MILIVOJ BEBIĆ (66) jedno je od najvećih imena u povijesti hrvatskog i jugoslavenskog vaterpola, svjetski rekorder i najbolji strijelac kojeg je ovaj sport imao na ovim prostorima. Klupsku je karijeru gradio u splitskom POŠK-u od 1971. do 1986., nakon čega je prešao u talijanski Volturno u tada najskupljem transferu na svijetu.
Tri godine zaredom bio je prvi strijelac Serie A, a igračku priču zaključio je u Nerviju između 1991. i 1993. godine. Za seniorsku reprezentaciju nastupao je od 1977. do 1986. i skupio 300 utakmica, pri čemu je postigao čak 620 pogodaka, što je rekord SFRJ.
S reprezentacijom je osvojio olimpijsko zlato u Los Angelesu 1984. i srebro u Moskvi 1980., naslove na Mediteranskim igrama u Splitu 1979. i Casablanci 1983., srebrne medalje na europskom prvenstvu u Sofiji 1985. i Univerzijadi u Kobeu 1985. te broncu na Univerzijadi u Ciudad de Méxicu.
Na velikim natjecanjima bio je prvi strijelac Olimpijskih igara u Los Angelesu, Svjetskog prvenstva u Ekvadoru 1982., Europskog prvenstva u Sofiji 1985., Svjetskog kupa u Long Beachu te niza drugih turnira, a FINA ga je tri puta proglasila najboljim vaterpolistom svijeta.
U klupskom dresu s POŠK-om je osvojio dva Kupa pobjednika kupova Europe 1981. i 1983., Superkup Europe 1983., dva Kupa SFRJ 1980. i 1982. te Mediteranski kup 1983. i 1985.
Svjetski rekord drži po broju pogodaka u jednoj reprezentativnoj utakmici. Na Univerzijadi u Kobeu protiv Gvatemale u susretu koji je završio 62:0 postigao je 28 golova, toliko da semafor nije mogao registrirati njegov učinak.
S čovjekom čija je ruka obilježila zlatno razdoblje hrvatskog i jugoslavenskog vaterpola razgovarali smo uoči Europskog prvenstva koje će se od 10. do 25. siječnja održati u Beogradu. Razgovarali smo o njegovim rekordima, trofejima i putu od splitskog bazena do svjetskog vrha.
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo u Splitu i prvi sportski koraci od Hajduka do bazena?
Split tada nije bio osobito velik, ali je već bio ozbiljan grad. Hajduk je tada selekcionirao djecu po školama, postojala su školska natjecanja, igrala su se međuškolska prvenstva vikendom i iz tih ekipa su birali igrače. Nisu me mama i tata vodili na Stari plac, nego su me oni iz te školske selekcije pozvali u pionire, u uži izbor, u kojem sam proveo oko godinu i pol dana.
Djetinjstvo sam proveo na Bačvicama, tu sam odrastao, kupali smo se cijelo ljeto. Početak je bio kupanje na bazenu POŠK-a, koji je tada bio ograđen u moru, u morskoj vodi. Svaki dan kupanje, ekipa, društvo iz škole i iz ulice, jer se tada živjelo vani, ispred kuće, a ne u četiri zida. Kroz igru i kupanje polako sam se zaljubio u vaterpolo i ostao u njemu.
Koliko vam se čini da se taj odnos prema sportu i igri djece promijenio u odnosu na to vrijeme?
To se drastično promijenilo iz više razloga. Nekad se sport uglavnom prakticirao iz zabave, to je činjenica. Slično je bilo u Novom Sadu i Beogradu, svuda. Treniralo se u kvartu gdje je postojao neki klub. Teško je prije 50 ili 60 godina bilo zamisliti da netko nekoga vozi s Banjice na drugi kraj grada u Novi Beograd.
Ako si imao neki klub u blizini, bilo kojeg sporta, time si se bavio. To je bio normalan poredak stvari. Danas je potpuno drukčije. Danas se djeca voze iz Omiša u Trogir i dalje, ako roditelji imaju ambiciju ili je dijete posebno talentirano. Promijenila se i cijela ponuda.
Nekad je bilo nekoliko klubova i nekoliko sportova, možda pet, šest klubova i isto toliko sportova. Danas imate puno više klubova i daleko više sportova. Sve se multipliciralo, pa umjesto desetak klubova imate pedeset, i umjesto nekoliko sportova čitav niz njih. Promijenila su se vremena, napredovalo se u svemu. Nema više one ulice kakvu smo mi imali.
Osim sporta danas postoji puno drugih alternativa. Ne mislim samo na računala i mobitele, nego i na razne društvene, plesne, kulturne i glazbene programe. Roditelji biraju ovisno o ambicijama i talentu djeteta, imaju širi dijapazon mogućnosti. Nekad je to bila spontana igra, izlazak ispred kuće i lopta, a danas se sve više radi s namjerom, "da mi se dijete bavi nečim radi zdravlja", "što je popularno" i slično.
Kako je tih godina izgledao Split u sportskom i navijačkom smislu? Bilo je to razdoblje Ivićevog Hajduka, Tvrdićeve Jugoplastike, imali smo dva vaterpolska kluba, veslačke... Jeste li odlazili na utakmice drugih sportova?
Upravo to što ste nabrojali pokazuje koliko je sport tada bio snažno prisutan u Splitu. Bilo je nekoliko ključnih klubova, ali sport je imao ozbiljnu ulogu u gradu. Hajduk je bio ogromno ime, vaterpolo, veslanje, jedrenje, sve je to bilo jako. Jadran je tradicionalno stariji klub, ali je u moje vrijeme POŠK bio kvalitetom ispred, a ja sam igrao u toj generaciji koja se dizala i osvajala.
