U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Jedan od najtalentiranijih brazilskih napadača 1990-ih bio je Edmundo, kojeg hrvatska javnost pamti i po golemoj kvrgi na čelu s kojom je igrao kad je izbacio Hajduk iz Kupa UEFA-e. Zabijao je genijalne golove, ali život i karijeru obilježili su mu skandali i karneval u Riju, na kojem je izazvao smrt troje ljudi.
LEGENDA kaže da se za sparne, vruće večeri na kultnoj Maracani može vidjeti duh Mikaela Silvestrea kako šokiran, s ladicom spuštenom do poda gleda kako mu lopta ide preko glave u gol. Životinja, ili "O animal", kako su zvali Edmunda, prije toga je leđima okrenuta od gola samo potkopala loptu u jednu stranu preko sirotog Silvestrea, okrenula se oko njega u drugu i dok je Francuz shvatio što se događa, Manchester United gubio je 3:0 od Vasca da Game u polufinalu klupskog SP-a 2000. godine.
Sir Alex Ferguson se zbog tog turnira povukao iz FA kupa u želji da osvoji klupsko Svjetsko prvenstvo, da bi mu njegovi legendarni igrači priuštili 90 minuta torture u režiji razigranih Brazilaca i Garyja Nevillea, koji im je poklonio prva dva gola. Za prvi je Edmundo presjekao Nevilleov očajan pas i servirao Romariju za 1:0, a kod drugog je Romario sam uzeo loptu Nevilleu i probio Bosnicha.
"Za mene je on najstrašnija pojava koju sam ikad vidio", rekao je Neville nakon utakmice opisujući Romarija, ali glavna priča bio je Edmundo i njegov epski gol protiv Silvestrea. Naigrao se Francuz u dresu Uniteda protiv najvećih igrača na svijetu, ali nakon te utakmice protiv Vasca rekao je: "Samo genijalci mogu napraviti ono što je meni napravio Edmundo."
Genijalci koji nisu razgovarali
Stvarno nije bilo puno igrača na svijetu koji su bili u stanju izvesti tako nešto, a pogotovo u polufinalu klupskog Svjetskog prvenstva. Nije u tom trenutku bilo ni puno atraktivnijih napadačkih tandema od tog Vascovog. Romario i Edmundo, dva zločesta dečka brazilskog nogometa, skandalima obilježeni genijalci koji pritom, baš neobično, nisu razgovarali.
No Romario je ipak imao toliko mudrosti da barem u svim važnim trenucima u karijeri bude najbolja verzija sebe, što mu je donijelo sve trofeje i nagrade. U ostalim trenucima je, recimo, stavio Edmundovu sliku ispred pisoara u svojem kafiću, zbog čega se sa svojim suigračem posvađao na mrtvo ime. Nisu razgovarali, mrzili su se, ali su na terenu funkcionirali savršeno.
Uništavali su protivničke obrane. Nekad zajedno, nekad svatko za sebe, baš kao Edmundo protiv Silvestrea. Ali ovo nije priča o zvjezdanim trenucima Romarija, jednog od najubojitijih napadača u povijesti nogometa.
Ovo je priča o Životinji, neukrotivom i temperamentnom divljaku koji je zbog nekih svojih unutarnjih demona redovito sebe stavljao ispred momčadi, čija karijera se svodila tek na trenutke genijalnosti čovjeka koji je cijeli život sam sebi bio najveći neprijatelj. A kad je sa sobom bio u koliko-toliko dobrim odnosima, onda je neprijatelje tražio u svojoj okolini.
Prvi neprijatelj Edmunda Alvesa de Souze Oliveire bio je, kao i mnogim brazilskim nogometašima - život. Edmundo je odrastao u favelama Rio de Janeira u jako siromašnoj obitelji, u kojoj su majka čistačica i otac fizikalac jedva spajali kraj s krajem. On i njegov bratić Luizinho tako su dane provodili radeći sitne nepodopštine po ulicama i, naravno, na nogometnim terenima u kvartu i plažama.
Mama i tata nisu ga imali vremena gledati, ali je to s vremena na vrijeme činila njegova tetka Maria, koja je zaključila da je mali talentiran pa ga je odvela na prvi trening. S 15 godina na probu ga je pozvao Botafogo, a njegov trener Tinoco odmah je prepoznao ekstratalent i dječaka ostavio u slavnom klubu.
