kojemu pričamo provede 200 na "radnim" sportskim obavezama, na pripremama kluba i reprezentativnih selekcija, zbog toga i ono student stavljamo pod navodnike.
"To je cijena sportskog uspjeha", kaže Puc.
Namjerno izbjegava reći "slave", jer je u jugo-sportu nitko i nikada nije stekao, kao recimo, u inozemstvu. Zna se - igrati dobro, reprezentativno, a onda, ili otići vani, ili se posvetiti trenerskom pozivu. To je istina.
Dobro, da se vratimo zanimljivijim, službenim stvarima. Čini li ti se da si u Rijeci "uzeo stvari u svoje ruke" i sam rješavao utakmice?
"Nisam imao niti dana priprema s juniorima, jer sam u Rijeku stigao sa Svjetskog kupa u SR Njemačkoj. To je možda ključna stvar, jer sam bio odmoran".
Osim toga, konkurencija je bila slabija od seniorske (osim selekcije SSSR-a, naravno) i osjećao sam da mogu sebi dozvoliti neke stvari koje ni slučajno ne mogu raditi sa starim reprezentativcima, jer sam za njih novajlija.
Sve se dobro završilo, osvojili smo drugu zlatnu juniorsku medalju (prva 1981. u Portugalu), a što bi se sve dogodilo da nekih sijaset udaraca na gol, prije svega Sovjetskog Saveza, nije završilo u golu najboljeg golmana SP u Rijeci, Popova?
"To je vječito pitanje: šta ako! Tko je imao vremena i o tome razmišljati kada je to bio kaos od utakmice. I ne samo te. Stalno smo jurili pobjede. Nijednu utakmicu nismo dobili glatko, osim možda s Norvežanima, zar ne? Bilo je više emocija nego pameti, a mi smo baš u susretu sa Sovjetima dokazali da smo najbolji kada nas svi otpišu, da možemo ostvariti nemoguće. Bili smo i ostat ćemo nepredvidljivi rukometni narod."
Nova sezona
Izabrana selekcija 1981. u Portugalu, u kojoj su nastupili Bašić, Vujović, Vuković, Kuzmanovski, Saračević i drugi, osvojila je zlatnu medalju. Može li se ta generacija po kvaliteti igre usporediti s ovom koja je, također stigla do naslova svjetskih prvaka?
"Objektivno govoreći, te se stvari ne mogu izjednačavati, jer, sve u svoje vrijeme ima i svoje obilježje. To je bila selekcija izrazitih individualaca, koji su se kasnije potvrdili osvajajući seniorsku zlatnu medalju na SP u Švicarskoj 1986. godine."
A što je još važno istaknuti, i u klupskim razmjerima su bili nenadmašni.
"Što se tiče ovog sastava u kojem sam igrao, može se zaključiti da se igralo koncepcijski tako da sam svoje individualne kvalitete podredio kolektivnim zahtjevima igre. U tome je naša tajna uspjeha."
Znači li to da se većina zlatnih reprezentativaca (juniora) neće probiti dalje u seniorski sastav?
"Ne. Koliko je meni poznato, naći će se mjesta za Zorana Tomića, člana zrenjaninskog Proletera, mladog Stojanovića (RK Crvena zvezda), Načinovića (RK Zamet) prije svih, a na ostalima je da svojim kvalitetama skreću pažnju na sebe".
Poslije Balkanijade u Nišu očekuju vas ponovo mnogobrojni turniri, putovanja, utakmice. Gotovo do Olimpijskih igara u Seulu nećete imati dana odmora?
"Već na početku nove godine (2. siječnja) ulazimo u novu olimpijsku sezonu turnirom u Parizu, a potom nas očekuje put u Stockholm na Svjetski kup od 12. do 18. siječnja. Tamo će nastupiti najboljih osam timova sa posljednjeg Svjetskog prvenstva u Švicarskoj."
Mi smo u grupi s DR Njemačkom, Islandom (također i u Seulu) i Danskom, a u drugoj su Mađarska, Švedska, SR Njemačka i Španjolska.
"U veljači smo na pripremama na Rogli (12 dana!?), i da ne govorim više, bit će to strašno naporno."
Očigledno, cijena visoke sportske prisutnosti na vrhu je prevelika. Može li mladi čovjek, poput Iztoka Puca i njemu sličnih, izdržati sve te napore, a da tamo i ostane?
'Ko zna!
Munjeviti bljesak jedne sportske posebnosti, kao što je on, vrijedi biti sačuvan od svih nevolja koje će ga presretati. Ali, hoće li biti vremena da ga se zaštiti, to ostaje vječito pitanje sporta.