Istovremeno se pojavio Ivićev Hajduk, a nakon nekoliko godina došla je i velika generacija Jugoplastike, Rađa, Kukoč, Perasović i ostali, koji su postali zaštitni znak košarke. Važno je da su to uglavnom bila domaća imena. Kad uzmete Ivićev Hajduk, barem 70 posto igrača bilo je iz Splita.
Vremena su se potpuno promijenila. Nekad se momčad gradila "iz dvorišta", a danas je to tržište. Danas se kupuje i prodaje po cijelom svijetu, to je realnost.
Opišite vaš prelazak s nogometa na vaterpolo. Hajduk vas je selektirao u školi, išli ste na treninge na Stari plac, pa ste ipak završili u bazenu?
Da, išao sam na Stari plac, tako je to funkcioniralo. Trening je bio jednom dnevno, nakon škole. Međutim, kako se približavalo ljeto, ja sam se prirodno počeo "odljepljivati" od tog nogometa. Ljeti je bilo manje aktivnosti, a mene je sve više vuklo prema bazenu POŠK-a, moru i kupanju.
Nije bilo nikakvog klasičnog vrbovanja. Kupali smo se, bilo je društvo iz škole, s Bačvica, i jednostavno smo se upisali u klub kao što se i danas djeca upisuju. Počeo sam trenirati vaterpolo jer nam je bilo gušt biti na bazenu.
Nismo se išli sunčati kao na običnu plažu, nama je igra bila glavna. Imali smo razne igre, hvatanje oko onih malih brodica, igrali smo se s loptama, a lopta za vaterpolo nam je bila posebno zanimljiva. Tako je sve krenulo, iz igre u bazenu.
Koliko ste godina imali kad ste počeli trenirati vaterpolo?
Otprilike deset godina.
Na internetu se navodi da ste s 16 godina debitirali za prvu momčad. Kako je izgledao proboj do prve ekipe u tada najjačoj ligi na svijetu?
Ako gledam osobno, Bog mi je dao taj talent. Na to stvarno ne možete utjecati, netko je talentiran za matematiku, netko za nešto drugo, meni je dao talent za vaterpolo. Uz to sam volio trenirati i radio sam puno, stvarno sam uživao u tome.
Prijelaz u prvu momčad bio je zapravo prirodan. Kad me "pukao" ozbiljan pubertet, kad sam porastao, dobio na masi i snazi, to je postalo vidljivo i trenerima. Tad je došao korak prema prvoj ekipi. Već sa sedamnaest i pol godina bio sam pozvan u širi izbor A reprezentacije Jugoslavije.
Već tada ste pokazali da se možete nositi s deset godina starijim protivnicima?
Da, sigurno. Mogao sam igrati s njima ravnopravno.
S Ratkom Rudićem smo razgovarali o jugoslavenskoj školi vaterpola za koju kaže da su joj se divili Sovjeti i Mađari. Koliko se u vašem igračkom odgoju radilo na taktici, koliko na fizičkoj spremi, kako je izgledao trenažni proces?
Dobro je Rudić to opisao. Ta jugoslavenska škola vaterpola bila je dosta jasno profilirana, imala je glavu i rep u smislu kombinacije kvantitete i kvalitete rada. Ja tada nisam ulazio u trenerske detalje, gledao sam to iz igračke perspektive, ali bila je velika razina organiziranosti.
Radilo se sustavno na tehničko-taktičkim stvarima i na fizičkoj pripremi. U POŠK-u smo, moram reći, bili malo ispred mnogih, imali smo teretanu, radili smo dosta istezanja, što je tada u odnosu na druge sportove bilo prilično napredno. Iz svega toga se iskristalizirala jedna škola.
Potvrda je i ono što se dogodilo poslije raspada države. Na visokoj razini ostale su tri reprezentacije, Hrvatska, Srbija i Crna Gora, iako su nam baze male, države su male, nemaš ogroman broj igrača ni klubova.
Ostaci tog sustava, te jugoslavenske škole, kombinirali su rusku i mađarsku školu, a ovdje u Dalmaciji osjetio se i utjecaj talijanske jer smo često sparirali s Pescarom, Napuljem i ostalima, koji su njegovali brži vaterpolo.
Mi Dalmatinci smo možda zbog toga bili malo kreativniji, više napadački orijentirani. U reprezentaciji je to bila kombinacija "kontinentalaca" i igrača s mora, a ti kreativniji igrači logično dolaze s mora.
Danas u stručnim stožerima klubova ima pomoćnih trenera, kondicijskih trenera, nutricionista... Koliko je ljudi tada radilo s prvom ekipom POŠK-a?
Tada je bio jedan trener i eventualno jedan pomoćnik. Ako bi postojao pomoćnik, to je već bilo "previše". S vremenom se taj proces razvijao i logično je da su potrebe za stručnim stožerom rasle. Centar je potpuno drukčije fizionomije od vanjskog igrača, treba mu drukčiji pristup i drukčiji trening.
Da bi istovremeno različite grupe radile ono što im treba, morate imati ljude koji će to provoditi i kontrolirati. Netko radi s golmanima, netko s napadačima, ne može jedna osoba u isto vrijeme kvalitetno raditi s golmanima i s napadačima. Iz praktičnih razloga nužno je imati više ljudi, a tu je i kvaliteta edukacije, specijalizacija. To nije samo posljedica tehnologije, nego i stvarne potrebe.