Gol hodao kroz kamp
Sve je bilo spremno za još jednu filmsku priču o usponu nekog brazilskog nogometaša, osim što je ova priča atipična i nema lijepe ni zaplet ni radnju, a ni kraj. Iako je dobio priliku kakvu su sanjali svi njegovi vršnjaci, Edmundo je ubrzo izbačen iz kampa jer je bez ikakvog normalnog razloga mrtav hladan prošetao kroz kamp potpuno gol.
Bilo je to previše zajebancije čak i za brazilske standarde pa ga je Botafogo potjerao, ali prihvatio ga je Vasco da Gama, s kojim je 1992. osvojio državno prvenstvo Rio de Janeira, do kojeg se u Brazilu tada jako držalo. Zabio je osam golova u 23 utakmice, fantastično je surađivao s Bebetom u napadu, ali odlične igre polako su padale u drugi plan.
Naime, Edmundo nije uspijevao obuzdati svoj temperament, počeo se stalno svađati sa suigračima na treninzima, čak se i tukao i Vasco ga se želio riješiti. Kao naručen im je stigao Palmeiras, koji je tražio napadača i bio spreman platiti ga dva milijuna dolara.
Roberto Carlos, Rivaldo, Cesar Sampaio i novopridošli Edmundo činili su momčad koja je nakon 14 godina konačno navijačima Palmeirasa donijela titulu. I to ne jednu, nego dvije uz jedan naslov prvaka Sao Paula. Edmundo je bio jedan od glavnih igrača, ali se o njemu sve više pričalo u kontekstu skandala.
Brutalno se potukao sa suigračem Antoniom Carlosom, a dobio je i mjesec dana suspenzije jer je odgurnuo i lagano ošamario suca na jednoj utakmici, da bi ga Brazil konačno upoznao u listopadu 1994. godine na derbiju Sao Paula i Palmeirasa. Edmundo je zabio oba gola za vodstvo Palmeirasa 2:0, ali je u zadnjim trenucima susreta nastao kaos.
Raspalio dva protivnička igrača
Prgavog Edmunda jedan igrač Sao Paula izuo je iz kopački uz aut-liniju. Razjareni Edmundo prvo je krenuo na trenera Sao Paula, a onda je napao i domaćeg napadača Eullera, koji s tim startom nije imao ništa. U općoj makljaži na terenu Edmundo je dijelio udarce na sve strane, skoro je nokautirao dva protivnička igrača, a dva suigrača jedva su ga odvukla u tunel. Izvukao se bez ikakve kazne.
Luxemburgo je bio bijesan na njega i njegovo ponašanje. Nekako mu je mogao tolerirati pet crvenih kartona u toj sezoni, ali kaotičan karakter nije podnosio i njih dvojica sve su se više počela udaljavati. Par mjeseci kasnije Palmeiras je gostovao u Ekvadoru kod El Nacionala u Copa Libertadoresu, a opet je u prvom planu bio Edmundo.
Palmeiras je izgubio 1:0 nakon što je on u prvom poluvremenu promašio penal. Isfrustriran promašajem, odgurnuo je kamermana iza gola i razbio mu kameru, zbog čega ga Ekvador nije želio pustiti iz zemlje. Četiri dana bio je zadržan u hotelu, a pušten je tek nakon intervencije brazilske vlade.
Sredinom 1995. vratio se u Rio de Janeiro, ali ovaj put u Flamengo, u kojem je bio njegov tadašnji veliki prijatelj Romario. Bili su si toliko dobri da su snimili i rap pjesmu "Rap Dos Bad Boys". Jedan od stihova je "Ne izazivaj nerede", ali toga se nijedan od njih dvojice nije držao, a najmanje Edmundo.
Na utakmici Supercope protiv Velez Sarsfielda čitavu utakmicu provocirao je protivničkog igrača Flavija Zandonu, kojemu se u jednom trenutku spustila roleta i zviznuo ga je šakom u glavu. Opet kaos, opet opća tučnjava, ali sve to bilo je kamilica za ono što će se Edmundu dogoditi 2. prosinca 1995. godine.
Kobna večer na karnevalu
U Riju je bio karneval koji je Edmundo obožavao i zbog kojeg će jedan drugi njegov klub ostati bez titule, ali te večeri dogodile su se stvari puno važnije od nogometa. Dok se vraćao kući s prijateljicom vozeći 80 kilometara na sat u zoni gdje je ograničenje bilo 50, kamionetom se zabio u Fiat Uno, koji se okrenuo na krov i zabio u stup.
