HRVATSKA futsal reprezentacija izgubila je u doigravanju od Češke na penale i nije se uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo. Hrvatska na SP-u u futsalu nije imala predstavnika zadnjih 20 godina. Sinoć su izabranici Mate Stankovića bili jako blizu, ali netko treba odgovoriti zašto se Hrvatska treći put zaredom nije plasirala na veliko natjecanje. O tom neuspjehu i problemima u reprezentaciji smo popričali sa stručnim ljudima iz futsala i bivšim reprezentativcima.
Hrvatska liga je sjajna, a reprezentacija tik do najjačih
Onima koji ne prate futsal potreban je širi kontekst o realnim očekivanjima od ove generacije.
Mnogi stručnjaci se slažu da Hrvatska na okupu ima najbolju generaciju u povijesti. Članovi Hrvatske su svjetski dokazane face (Marinović, Jelovčić, Luketin, Novak) koji na svojim pozicijama spadaju među najbolje igrače u Europi, a većina njih već dugo igra vrlo uspješno u najjačim svjetskim ligama.
Hrvatska ima i niz sjajnih igrača koji već godinama pokazuju da su materijal za reprezentaciju te mogu produžiti rotaciju bez da momčad izgubi na kvaliteti.
To prije svega možemo zahvaliti velikom rastu 1. Hrvatske malonogometne lige koja je sve do koronakrize bila odmah iza ruske, talijanske, portugalske i španjolske, odnosno najjačih europskih liga. Kriza je mnoge igrače odvela u inozemstvo, ali oni su imali bogate ponude i prije korone, što znači da je njihov talent i razvoj prepoznat u najvećim i najbogatijim svjetskim ligama.
Liga je izrazito neizvjesna, lakih utakmica nema pa igrači vrlo brzo moraju pokazati jesu li kvalitetom i radom na profesionalnoj razini. Liga je reprezentaciji tako dala velik broj opcija na svakoj poziciji.
Na golu osim Luketina, koji je sve do ovog ciklusa bio nezamjenjiv, Hrvatska ima Primića koji je u obje utakmice protiv Češke opravdao povjerenje. Tu su i Herceg, Vuković, Bilić i Bašković koji bez problema mogu braniti u najjačim svjetskim ligama i poziv bilo kojem od njih ne bi se mogao smatrati greškom.
Na poziciji zadnjeg igrača Hrvatska uz Novaka ima sjajne opcije u Kanjuhu i Perišiću iz Olmissuma koji je prošle sezone eksplodirao i bio jedan od najboljih igrača lige. Ne treba zaboraviti ni Josipa Sutona, čovjeka koji je u futsalu "oduvijek" i njegovo iskustvo i znanje mogu itekako pomoći.
Na lijevoj strani Hrvatska uz Marinovića ima prokušane klase kao što su Matošević i Postružin. Radi se o dobro poznatim imenima od kojih su neki ostvarili velike karijere i u inozemstvu te imaju veliko iskustvo osvajanja trofeja.
Pozicija desnog boka, najdeficitarnija u futsalu, i više je nego dobro popunjena. Uz kapetana Jelovčića tu je Čekol koji protiv Češke nije dobio priliku, Matej Horvat i Toni Jelavić koji igra u makarskom Novom vremenu.
Na poziciji pivota su mlađi brat Suton, Luka Perić, Maro Đuraš i dugogodišnji najbolji strijelca lige Duško Martinac.
Po imenima, kombinaciji mladosti i iskustva i kvaliteti ova generacija trebala bi moći pobijediti bilo koga. Jedini velik favorit protiv ove Hrvatske su reprezentacije iz svjetskog vrha poput Brazila ili Španjolske, s čijim se ulaganjima ne možemo nositi.
Generacija koja je igrala Svjetsko prvenstvo 2000. i stigla do četvrtfinala s Čuljkom, Grdovićem, Martićem, Tomičićem i Malvasijom bila je prava škvadra vrhunskih španera, ali je futsal otad jako napredovao i profesionalizirao se u svim segmentima.
Nositelji igre iz 2012. godine, kada je Hrvatska stigla do polufinala Eura koje se igralo u Hrvatskoj, i dalje su tu, a dojam da sada imaju još bolju podršku. Kako je onda moguće da takva momčad i u trećem ciklusu zaredom gubi utakmice protiv kvalitetom inferiornijih suparnika i propusti veliko natjecanje?