Gdje je tadašnja Prva liga stajala po kvaliteti u Europi i kakav su dojam na vas kao mladog igrača ostavila gostovanja u Zagrebu, Beogradu i drugim gradovima?
Liga je bila fenomenalno praćena i iznimno jaka. Važno je sve to gledati u kontekstu prostora i vremena u kojem smo živjeli, pa i društvenih okolnosti. Ne možete uspoređivati pristup u, recimo, današnjoj Rusiji s onim u nekadašnjem socijalističkom sustavu, ne u političkom, nego u društvenom i organizacijskom smislu.
Tada niste kao mladi igrač s 18 godina mogli jednostavno otići u inozemstvo. Igrači su ostajali u ligi i igrali do neke 28. godine, jer je to bila granica za odlazak vani. Kao i u nogometu i drugim sportovima. Zbog toga su Stojković, Šurjak, Bebić, Kukoč ili Rađa i ostali igrali u jugoslavenskim ligama i zato je ta liga bila izuzetno jaka.
Danas mladi vrlo rano odlaze u inozemstvo i zato su domaće lige slabije. To je ključan moment, morate ga uzeti u obzir. Ne možete ni rusku ligu danas imati jednako jaku ako najbolji ruski igrači mogu otići van. U ono vrijeme kvaliteta je ostajala u domaćim klubovima. Vaterpolska liga bila je na izuzetno visokoj razini, kao i nogometna, košarkaška, rukometna, i ženski sportovi.
Igralo se od Boke i Beograda, preko Zagreba i kasnije Rijeke, to su bile strašne utakmice pred punim bazenima. Nacionalna televizija prenosila je utakmice. Ja se za deset godina igranja ne sjećam da sam ikad igrao pred polupraznim bazenom.
Uvijek je bilo krcato, tražila se karta više. Ali opet, to je u kontekstu vremena, kad je bilo manje opće ponude. Nije bilo petnaest kazališta i stotinu drugih sadržaja, pa je sport imao drukčiju težinu.
Paralelno sa sportom završili ste i Višu ekonomsku školu. Kako je teklo vaše obrazovanje uz vrhunsku karijeru?
Prvo sam bio na fakultetu, do četvrte godine, a onda sam se prebacio na Višu školu koja je trajala kraće. Razlog je bio vrlo konkretan, bila je olimpijska godina i morao sam diplomirati jer me čekao vojni rok. Za one koji su imali višu školu vojni rok je bio kraći za nekoliko mjeseci.
To mi je bila dodatna motivacija da što prije završim školu, da mi sportsko odsustvo bude kraće. U obitelji se škola nije zanemarivala, štoviše, bila je na prvom mjestu, a sport na drugom. Kasnije, kad uđete u reprezentaciju, ozbiljna natjecanja i putovanja, sport preuzme ulogu prioriteta, ali nije zamijenio školu, samo je postao važniji u svakodnevici.
Kada ste shvatili da će vam vaterpolo biti profesija? U socijalističkom sustavu ugovori nisu bili kao danas, pretpostavljam da ste morali razmišljati i o alternativi nakon karijere.
To ste dobro primijetili. Tada je bilo opće pravilo da nijedan sportaš, pa ni najbolji, ne može računati da će bez ikakve alternative živjeti samo od sporta. Postojala je jedna skupina boljih igrača, u kojoj sam, na sreću, bio i ja, koja je imala određene privilegije, ali to je bilo sustavno riješeno.
Nisu postojali tržišni ugovori kao danas, nego društveno reguliran status. Znali ste svoj sportski status - zaslužni sportaš, internacionalni sportaš. Postojale su nacionalne i lokalne "savezne" strukture za fizičku kulturu i klub. Kroz te se kanale rješavala egzistencija i mogli ste imati zavidna primanja za to vrijeme.
Klubovi su shvatili da moraju nešto ponuditi da bi zadržali igrače. Tako sam ja dobio stan od kluba. Tada se dobivalo stanarsko pravo, što je bila velika stvar. Dobio sam i poslovni prostor u kojem sam otvorio kafić, pa sam imao i alternativna primanja uz ona redovita iz kluba.
Za to vrijeme, prije 45–50 godina, to nije bilo malo. To je bio oblik ugovora. Stan, poslovni prostor, solidna primanja i sportski status.
Koje su struke bili vaši roditelji, je li se netko prije vas bavio sportom u obitelji?
Ne, ja sam prvi sportaš u obitelji. Vjerojatno neka genetika postoji, ali nikad nije bila otkrivena. Možda je netko od prethodnih generacija, otac, djed, stric, imao sportski talent, ali nisu imali uvjete, okolnosti ili mogućnost da se taj talent iskaže, kao što sam ja imao.
Siguran sam da i danas postoji mnogo neotkrivenih talenata. Ovisi gdje se rodiš, kakve uvjete imaš, hoće li ti taj sport uopće doći pod ruku. Na puno stvari ne možeš utjecati.
Ja sam često znao reći – kad bih se rodio negdje drugdje ili da nije bilo bazena, možda se nikad ne bih bavio vaterpolom. Nije da sam bio predodređen, to je splet okolnosti. Ne možete sve planirati, neke stvari se jednostavno poslože.
Spomenuli ste proboj u reprezentaciju. Kako je došlo do tog poziva, sjećate li se tog trenutka?