Na licu mjesta poginulo je dvoje ljudi u Fiatu te Edmundova suvozačica iz kamioneta. Njega je spasio zračni jastuk i nakon deset šavova na glavi pušten je kući. Iako nalazi alkotesta nikad nisu objavljeni, četvero svjedoka reklo je da je Edmundo jako puno pio čitavu večer i da je pijan ušao u kamionet.
Uplakani Edmundo dan kasnije optužen je za trostruko ubojstvo iz nehaja, a Flamengo mu je odmah jednostrano raskinuo ugovor. Bez kluba je bio mjesec i pol dana, a jedini koji ga je u cijelom tom medijskom cirkusu želio u momčadi bio je Corinthians, iz kojeg je otišao vrlo brzo, da bi se onda javio Vasco da Gama pa se Edmundo vratio kući.
Iako mu je nad glavom visila ozbiljna optužba i potencijalna dugogodišnja zatvorska kazna, Edmundo je počeo igrati fenomenalno. Godine 1996. u 16 utakmica zabio je devet golova, da bi sljedeće sezone odigrao najbolju sezonu u karijeri i u 28 nastupa zabio 29 golova u prvenstvu, rekord koji je stajao dvadesetak godina.
S Vascom je osvojio naslov prvaka i dobio je poziv u moćni Zagallov Brazil, koji je prošetao Copa Americom sa svih sedam pobjeda i naslovom prvaka 1997. godine. U finalu je zabio i gol Boliviji. Bilo je vrijeme za Europu jer je Edmundo napravio sve u Brazilu. Javila se Fiorentina, koja ga je platila 13 milijuna tadašnjih maraka kao odgovor Interu, koji je za dvostruko više doveo Ronalda iz Barcelone.
Na radiju kukao jer ne igra na SP-u
Gazda Fiorentine je Ruiju Costi i legendarnom Gabrielu Batistuti želio dodati još jednog ubojitog igrača s kojim bi krenuo u napad na titulu. Edmundo se svidio navijačima Fiorentine u prvoj sezoni, ali ne baš i izborniku Zagallu, koji se nećkao oko toga hoće li ga voditi na Svjetsko prvenstvo u Francusku.
Neki brazilski mediji čak su pisali da bi Edmundo trebao igrati prije Ronalda u reprezentaciji, a to je smatrao i Edmundo. No kako je turnir odmicao, sjedio je na klupi odigravši do finala protiv Francuske tek 18 minuta protiv Maroka u skupini.
Bio je bijesan. Stalno je po kampu kukao što ne igra, a otišao je toliko daleko da je usred SP-a nazvao jednu radiopostaju u Rio de Janeiru i u eter se žalio na izbornikov tretman. Zagalla je to toliko razljutio da je radije u finale od prve minute stavio bolesnog i izmučenog Ronalda nego riskirao s Edmundom, kojemu je dao tek 16 minuta kad je već sve bilo gotovo.
No iako je doživio kalvariju s reprezentacijom, Edmundo je u novoj sezoni s Fiorentinom krenuo prema vrhu, a na njenom početku iz Kupa UEFA-e s dva gola u Firenci izbacio Hajduk s golemom kvrgom posred čela, koju je tko zna gdje zaradio. On, Rui Costa i Batistuta žarili su i palili po Serie A i u veljači 1999. bili su na prvom mjestu. Sve je izgledalo idealno, ali onda se ozlijedio Gabriel Batistuta i sav teret pao je na Edmundova leđa.
Usred sezone otišao na karneval
Što je on napravio u situaciji u kojoj se čitav grad nadao da će mu donijeti naslov prvaka nakon 30 godina? Spakirao je kofer i otišao na karneval u Rio de Janeiro. Imao je klauzulu u ugovoru koja mu je omogućavala da otputuje u Brazil u to vrijeme jer mu je karneval, kako je rekao, jako puno značio.
"Edmundo je bio idealan tip ako ste trebali nekoga za tulumarenje. Ako ste trebali pobjednike, on nije bio taj", rekao je par godina kasnije Batistuta. Edmundo se brzo vratio u Firencu, ali je rok za povratak prekršio za dva dana i tako izgubio povjerenje kluba, suigrača i trenera Giovannija Trapattonija.
"Prestani se zajebavati i ponašaj se kao odrasla osoba. Ništa ti ne znači sav taj talent ako ti glava nije na mjestu. Uozbilji se", rekao mu je Trapattoni, ali Edmundo ga nije slušao. Igrao je ispodprosječno i Fiorentina je na kraju završila na trećem mjestu s čak 14 bodova manje od prvaka Milana.
