ZVONIMIR BOBAN je na druženju s novinarima komentirao sve tekuće teme vezane uz Dinamo. Javnost je nakon ispadanja od Vikinga zahtijevala neke odgovore, prije svega one povezane s prijelaznim rokom. U istom razgovoru po milijunti se put potegnula najdosadnija i najbespotrebnija rasprava vezana uz maksimirski klub, ona vezana uz formaciju 4-3-3.
Ovakva ideja nije presedan
Prvi Bobanovi potezi otkad je prošlog ljeta stigao u klub bili su vezani uz reorganizaciju škole nogometa i izgradnju dugoročno prepoznatljivog stila igre i proizvodnje igrača. Doveden je Albert Capellas, čovjek koji u dušu poznaje metodologiju Barcine La Masije, svim trenerima povećana je plaća, a projekt izgradnje novog kampa postao je jedna od ključnih točaka programa Proljećara.
Bobanova ideja da Dinamo od najmlađih kategorija do prve momčadi igra u sustavu 4-3-3 nije nikakav nogometni presedan. Upravo suprotno, sličan model godinama koriste neki od klubova koji su postali sinonim za proizvodnju igrača.
Najpoznatiji primjer je Ajax. U Amsterdamu se 4-3-3 desetljećima smatra osnovnim okvirom klupskog nogometa, a cilj je da igrač koji prolazi kroz akademiju od malih nogu uči iste prostorne odnose, principe igre i zahtjeve pozicije koje će jednog dana imati u prvoj momčadi. Treneri se mijenjaju, ali ideja kluba trebala bi ostati iznad njih.
Sličnim je putem dugo išla i Barcelona. La Masia nije stvarala igrače za potrebe jednog trenera, nego za prepoznatljiv model Barcelonine igre. Povijesno je 4-3-3 bio baza tog sustava, dok se posljednjih godina u Barceloni više inzistira na zajedničkim principima nego na tome da svaka momčad u svakom trenutku mora biti posložena u identičnu formaciju.
Još je zanimljiviji primjer Belgije. Nakon lošeg razdoblja početkom 2000-ih njihov je savez krenuo u potpunu reformu razvoja mladih igrača. Jedna od glavnih ideja bila je da reprezentativne selekcije koriste 4-3-3 te da se isti model širi kroz klubove i nogometne škole.
Belgijci su pritom otvoreno proučavali Ajax i Barcelonu. Poanta nije bila dokazati da je 4-3-3 najbolja formacija za pobjedu u svakoj utakmici, nego stvoriti sustav koji će razvijati tehnički kvalitetne igrače sposobne igrati pod pritiskom i razumjeti prostor.
Sličnih primjera ima još. Maccabi Tel Aviv u svojoj akademiji propisuje 4-3-3 kao polazišnu formaciju svim uzrastima, a Southampton godinama gradi akademiju na istom sustavu, iako tamo ne postoji zahtjev za istom formacijom u seniorskoj konkurenciji.
Ideja je jasna
Tu se zapravo nalazi i ključ Dinamove odluke. Nije najveće pitanje je li 4-3-3 u ovom trenutku najbolja formacija za Dinamovu prvu momčad. Ideja je da Dinamo dugoročno odredi kakve igrače želi stvarati i kakav nogomet želi igrati, pa da se treneri i momčadi prilagođavaju toj politici, a ne da se klupska filozofija mijenja svakim dolaskom novog trenera.
Jednom kada i ako treneri u školi Hitrec-Kacian usvoje metodologiju, Dinamo će imati veliku komparativnu prednost pred klubovima slične financijske moći. Razvijat će igrače koji su navikli slično razmišljati u igri, koji zajednički traže rješenja i kojima će razdoblje adaptacije na prvu momčad i/ili specifične zahtjeve novog trenera biti puno kraće.
Jasno je da to samo po sebi nije dobitna formula. Preduvjet za uspjeh uvijek je talent. On ovisi o veličini bazena, interesu novih generacija za nogomet i kvaliteti podražaja koje igrači dobivaju u svakoj fazi razvoja.
Talent je ključan, ali nije uvijek dovoljan
Najbolje stvari nastaju kada se talent pravilno usmjeri i razvija unutar jasnog sustava. Hrvatska je dobar primjer. Ima ekskluzivan talent, što potvrđuju igrači koji redovito završavaju u najvećim europskim klubovima i reprezentacija koja godinama pripada svjetskom vrhu, ali kvaliteta lige i rezultati klubova u Europi pokazuju da taj talent nije jednako dobro razvijen na svim razinama.
Upravo je tu za Dinamo najveći prostor za napredak. Modrić, Gvardiol ili Baturina bit će vrhunski talenti gotovo u svakom sustavu. Puno je važnije što klub može napraviti s igračem koji nema njihov prirodni plafon.
Dobar razvojni sustav ne služi samo tome da proizvede igrača vrijednog 30 milijuna eura. Njegova vrijednost vidi se i u tome može li od drugog ešalona talenta napraviti pouzdanog prvotimca, igrača za ozbiljnu europsku razinu ili transfer vrijedan nekoliko milijuna eura.