Sjećam se jako dobro, pretvorilo se u jednu malu anegdotu. Imao sam 17 i pol godina kad sam dobio poziv. Radilo se o turniru na Hvaru, tada je to bio poznati turnir. Igrale su Mađarska, Rumunjska i naša reprezentacija, a ja sam bio u B reprezentaciji Jugoslavije. Tada se od reprezentacije opraštao Ozren Bonačić.
Nakon jednog treninga, u čuvenoj "kadi" u Splitu, kako smo zvali zatvoreni 16-metarski bazen koji je tada postojao, kupio sam Sportske novosti. Među svim tim legendama – Rudić, Belamarić, Mustur, Polić, Lozica, Manojlović – pročitam i svoje prezime.
Bio sam uvjeren da je riječ o grešci. Nisam se pojavio sljedeći dan na treningu da me ne bi zadirkivali u stilu "alo, reprezentativac". Ujutro je trener nazvao mog oca i pitao zašto me nema, i tako je krenuo moj prvi kontakt sa seniorskom reprezentacijom, potpuno iznenadan.
Iako sam do tada već prošao kadetske i juniorske selekcije, igrao europska prvenstva i turnire u kategoriji, taj poziv u A reprezentaciju bio je veliko iznenađenje za 17-godišnjaka. Izbornik je tada bio pokojni Miro Ćirković.
U POŠK-u vam je prvi seniorski klupski trofej bio Kup Jugoslavije 1980. godine. Kako se toga sjećate i kako je izgledao put do tog trofeja?
To je bila odlična generacija, većinom momci iz kvarta i ostatka Splita, bez stranih igrača što je danas standard u većini sportova. Rasli smo zajedno, kao dobra skupina prijatelja i sportaša. Imali smo i jako dobrog trenera Asića, koji je bio nevjerojatno radan i uporan. Ako bazen nije bio dostupan, trening se nije smio propustiti, vodio bi nas na igralište ili na plažu, trčali bismo, radili neku vrstu kondicijskog treninga, ali se uvijek nešto radilo.
Tako smo došli na razinu na kojoj smo tih nekoliko godina osvajali trofeje koje ste spomenuli. Kad ste u tome, to vam je dio svakodnevice: radite, trenirate, netko vam da nagradu, osvojite Kup i idete dalje. Tek s odmakom od više desetljeća shvatite koliko je to bilo zahtjevno.
U finalu ste pobijedili Partizan, tada najtrofejniji klub, višestrukog prvaka države i Europe. Kakvo je bilo to finale i tko je bio favorit, je li POŠK-ov naslov bio veliko iznenađenje?
Naravno da je bio iznenađenje. Partizan je svima nama bio svojevrsni idol. Svi veliki igrači od Boke do Rijeke na kraju bi završavali u Partizanu. To je bio organiziran klub, Beograd, Banjica, odlični uvjeti, prava avangarda u vaterpolu.
U takvom okruženju pobijediti Partizan bio je veliki iskorak za POŠK. Tada POŠK nije imao tradiciju poput Mladosti ili Partizana, tako da smo njima sigurno bili iznenađenje, a nama je to bila potvrda da ta naša generacija zaista vrijedi.
Već sljedeće godine osvajate i prvi europski trofej, Kup pobjednika kupova, a potom i Superkup. Kako pamtite te europske utakmice?
Osvajanjem domaćeg kupa stekli smo pravo igranja u Europi i onda smo osvojili Kup pobjednika kupova, a nakon toga i Superkup. Igralo se uglavnom turnirski, POŠK je bio domaćin i gostovao je vani, bazeni su bili krcati i to su stvarno lijepa sjećanja. Doslovno smo živjeli za te utakmice.
Za igrača je to bio velik iskorak, već sam bio u reprezentaciji, ali i na klupskoj razini počeli smo se potvrđivati. Treba reći i da je tada kalendar bio puno drukčiji nego danas. Imali ste Svjetsko prvenstvo, Europsko i Olimpijske igre svake četiri godine, nije bilo tolikog broja natjecanja.
Ako ste u karijeri uhvatili dva velika natjecanja, to je već značilo deset godina na vrhunskoj razini. Danas je inflacija natjecanja i zato stalno naglašavam da sve treba gledati u kontekstu vremena u kojem se igralo. Sada se u nogometnoj Ligi prvaka natječe više klubova iz iste zemlje.
Nekad su u Kupu prvaka i Kupu pobjednika kupova igrali samo prvaci, po jedan klub iz države. Da je tada bilo kao danas, kada igraju i drugoplasirani i trećeplasirani pa i peti iz Italije, POŠK bi kao drugi ili treći u prvenstvu igrao Ligu prvaka i možda osvojio naslov, ali tada nismo imali prilike jer nismo bili prvi u državi.
Danas petoplasirani klub iz neke velike lige može doći do europskog trofeja. Zato nije u redu uspoređivati generacije bez da se uzme u obzir kontekst vremena i sustava natjecanja.
Nakon prvih timskih trofeja u POŠK-u, s 22 godine FINA vas proglašava najboljim igračem na svijetu. Kako je izgledalo to priznanje i što je tada to značilo?
Ta su se priznanja uglavnom vezala uz velika natjecanja. Nakon svakog europskog ili svjetskog prvenstva ili olimpijskih igara gledalo se tko je bio najbolji igrač tog turnira. Nije bilo toliko klupskih utakmica, niti se gledala cijela sezona kao danas, nego su se te nagrade dodjeljivale na temelju nastupa na najvećim natjecanjima.