Edmundo je stalno kukao da mu nedostaje Brazil i kad ga je 1999. Vasco da Gama i treći put zvao da se vrati, otišao je kući. Čitav Brazil s velikim iščekivanjem čekao je novi susret Romarija i Edmunda, koji su dotad već bili na ratnoj nozi.
Cirkus s Romarijem
Naime, Romario je smatrao da mu je Edmundo uzeo mjesto u reprezentaciji na SP-u 1998. godine i zbog toga je ispred pisoara u svojem kafiću stavio njegovu fotografiju. Prepucavali su se preko medija na relaciji Brazil - Italija, ali sad su bili puno bliže, u istoj svlačionici, i cirkus je mogao početi.
"Nazvao sam ga da mi objasni zašto je to učinio, ali on je odbio. Nemam više razloga biti prijatelj s njim", rekao je Edmundo po povratku u Brazil. Romario mu je odgovarao također preko novina, pljuštale su i uvrede, a mediji su se više zabavljali time nego činjenicom da je Edmundo u 17 utakmica u brazilskom prvenstvu zabio 13 golova.
Samom sebi nije pomogao ni Edmundo, koji je upao u novi skandal krajem 1999. godine. Njegov sin Edmundo Junior slavio je prvi rođendan, a tim povodom Edmundo stariji angažirao je čitav cirkus koji je bio postavljen u njegovom dvorištu. Kad je predstava završila, Edmundo je za stol pozvao čimpanzu Pedrinha, kojemu je pred kamerama desetaka novinara koje je pozvao na tulum dao da pije pivo.
Javile su se sve žive udruge za zaštitu životinja, koje su javno osudile takav potez, prijetile su mu i kazne, a Edmundo se ispričao rekavši: "Napravio sam u životu puno gluposti, a ovo je još jedna u nizu. Pokušavam biti pametniji i popraviti se kako bi moj sin imao boljeg oca".
Ne samo da sin nije imao pametnijeg oca nego je bez njega umalo ostao. Još dok je bio u Fiorentini Edmundo je osuđen na četiri i pol godine zatvora otvorenog tipa zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj je poginulo troje ljudi. No žalbeni postupci bili su u tijeku pa se čekala pravomoćnost presude, koje neće biti još godinama.
Izvukao se od zatvora
Presudu su dočekali Mikael Silvestre, Mark Bosnich i ostali Fergusonovi paćenici koji su se iz prve ruke uvjerili kakav je Edmundo igrač ili kakav je mogao biti kad mu je glava, kako je rekao Trapattoni, na pravom mjestu. To se u njegovoj karijeri dogodilo premalo puta, ali kad jest, onda su prizori bili spektakularni, baš kao taj u polufinalu klupskog SP-a.
Bio je to zadnji trzaj jedne karijere koja je mogla biti puno veća nego što je bila. Vasco će ga 2000. posuditi Santosu nakon kršenja klupske discipline, onda i Napoliju, a 2001. Edmundo je otišao u Cruzeiro. Dvije godine smucao se i po Japanu, gdje je od 2001. do 2002. zabio 25 golova u 38 nastupa za Tokyo Verdy.
Igrao je još u Urawi, onda se 2003. četvrti put vratio u Vasco da Gamu, pa igrao u Nova Iguacuu, Figueirenseu i Palmeirasu, da bi 2008. u petom povratku u Vasco završio karijeru. Copa America s Brazilom iz 1997. godine zadnji je trofej koji je osvojio, a 2011. potvrđena mu je presuda za prometnu nesreću te je uhićen i čekao je izvršenje.
No Edmundo se još jednom izvukao. Njegovi odvjetnici uspjeli su dokazati da je prošlo previše vremena, 16 godina, da bi se kazna izvršila te je slučaj otišao u zastaru. Edmundo je na kraju priče dobio samo sedam dana uvjetno.
Na YouTubeu ima nekoliko kompilacija njegovih golova koje samo pokazuju kakav je igrač mogao biti. Zastrašujuće je igrao s obje noge, imao je nevjerojatan osjećaj za gol, a na malom prostoru bio je jedan od najboljih igrača svoje generacije.
"Je li Edmundo opasnost za čovječanstvo ili jednostavno običan čovjek s ozbiljnim problemima koji nije uspio zatomiti svoj prokleti temperament i iskoristiti talent koji mu je sam bog dao", upitao se jedan brazilski novinar. Odgovor nisu dali ni on ni Edmundo niti će ga itko moći dati. Isto kao što vjerojatno nitko neće moći ponovno dati onakav gol protiv moćnog Fergusonovog Uniteda.