Foto: Getty images/Guliver Image
MARIO MANDŽUKIĆ nikada nije po svojim karakteristikama bio nositelj igre u nekoj ekipi, već veliki radnik koji je time kompenzirao objektivni manjak klase. Ironično, svi uspjesi koje je doživio u klupskoj karijeri na taj račun, značajno su odmogli u ispravnoj percepciji njegovih kvaliteta, posebno u reprezentativnom dresu.
Igrač zadatka
Mentalni preporod koji je doživio pod čeličnom Magathovom rukom vrlo brzo je rezultirao metamorfozom iz đilkoša u mangupa, tipa koji će svoju prgavost okrenuti u svoju korist. Vrlo brzo takav pristup iskristalizirao je njegove najveće igračke kvalitete – nevjerojatnu količinu energije i voljni moment kojim je postao vjerojatno najbolji branič od svih napadača na svijetu. Prvu liniju presinga mogao je držati sam, a u reprezentaciji je u tandemu s Olićem činio po tom pitanju kostur Bilićeve ekipe pri kraju njegovog mandata.
Postao je ultimativni igrač zadatka – tip koji jako puno može dati u striktno definiranoj ulozi i svoj posao će baš uvijek odraditi barem korektno. Biti igrač zadatka pritom nije nimalo omalovažavajuća klasifikacija, postoje u svakoj vrhunskoj ekipi. Pedro i Moses u šampionskom Chelseaju, Muller u Njemačkoj i Bayernu ili Rakitić u Barceloni, sve su primjeri igrača koji u svojoj komfor zoni daju fantastičan učinak.
Nije nimalo čudno što je vrhunac karijere vidio u Heynckesovom Bayernu. Visoki pritisak kojeg je njemački mag koristio u obrani i forsiranje igre preko krila s mnogo ubačaja davali su mu optimalne uvjete na oba kraja terena. Izvan toga, on ne može pružiti mnogo, i baš se u derbiju protiv Napolija to vrlo dobro moglo detektirati.
Loša Allegrijeva ideja
Svaki trener ima svoju racionalu i računicu. I koliko god se neka odluka činila nelogičnom, obično postoji sasvim opravdan razlog zašto je trener (barem onaj vrhunski) za njom posegnuo, bez obzira na ishod i uspjeh takvog poteza. Jedan od takvih poteza kojeg je teško shvatiti i nakon trostruke analize jest korištenje Mandžukića na krilu. Nema dribling niti igru 1 na 1 kojom bi stvorio višak i dao vrijednost napadu u zadnjoj trećini terena.
Osim što mu je tehnički segment igre slabiji od onog koji se tiče fizikalija, kroz karijeru je usvojio navike i kretnje napadača, i to onog koji malo sudjeluje u izgradnji igre, zbog čega je prilično teško iskoristiv u fazi organizacije igre, ili barem kao pomoć uz aut liniju preko koje se može odgoditi napad. Juventusova dominantnost u domaćem prvenstvu i česta prednost koju uz više ili manje muke zadržavaju do kraja utakmice vrlo lako može zamaskirati sve nedostatke njegovog delegiranja na krilo, što bi ih u završnici Lige prvaka moglo skupo koštati.
Zapravo, Allegri je u manjoj mjeri napravio grešku koju su radili i Štimac, i Kovač i Čačić, pokušali su Mandži mijenjati igrački identitet, od vrhunskog plaćenika napraviti prosječnog masterminda. Od tipa kojem povjeravaju misije, pokušavaju stvoriti tipa kojima više slobode i odgovornosti sam kreirati takve misije.
A to je teren na kojem se on ne snalazi. Baš je zbog nedostatka razumijevanja konteksta vrlo često medijski bio prozivan nakon slabijih utakmica reprezentacije – samo zato što je morao igrati nešto za što nije sposoban, a ekipa nije organizirana kao na klupskoj razini da takve uloge jasno preuzme netko drugi.
Vrijeme je za promjene
Njegov učinak u samoj igri nikad nije bio naročito briljantan, ali je zato uvijek bio silovit u rubrici golova. Ove sezone tek je na učinku od 7 golova, odnosno 20 u 71 nastupu u dvije talijanske sezone. Izuzev hat-tricka Kosovu, za reprezentaciju je zabijao još samo protiv Kosova i Finske u službenim utakmicama od sredine 2014. godine. Pa ako je dosad golgeterski učinak mogao opravdati njegovo forsiranje u svakoj prilici, statistika danas očigledno pobija taj argument.
U situaciji u kojoj reprezentacija jako teško igra i stvara na postavljenu obranu, posebno bez Srne kao beka koji je godinama bio primarna opcija za udare preko bokova, svaki igrač kojeg se ne može koristiti u kreaciji igre puno košta ekipu. Budući da su Modrić i Badelj utaboreni duboko u terenu, da se Rakitić teško i teretno snalazi na skučenom prostoru „desetke“, Hrvatska treba puno više od svojeg napadača.
Jednostavno, treba tipa koji se može povući po loptu, driblingom doći do prednosti ili razigrati suigrače, posebno krila koja jako ići direktno „u gol“. Mandžukić se već neko vrijeme šlepa na obje razine, i konačno je stiglo vrijeme da ga se pretvori u ono što i jest – čovjek od zadatka. Kalinić i Kramarić su u životnoj formi.
Zabijaju, asistiraju, igraju, grade napade i sigurno nisu zaslužili gledati u leđa čovjeku koji bez pravog konteksta ne može dati gotovo ništa. Defaultna razmišljanja najgora su zamka nogometne selekcije – danas je Mandžukić daleko od najboljeg hrvatskog napadača, a pritom se stilom nimalo ne uklapa u ono što reprezentaciji treba.