Uvijek su postojale idealne sedmorke, najbolji igrači po pozicijama i onda bi netko dobio i pojedinačnu nagradu, pehar. Nije bilo gala večera, velikih ceremonija i televizijskih spektakala. Sve je bilo puno skromnije organizirano, ali je u tom trenutku nosilo veliku težinu.
Vi ste tada mladić od 22–23 godine, živite u Splitu, imate već popis postignuća iza sebe i status najboljeg igrača svijeta. Kakav je bio status vaterpolista, jeste li dobivali više pažnje, kako se to odrazilo na vaš društveni život?
Ne treba biti lažno skroman, naravno da je bilo pažnje. Medijski je vaterpolo tada bio bolje pokriven nego danas. Kad smo s POŠK-om osvajali europske trofeje, završili smo na prvoj stranici Slobodne Dalmacije i Sportskih novosti. To vam govori da je to imalo svoju težinu. Naravno da takva pažnja imponira, to je ljudski.
Ali opet, to je bila naša svakodnevnica, treninzi, utakmice, putovanja, i nismo se doživljavali kao nešto posebno. Svaki čovjek radi svoj posao i daje maksimum, tako i mi. Mi smo možda bili privilegirani jer smo radili posao koji volimo i bili u centru pažnje, ali uz puno poštovanje prema svim drugim društvenim djelatnostima i ljudima koji postižu rezultate na drugim poljima.
Neki poslovi su popularniji, neki manje, tako je i u sportu. A tko je prije 50 godina mogao zamisliti da će nogomet doći na razinu na kojoj je danas?
Vratimo se još malo na POŠK. Jedan od najzvučnijih trofeja bio je europski Superkup protiv Pro Recca, tadašnjeg prvaka Europe. Kakva su vam sjećanja na tu utakmicu?
Utakmica je igrana u Barceloni i, koliko se sjećam, završila je jednim golom razlike. Pro Recco je tada bio klub s renomeom kakav ima i danas. Pobijediti prvaka Europe bilo je nešto izuzetno. Opet se vraćamo na isti kontekst, oni su kao prvaci Italije igrali Kup prvaka, tada nije bilo Lige prvaka.
POŠK u tom trenutku nije bio klub tradicije kao Mladost ili Partizan, tako da smo im sigurno bili iznenađenje. Sjećam se i da sam proglašen najboljim igračem utakmice, ali ne bih rekao da sam baš briljirao. Imao sam učinak, ali ne onakav kakav sam znao imati, primjerice u finalu drugog Kupa pobjednika kupova u Budimpešti protiv mađarskog BVSC-a, gdje sam zaista odigrao simultanku.
Pređimo na reprezentaciju. Prvo zlato s nacionalnom momčadi osvojili ste na domaćem terenu, na Mediteranskim igrama 1979. u Splitu. Danas te Igre najviše pamtimo po trajnoj sportskoj infrastrukturi koju je grad dobio. Kako vi na to gledate?
Mediteranske igre su preporodile Split, i sportski i društveno. Jako je važno naglasiti upravo taj širi, društveni aspekt. Što se sporta tiče, Split i danas u velikoj mjeri živi na infrastrukturi izgrađenoj za te Igre: dvorana Gripe, stadion Poljud, bazeni na Poljudu. Već 45 godina gotovo sve važne sportske aktivnosti odvijaju se tamo. Uz to, tu su i manje dvorane za tzv. male sportove, borilačke, gimnastiku i ostalo.
S druge strane, grad je dobio i važnu prometnu infrastrukturu: tunel kroz Marjan koji je spojio zapadni dio grada, ukopanu željezničku prugu od Kaštela do same luke, nove ceste, hotele. U tom smislu su Igre možda dale još više nego u usko sportskom.
U to vrijeme Mediteranske igre imale su veću težinu nego danas, upravo zato što nije bilo tolikog broja natjecanja. Vaterpolski turnir je bio vrlo jak. Uz Jugoslaviju uvijek su bile tu i Italija, Grčka, Španjolska i mi smo osvojili zlato. To je bio pravi događaj, i sportski i gradski.
Kad smo se dotaknuli infrastrukture, moramo vas pitati i o današnjem stanju tih objekata, Poljuda, bazena… Kako to vidite i zašto je došlo do takvog stanja?
Do toga je došlo zato što razvoj grada i potrebe sporta grad jednostavno nije ispratio. Ne mislim pri tome samo na jednu političku strukturu ili jedan mandat, ali je činjenica da je održavanje moglo biti bolje i da se trebalo više ulagati. Ratno razdoblje je sigurno objektivna otegotna okolnost, ne samo ovdje nego u cijeloj regiji, jer se u tim godinama nije moglo ozbiljnije ulagati.
Ali recimo da zadnjih dvadesetak godina nije bilo značajnih investicija u sportsku infrastrukturu. Imamo novu arenu koja zbog nedovršenog kompleksa praktički stoji zatvorena, pa sve pada na već dotrajali Poljud, Gripe i bazene. Drugi problem je što je gotovo sva sportska infrastruktura na zapadnom dijelu grada, a Split se proširio prema istoku.
Stanovnici istočnog dijela su u hendikepu, trebaju sat vremena da dovezu dijete na trening, da se snađu s terminima. To je šira tema, ali činjenica je da grad i sport u tom segmentu nisu išli ukorak.
Vaše prve Olimpijske igre bile su u Moskvi 1980. gdje uzimate srebrnu medalju. Kako ih se sjećate?