Dinamo neće u svakoj generaciji imati novog Modrića ili Baturinu. Zato mu je dugoročno važnije stvoriti sustav u kojem će i manje ekskluzivan talent biti maksimalno iskorišten. Kao što je Boban prije godinu dana rekao: "Neće se svi prodati za 30 milijuna eura, ali moramo imati i igrače koji će se prodati za tri ili osam."
Je li takva filozofija problem u seniorima?
I dok većina navijača Dinama podržava takvu promjenu kada je riječ o omladinskoj školi, stvari su ipak donekle drugačije kada je riječ o prvoj ekipi. Kada je Dinamo prošle sezone dobivao porcije od Lillea i Celte, postavljalo se pitanje zašto Mario Kovačević mora inzistirati na istoj formaciji i ne bi li za momčad bilo bolje da se povuče u zadnju petorku i iz kontranapada čeka svoje šanse.
To je potpuno krivo usmjereno pitanje.
Nijedna formacija sama po sebi nije ofenzivna niti defenzivna. Dinamo je pretprošle sezone stigao do učinka od 11 bodova u Ligi prvaka. Tada je često igrao s trojicom, odnosno petoricom u zadnjoj liniji i vjerojatno taj nedavni dojam uvelike utječe na razmišljanje Dinamovih navijača i ove sezone.
Doduše, u takvom se razmišljanju vrlo lako zaboravi da je Dinamo s tri stopera primio 13 golova od Bayerna, od čega su četiri poništena, a da je Monaco na kišom natopljenom Maksimiru bio jedina momčad iz liga Petice kojoj je uzeo bodove, a i tada je primio dva gola.
S druge strane, u formaciji s četvoricom braniča odigrao je neke od najboljih utakmica svoje europske povijesti. Bjelica je u svojem prvom mandatu s Dinamom igrao obrambeno čvrsto i tranzicijski, iako je formalno igrao u identičnoj formaciji kao Kovačević.
Što znači formacija?
Nijedna formacija sama po sebi nije veći jamac defenzivne stabilnosti. Da je to zaista tako, najveći svjetski klubovi bez iznimke bi mijenjali formacije kada imaju vodstvo, a na klupama bi imali spremnu drugu postavu samo za takve situacije. 3-5-2 s jednim profilom igrača može biti duplo ofenzivnija formacija nego 4-3-3 s drugim profilom igrača.
Dinamovi problemi druge su naravi. U jednoj su mjeri kadrovski. Josip Mišić je do dolaska Kirila Kravcova bio jedini igrač koji je imao ozbiljniju minutažu na šestici, iako ni on nije klasični razbijač ili destruktivac. Dinamove osmice su fini španeri, ali ni Mihi Zajcu ni Lukasu Kačavendi ni Luki Stojkoviću ni Gabrielu Vidoviću pozicijska obrana nije najveći forte u igri.
U drugoj mjeri problemi su i sistemski. Momčad je prepasivna u srednjem bloku, a ima loše okidače presinga i loše zatvara prostor, zbog čega prečesto ostaje previše razvučena i po širini i po dubini terena. Kovačević može sutra još dva stopera nakrcati između Domingueza i McKenne, ali ako se prednji dio momčadi raspadne nakon dva pasa, a veznjaci nemaju povratnu trku, Dinamo nijedan defenzivni problem neće riješiti.
Osim toga, što znači formacija? To je opći opis rasporeda igrača unutar određenog sustava igre koji se prilagođava fazi igre i položaju lopte. Ovo nije stolni nogomet u kojem su igrači u istom rasporedu bez obzira na to otvaraju li napad, visoko pritišću suparnika ili se brane u svojoj trećini terena.
Dinamu na lijevom krilu često igra Arber Hoxha, koji je linijsko krilo. Kada je tamo donedavno bio Gabriel Vidović, on je puno više ulazio u sredinu i otvarao prostor Perezu Vinlofu da se digne visoko. U oba slučaja Dinamo je formalno igrao u formaciji 4-3-3, ali je u drugoj soluciji u praksi imao veznjaka više na terenu.
Okvir, a ne dogma
Upravo zato inzistiranje na 4-3-3 ne bi trebalo značiti da Dinamo mora svaki tjedan igrati istu utakmicu. Unutar iste početne strukture trener može spustiti krila uz vezni red, jednog od veznjaka poslati visoko, beka pretvoriti u dodatnog veznjaka, braniti se niže ili pokušati pritiskati suparnika pred njegovim golom. To više nisu pitanja formacije, nego organizacije momčadi.
Tu počinje i stvarna odgovornost Marija Kovačevića. Ako Dinamo loše zatvara prostor, nema kvalitetan presing, ne kontrolira tranziciju i prima previše čistih situacija, odgovor ne može biti da mu je netko naredio igrati 4-3-3. Njegov je posao unutar tog okvira pronaći uloge koje odgovaraju igračima koje ima i mehanizme kojima će sakriti njihove nedostatke.
Pravi rezultat ovog projekta neće biti grafika s rasporedom 4-3-3 prije početka utakmice, nego broj igrača koji će iz škole dolaziti u prvu momčad spremni razumjeti zahtjeve seniorske igre. Priča s formacijom pogrešna je dijagnoza za puno važnija pitanja u Dinamovoj igri i skretanje fokusa s bitnog.