Grdović: Ne mogu igračima ništa zamjeriti, struka je trebala dati više
Jedan od najboljih futsal igrača u hrvatskoj povijesti Robert Grdović danas radi kao trener u slovenskom Ptuju i bio je član posljednje generacije koja je igrala Svjetsko prvenstvo.
"Jako mi je žao što dečki nisu dobili šansu da osjete čar Svjetskog prvenstva kao mi u Gvatemali. Mislim da je ključ bio u prvoj utakmici. Promašili smo dosta šansi, ali smo trebali malo više riskirati. Njima je falilo nekoliko najboljih igrača i tu smo imali veliku šansu", rekao je Grdović.
"Zašto se nismo plasirali na tri natjecanja zaredom? Ne mogu igračima ništa zamjeriti, struka im je trebala dati više. Siguran sam da je i trener radio najbolje što zna. Bili smo blizu i falio je faktor sreće, ali već jako dugo radi reprezentaciju i treba se napraviti analiza i pregled postignuća. Možda je falilo malo mobilizacije među igračima, o tome mi je teško govoriti ovako izdaleka", dodaje Grdović koji ima viziju kako unaprijediti futsal na svim razinama:
"Moramo se posvetiti manjim klubovima i regionalnom razvoju. Trebamo proširiti bazen talenta, posebno one djece koja dolaze iz velikog nogometa. Nismo velika zemlja i moramo maksimalno iskoristiti te kapacitete".
Jukić: Ne krivim izbornika. Ima svoju ideju, drugi su ocijenili da im se ona sviđa
Alen Jukić trener je Futsal Dinama i još jedan član generacije iz Gvatemale. Smatra kako izbornik Mato Stanković nije krivac za ispadanje.
"Izbornik ima svoj stil i svima u futsalu je dobro poznat. On na taj način radi najbolje što može. Netko drugi je procijenio da je to dobro rješenje i ukazao mu povjerenje", tvrdi Jukić koji ipak smatra kako je Hrvatska mogla bolje iskoristiti širinu kadra:
"Mislim da smo mogli i prije ovog dvoboja probati više igrača, dati im samopouzdanje, nije jednostavno igrati za reprezentaciju. Oni se moraju osjećati na terenu, znati da će i nakon jedne ili dvije greške ostati u rotaciji. To je naročito bilo bitno sada kada igrači zbog korone možda nisu spremni kao inače, pa teže podnose to što se ne rotira puno i nositelji igre su stalno unutra. Imamo odlične igrače i kralježnicu, ali moramo im dati bolju podršku".
Jukić dodaje kako bi sada bilo pogrešno brzati sa zaključcima: "Najgore bi bilo sutra nekog drugog proglasiti trenerom. Idemo prvo napraviti plan i ideju. Na koji način ćemo razvijati i testirati mlade igrače? Koji je cilj za idući ciklus, a koji za dva? Tko su ljudi čije nam se ideje sviđaju i za koje mislimo da to mogu realizirati? Vjerojatno će doći do promjena, ali svi u futsalu moramo ostati smireni i ne brzati s odlukama".
Perica: Moramo otvoriti krug ljudi oko reprezentacije i ujediniti se. Reprezentacija djeluje odnarođeno
Trener Crnice Mladen Perica smatra kako je jedan od problema bila i selekcija igrača.
"Ovo je definitivno jedna od naših najboljih generacija, ali imamo jako puno sličnih igrača. Oni su svi tehnički savršeni, ali nedostaje netko tko može obavljati prljave poslove. Malo brzine i dinamike, toga nam fali. Netko tko može ući i podići energiju momčadi. Ovako se dogodi da izbornik zamijeni igrača za nekog tko je istog profila i ne dobijemo novu dimenziju u igri", objašnjava Perica.