Kao mlad reprezentativac koji je tek upao u momčad, nisam imao čvrstu poziciju, iako sam već 1979. igrao na Mediteranskim igrama u Splitu. Nisam sebe doživljavao kao sigurnog putnika za Moskvu. Naravno da sam sanjao Olimpijske igre i zahvalan sam Bogu što sam na njima bio, ali moram biti iskren i reći da žalim zbog finalne utakmice protiv Sovjetskog Saveza.
Izgubili smo s golom razlike. S vremenske distance, kad se to malo analizira, čini mi se da smo mentalno, kad smo ušli u finale, već bili dijelom zadovoljni onim što smo napravili. Kao da nismo bili potpuno nabrijani da idemo do kraja.
Došlo je do pada koncentracije nakon ulaska u finale?
Upravo to. Četiri godine kasnije, s Ratkom Rudićem, to je izgledalo potpuno drukčije. Uoči finala ponašao se kao da se igra utakmica u skupini. Imaš srebro u džepu, ali to se ne računa, posao nije gotov. Taj pristup "nemamo što slaviti dok sve ne završi" je ključan. Nema euforije nakon polufinala, nego miran pristup i jasna poruka da posao još nije završen.
Spomenuli ste Rudića, koji je u Moskvi još bio vaš suigrač. Iz perspektive mlađeg suigrača, je li se već tada vidjelo da ima trenerski potencijal, da je svojevrsna produžena ruka trenera u bazenu i da bi jednog dana mogao postati ne samo vrhunski, nego najbolji trener u povijesti vaterpola?
Rudić je uvijek imao dozu liderstva. Bio je lider u vodi, vođa momčadi. To ga je oduvijek krasilo. Mi tada, kao suigrači, nismo razmišljali o tome hoće li postati trener, ali očito je već tada pokazivao afinitet prema toj ulozi. Imao je prirodan autoritet i osjećaj za vođenje ekipe, što se kasnije pretočilo u trenersku karijeru.
Između Moskve 1980. i Los Angelesa 1984. on postaje izbornik, prvo omladinske, a zatim i A reprezentacije. Kako je izgledala ta tranzicija? Je li vam bilo neobično da vam izbornik postane dojučerašnji suigrač, samo nešto stariji čovjek od vas s kojim ste se do jučer ravnopravno zafrkavali, a sada dolazi kao šef? Kako je uspostavio autoritet?
Sasvim je prirodno da se pojavi jedna doza neizvjesnosti: kako će to izgledati, kako će se postaviti prema nama s kojima je do jučer dijelio svlačionicu. Osim mene, tu su bili još Sukno, Roje i drugi s kojima je igrao. Međutim, tu nije bilo većih problema jer smo svi bili profesionalno orijentirani i zrele osobe.
Poštovanje prema njemu kao treneru bilo je prisutno od početka. On je sada bio trener, naš šef umjesto nekog drugog, i to se prihvatilo prirodno. Često se spominje jedan događaj kada me s priprema poslao kući jer nisam došao na trening, a radilo se o spletu okolnosti.
Majka mi je tada bila teško bolesna, iste godine je i preminula od raka dojke. Nije bilo mobilnih telefona, kasnio sam, odnosno umjesto u 19 sati došao sam u 22. On me pustio da odem obići mamu i tu se dogodio nesporazum koji nema veze s odnosom trener-igrač u smislu rušenja autoriteta.
Kada je to bilo, koje godine?
To je bilo 1984., prije Olimpijskih igara u Los Angelesu.
Poslao vas je kući s tih priprema, ali vas nije izbacio s popisa za Igre?
Ne, nije me izbacio s popisa. Poslao me kući pa me vratio, tako da je to na kraju ispalo splet okolnosti, a ne disciplinski problem. Rudić je normalan, pametan, inteligentan čovjek. Mi ovdje govorimo o tome može li takva situacija s bivšim suigračem dovesti u pitanje autoritet. U ovom slučaju nije. On je vrlo brzo shvatio o čemu se radi. I tada, i danas imam s njim odličan odnos, što je isto jako lijepo.
U javnosti je Rudić dobio nadimak "Tiranin". U razgovoru s njim teško je spojiti taj nadimak s čovjekom koji djeluje vrlo toplo i ljubazno. Je li bio nepopustljiv kao trener?
Bio je tvrd, moramo biti iskreni, haha. Ali bez rada, reda i discipline ni danas nema uspjeha, pogotovo ne vrhunskog. On je to shvatio od samog početka i bio je uporan. No nije se radilo o improvizaciji, pristupio je poslu studiozno, pripremao se, promišljao. Takav pristup je bio nužan. I danas vrijedi isto: ako ne zagrijemo stolicu, nećemo naučiti ništa.
Recite nam nešto o samim Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Na pripremama ste nakratko bili poslani kući pa vraćeni, došlo je i do djelomične smjene generacija, pojavili su se novi igrači poput Igora Milanovića. Ekipa je očito otišla puna samopouzdanja jer ste turnir odigrali uvjerljivo. Kakva je bila atmosfera u svlačionici u LA-u?
Prva stvar je što je Rudić, kao mlad izbornik, imao veliko povjerenje u mlade igrače. Ja sam tada imao 25 godina, a "veteran" je bio Roje sa svojih 29. Zamislite da je netko s 29 godina najstariji u ekipi. To vam puno govori. Bilo je tu i 18-godišnjaka poput Bukića, Milanovića i drugih.
Bili smo momčad puna entuzijazma i zajedništva. Na golu je bio Krivokapić s 28 godina, on i Roje su bili "veterani". Ja, Đuho, Lušić i Sukno neka srednja generacija, iza nas Andrić, Milanović, Paškvalin… Bili smo puni elana i volje, a Rudić nam je dao mentalni pečat da se ide do kraja.
Nije se zadovoljavao prosjekom ili, recimo, brončanom medaljom ako može više. Bronca je ludilo ako je to naš maksimum, ali ako možeš više, onda nije. On je već tada mentalno bio postavljen tako da se uvijek ide do kraja, što je kasnije bezbroj puta dokazao.
Format tada nije bio klasično polufinale i finale, nego je završnica igrana po ligaškom sustavu?
Tako je. Igrali smo svatko sa svakim. To je sustav u kojem stvarno najbolji ispliva na vrh, nema jedne utakmice u kojoj možeš ispasti. U takvom sustavu treba biti dobar cijeli turnir. U pretposljednjoj utakmici pobijedili smo Španjolsku 14:8, popravili gol-razliku i prestigli Amerikance. Ništa još nije bilo gotovo. Amerika pobjedom uzima zlato, a nama je bio dovoljan i remi.
Sama utakmica je bila teška, gubili smo 5:2 u jednom trenutku. Ne sjećam se točne brojke gledatelja, ali bilo je oko 15 tisuća ljudi, što je tada bilo kao današnjih 25. Međutim, ni u jednom trenutku nismo stali. Bila je potrebna i sportska sreća, ali sreća se zaslužuje. Mi smo cijeli turnir odigrali fenomenalno.
Zabili ste gol vrijedan zlata za 5:5. Opišite nam taj trenutak.
Često se spominje je li bio kontra-faul ili ne, ali nije bio. Robertson, čini mi se, čuvao me u toj situaciji. Ja sam zapravo krenuo proplivati da oslobodim prostor centru, mislim da je na dva metra bio Paškvalin ili Milanović. Moja namjera nije bila akcija za gol, nego da otvorim prostor i da nešto izradimo.
Da sam planirao primiti loptu, uplivao bih na drugu stranu gdje mi je bilo prirodnije. Lopta se odjednom našla ispred mene i reagirao sam spontano, pucao sam dijagonalno iz dosta zatvorene pozicije i zabio. To nije laka pozicija za pogoditi, jer sam dešnjak, gol je mali, a dolazim s bočne strane.
Robertson je, kad je shvatio da je izgubio poziciju, malo teatralno pao i pokušao iznuditi kontra-faul, ali nije ga bilo. Srećom, posljednje tri minute odigrali smo bez primljenog gola, obranili se kako treba i to je to.
Kako je izgledala proslava olimpijskog zlata i doček kod kuće?
Bilo je slično kao i danas: doček, medijska pažnja, prijemi, odlikovanja, sve to. Možda nije bilo toliko ljudi na ulicama kao što se zna događati danas, ali trajalo je više dana, i u medijima i u javnom životu. Prvo je bio doček u Beogradu, pa onda u Splitu. U Splitu je bilo ljudi na aerodromu, ali nije se izlazilo na trgove kao što je običaj danas.
Kakva su vam sjećanja na utakmicu protiv Gvatemale kada ste oborili svjetski rekord s 28 golova?
Utakmica je bila izuzetno teška. Nama je trebala gol-razlika preko 57 golova koliko su ih dobili Talijani da bismo ušli u finale. Nije Gvatemala bila teška kao ekipa, ali oni su ipak toliko znali igrati vaterpolo da bi, primjerice, vratili loptu s centra golmanu.
Oni bi to vrtjeli, a mi bismo krenuli: tri bi ostala nazad, trojica bi išla naprijed sa centra. Kad bismo mi došli u presing, oni bi bacili loptu u napad. Da skratim priču, u biti je vrijeme bilo problem i najveći izazov. Oni su imali nekoliko šansi. Nisu baš bili toliko loši da ne znaju barem dodati i prihvatiti loptu.
Ali kad bismo mi osvojili loptu u obrani, četvorica nas je odmah išlo u napad. Ja bih je dao Igoru Milanoviću na dva metra ili bih ja pucao sa šest, sedam metara ako bih bio sam. Jer kako smo išli četvorica u napad, mi smo odmah imali igrača više u napadu. Mi smo pokrili trojicu igrača plus golmana. Zato smo imali igrača manjka u obrani, ali to smo nadoknadili njihovom nekvalitetom.
To je taktički bilo izuzetno učinkovito. Dvije su zanimljivosti s te utakmice: Prva je da je fizički bila jako naporna utakmica jer svaki gol koji smo dali morali smo sprintati na njihove igrače i što brže doći u presing. Fizički je bila zahtjevna baš zbog tog vremena, da što prije uzmemo loptu.
Druga stvar je kuriozitet da je semafor bio programiran da može pokazati da je pojedini igrač dao maksimalno 20 golova. Kad sam ja dao 21., nisam to uspio vidjeti, ali na semaforu je izašla riječ "impossible". Japanci su poznati kao napredni elektroničari, ali uspio sam im "pokvariti" semafor.
Opišite nam transfer u Italiju. To je tada bio najbogatiji vaterpolski transfer, spominje se iznos od milijun njemačkih maraka. Kako je to izgledalo?
Da ne bude nesporazuma, radilo se o milijun maraka za četiri godine. Prosječni transferi tada su bili između 40 i 80 milijuna lira, što je otprilike od 60 do 100 tisuća maraka godišnje. Ja sam imao oko 250 tisuća maraka po sezoni. Bilo je već igrača s ugovorima od 100-120 tisuća maraka, Mađara i drugih.