"Ja sam dugo bio izbornik U-21 reprezentacije i većinu ovih igrača sam selektirao. Izbornik Stanković je u prvom dijelu mandata bio istovremeno i izbornik reprezentacije i trener u Splitu. Smatram da to nije najbolja opcija. Postoji određena dinamika između igrača koja je osjetljiva i ako se ona poremeti, imamo problem. Čini mi se kao da ovoj generaciji nedostaje malo kohezije, kulta, zajedništva. Oni svi ginu za taj dres i silno žele najbolje, ali nešto fali", dodaje.
Otkrio je gdje vidi uzrok tome.
"Krug ljudi oko reprezentacije je jako zatvoren. Trebamo imati bolju komunikaciju između reprezentacije, saveza i klubova. Nikako ne bih sve svalio na izbornika, trebamo na svakoj razini podići nivo komunikacije. Reprezentacija mora biti ta koja će spajati klubove, izbornik mora dolaziti na treninge i utakmice, skautirati i razgovarati s igračima. Klubovi i reprezentacije ne smiju biti toliko odvojeni, ovako ispada kao da je reprezentacije odnarođena".
Problem nije u Stankoviću. Problem je u kulturi futsala
Mnogi danas upiru prstom u izbornika Stankovića, ali takav diskurs je pogrešan. On je trener sa svojim vrlinama i manama koji je unutar vlastitih mogućnosti dao sve od sebe. Prije utakmice s Češkom je izjavio da "je Hrvatska bolja reprezentacija individualno, ali su Česi bolja ekipa". Vjerojatno se nespretno izrazio, ali nažalost nije promašio dijagnozu. Česi su imali jasan plan igre i sprovodili ga u djelo, a Hrvatska je improvizirala.
Nije prvi put da se to dogodilo. Od uspjeha na Euru 2012. godine Hrvatska igra isti futsal. Izbornik na teren gurne četiri najbolja igrača bez obzira na to koliko su komplementarni i bez jasnog plana igre. Zbog ogromne kvalitete Hrvatska uspije i tako pobijediti veliki broj suparnika, ali se protiv ozbiljnih i organiziranih reprezentacija nađe u problemima. Staviti najveća imena na teren i nadati se najboljem je alibi-rješenje koje izborniku omogućava da se vrlo lagano obrani od kritike. Logično, ako su na terenu najbolji igrači koji ne uspiju pobijediti, onda krivac mogu biti samo oni ili sreća. Manjak ideje, snimanje suparničkih prekida i skautiranje domaće lige kako bi se proširila i pojačala konkurencija pri tome nisu bitni.
Stanković je u svemu tome samo djelomično kriv. Njemu nadređeni ljudi su nakon više neuspjeha odlučili da razloga za promjenu nema i glavna odgovornost mora počivati na njima. Futsal živi na marginama HNS-a kao kuće domaćeg futsala, a čelni ljudi pokazuju nedostatak volje ili znanja da unaprijede ovaj prekrasan sport.
Izgubiti od Čeha na dvije utakmice nije sramota. Radi se o solidnoj reprezentaciji protiv koje je Hrvatska imala hrpu šansi i penal za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Nije sramota ni izgubiti od Francuske ili biti iza Bjelorusije, ali je sramota da HNS na razini futsala nema nikakvu viziju ni plan, kao ni kriterije po kojima vrednuje nečiji učinak.
Sramota je izgraditi kulturu u kojoj je normalno da izbornik igrače upoznaje na reprezentativnom okupljanju. Sramota je da unatoč nastojanju pojedinih entuzijasta hrvatskim futsalom i dalje drmaju ljudi koji funkcioniraju po principu kupovanja socijalnog mira i bacanja mrvica klubovima koji se time uglavnom zadovoljavaju. Poraz od Čeha je bolan, ali će se emocije smiriti i bit ćemo suočeni s činjenicom da moramo pogledati u budućnost.
A ta slika nije ohrabrujuća, iako bi trebala biti. Hrvatska ima fantastične igrače i sjajne mlade trenere, odličnu ligu i veliku tradiciju ovog sporta i u malim i u velikim sredinama. Ono što joj nedostaje je strategija koji bi sve te potencijale okrenula u istom smjeru, jasno postavljeni ciljevi i kriteriji po kojima se oni vrednuju.
Bez toga, Hrvatska će na svjetskoj razini i dalje biti simpatična nacija znalaca i španera koja zbog nedostatka vizije i odgovornosti nije ostvarila svoje pune potencijale.