Ja sam, realno, dobio duplo više od prosjeka, malo van tržišta. Predsjednik kluba se zaljubio u mene kao igrača, a ja sam i namjerno nabio cifru jer sam u Splitu imao kafić, solidnu plaću i dobre prihode. Nije mi bilo vitalno otići, mogao sam ostati kući, pa sam tražio iznos za koji sam mislio da opravdava odlazak. On je bez pogovora prihvatio i tako je to ispalo.
Odlazite u Volturno iz Caserte. To je šire područje Napulja. Kakva je bila prilagodba novom gradu i sredini?
Prve dvije godine živio sam u Napulju. Tamo je već bio Zoran Roje, kasnije je došao i Sukno u Salerno. Družili smo se koliko god smo mogli. Mediteranski stil života i svakodnevica u Italiji bili su nam jako slični, nije bilo kulturnog šoka.
Ali odlazak iz kuće uvijek je mala trauma: novo okruženje, novi klub, novi jezik. Već 1986. sam se oženio, pa je došlo prvo dijete, pa drugo, mijenjaju se prioriteti. U isto vrijeme igraš profesionalno, prilagođavaš se, gradiš karijeru.
Recite nam još malo o životu u Napulju krajem osamdesetih, u eri Diega Maradone.
Ja sam bio jedan od njegovih velikih fanova. Napulj je tada živio Maradonu. Grad je napravio nogometni iskorak, osvojili su prvenstva i europske trofeje. Grad je bio u nogometnoj euforiji. Napulj je tada bio dosta kaotičan, komunalno zapušten, ali specifičan i šarmantan.
Imao sam zadovoljstvo upoznati Maradonu na jednoj lokalnoj televiziji, u dvije prilike, u sklopu sportskih emisija. Neću glumiti da smo bili prijatelji, ali bilo je lijepo podružiti se s njim. Već je bio mega-zvijezda, ali vrlo ugodan.
Bio je pravi Argentinac, spontan, nasmijan, jednostavan, svjestan svoje veličine, ali ne isforsiran. Rado sam išao gledati nogomet i teško je bilo ne zaljubiti se u takvog igrača.
S vaterpolske strane, dolazite u Italiju kao trostruki najbolji i najplaćeniji igrač svijeta. Pritisak je morao biti ogroman?
Pritisak je postojao i davao sam maksimum. Igrao sam dobro, ali moram priznati da klub nije u potpunosti ispratio takvu ambiciju. Vaterpolo je kolektivni sport, što vrijedi ako nemaš tri–četiri suigrača na pravoj razini? Teško je stalno održavati razinu igre i broj golova kad te stalno čuvaju dvojica, često i trojica.
Tražila su se pojačanja, ali ne u mjeri u kojoj je trebalo. Mislim da sam opravdao novac, ali je bilo naporno. U reprezentaciji, kad oko sebe imaš Milanovića, Bukića, Roju, Đuha, Sukna, netko uvijek pokrije dio tereta. U klubu je to bilo puno teže.
Kakva je bila razlika u sportskoj infrastrukturi između Italije i Jugoslavije, gledano kroz vaterpolo?
Nije bilo ničega fascinantnog u smislu prednosti Italije. Imaju oni čuveni bazen Skandone u Napulju, kao što mi imamo Poljud u Splitu. Ali to je bazen koji već tada nije bio nov. Dosta se igralo po bazenima s balonima, s improviziranim rješenjima. Ne bih rekao da su bili ispred nas.
Kod nas su se počeli graditi ozbiljni bazeni: Mediteranske igre u Splitu, potom bazen u Podgorici, pa u Zagrebu, pa novi bazeni u Beogradu.
Kada danas razmišljate o karijeri, koji vam je najsretniji, a koji najtužniji trenutak?
Teško je izdvojiti samo jedan sretan trenutak, ali ako moram, neka to bude olimpijsko zlato. Olimpijske igre ipak imaju posebnu sportsku težinu. Što se tiče najtužnijeg trenutka, ne mogu izdvojiti ništa posebno.
Naravno da je uvijek moglo biti i bolje i više, ali moglo je biti i manje i gore. Moj šut u Los Angelesu je vrlo lako mogao otići u stativu i možda bih ostao bez zlata. Nemam potrebe za ičime žaliti.
Možete li za kraj izdvojiti najtežeg protivnika u karijeri?
Bilo je puno teških protivnika i teško mi je izdvojiti jednog. Najteži su mi često bili obrambeni igrači koji sami po sebi nisu bili vrhunske zvijezde, ali su bili grubi, grizli su cijelu utakmicu. Stalno te malo udare, povuku, počupaju, rade prljavi posao u obrani.
Nisu opasni po individualnoj kvaliteti ili napadačkim rješenjima, ali ih se ne možeš riješiti. Kad igraš protiv inteligentnog, vrhunskog igrača, to je nadmudrivanje, pratiš njega, on tebe. Ovi grubijani imaju samo zadatak da te izbace iz ritma.
Sjećam se, recimo, Zovka iz Mornara, nikad nije bio reprezentativac, ali je bio vrlo neugodan. Bilo je i Mađara i Rusa te vrste, Barkalov, Koganov, pa jedan Mađar Miller iz osamdesetih. Talijani su se također dosta mlatili. Teško je sjetiti se svih, ali igrači koji rade prljavi posao često su najneugodniji.